Beč, (IKA) – Na Diplomatskoj akademiji u Beču održana je međunarodna konferencija pod nazivom „Europa wohin? – Herausforderungen für Kirche und die Geselschaft” (Quo vadis, Europa? – Izazovi za Crkvu i društvo), od 14. do 16. ožujka. Konferenciju su organizirali austrijska katolička ekumenska zaklada Pro Oriente, švicarski institut G2W (Ekumenski forum za vjeru, religiju i društvo na Istoku i Zapadu), njemačka crkvena zaklada Renovabis (Solidarnost njemačkih katolika s ljudima u srednjoj i istočnoj Europi) uz potporu Bečkoga sveučilišta.
Poticaj za održavanje konferencije organizatorima su bili različiti simptomi krize u razdoblju od „prekretnice” 1989. koju je slijedilo proširenje Europske unije te izbjeglička kriza 2015. godine. Organizatori su se vodili tezom da je u brojnim europskim zemljama porastao utjecaj političkih opcija koje zastupaju odmak od dosadašnjih integracijskih politika u Europi. Stoga su pozvali predavače iz 14 europskih zemalja te okupili predstavnike iz društva, Crkava i akademske zajednice koji će međusobno odgovorno razgovarati o postojećim problemima i trendovima te tražiti moguće izlaze. Na konferenciji je sudjelovalo nekoliko predstavnika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine među kojima i predsjednik Franjevačkoga instituta za kulturu mira fra Bože Vuleta.
O političkim aspektima krize u Europi govorio je dr. Konrad Clewing iz Regensburga, a o kršćanskom pogledu na tu krizu predavanje je održao dr. Michael Kuhn, zamjenik generalnog tajnika Komisije biskupskih konferencija Europe (COMECE). Ukazavši na nedostatke zdravih političkih temelja i na potrebu da se Europi dade novi smisao, ustvrdio je da je projekt europskoga ujedinjenja od samih početaka praćen krizama. Mnogi europski građani danas imaju maglovit osjećaj da žive na pragu nove epohe. Osjećaj da Europa nije više u stanju ispuniti onu razinu blagostanja koju je obećavala, pokreće strah koji se sve više širi.
Tražeći izlaze iz tog stanja Kuhn je posegnuo za prijedlozima pape Franje koji se u jesen 2014. u govoru u Strasbourgu pokazao kritičnim prema EU, ali istovremeno je istaknuo da „Europa treba ispuniti očekivanja svijeta i da ona to može”. Prvi i možda najveći doprinos koji kršćani mogu dati današnjoj Europi, sastoji se u tome da podsjećaju na to da se vrijednost ne sastoji u brojevima i institucijama već u ljudima: „Ljudi imaju lica, oni nas obvezuju na stvarnu i učinkovitu odgovornost”. Sljedeći doprinosi kršćana sastoje se u: ponovnom otkrivanju smisla za pripadnost zajedništvu; poticanju i sudjelovanju u iskrenom i konstruktivnom dijalogu; te trajnom zauzimanju za mir.
O suvremenim europskim populizmima i nacionalizmima govorio je Reinhold Vetter, Berlin – Varšava, a o socijalno etičkim izazovima za Crkvu predavanje je održala prof. dr. Ingeborg Gabriel s Bečkog sveučilišta. Istaknuvši prije svega svojevrsnu duhovnu dezorijentiranost Europe, dr. Gabriel naglasila je da su Crkve, unatoč sekularnim tendencijama, još uvijek najveće i najznačajnije institucije civilnoga društva u Europi. S tih pozicija kršćani trebaju djelovati prema svoja tri temeljna načela: pomirenje, solidarnost i javno dobro. Kršćani ne bi smjeli ograničiti pomirenje na osobnu, već ga kao temeljni kršćanski pojam protegnuti i na političku dimenziju. Naravno da kršćani nisu imuni na nacionalizam i populizam, što potvrđuje slučaj Mađarske i Poljske, ali, dodala je dr. Gabriel, „nacionalizam koji druge omalovažava nepomirljiv je s kršćanskim evanđeljem”. Kršćani moraju nadići prevladavajući egocentrični i egoistični liberalni način mišljenja prema kojem je opće dobro zbir pojedinačnih dobara. Zadaća je kršćana širenje suzujućih materijalističkih i ekonomskih pogleda na život i zauzimanje za „novi europski humanizam”, kako se izrazio papa Franjo u Vatikanu 2016. godine, koji se pokazuje u integrativnim, kreativnim i dijaloškim sposobnostima.
U popodnevnim satima 15. ožujka održana su istodobno četiri panela. Prvi pod naslovom „Od uzornih učenika do slučajeva” koji je obuhvatio stanje u Poljskoj, Mađarskoj i Češkoj; drugi: „Građanski prosvjedi i pokreti” u slučajevima Rumunjske, Ukrajine i Bugarske; treći: „Izgubljeni u tranziciji – zemlje zapadnoga Balkana” – Srbija, Bosna i Hercegovina i Albanija; četvrti: „Unutarnje i vanjske perspektive” – Rusija, Gruzija i Bjelorusija. Mađarski teolog Andras Mate-Toth u plenarnoj je raspravi upozorio da se više ne može govoriti o „Istočnoj Europi” u onom smislu u kojem je taj pojam korišten prije društvenoga preokreta u tom dijelu svijeta. Tim se pojmom prijašnje komunističke zemlje dovode u odnos s ondašnjim Sovjetskim Savezom. Rumunjski pravoslavni teolog Radu Preda postavio je pitanje postoje li prijašnje granice između Istoka i Zapada te postoji li uopće ono što se nekada zvalo Istočnom Europom jer je taj pojam sadržavao teret krivnje zemalja koje su pripadale komunističkom bloku. Bilo bi neophodno konačno „proraditi” komunističke zločine u svim bivšim komunističkim zemljama. Dok se to ne dogodi, ustvrdio je Preda, dotle će postojati takve granice između istočne i zapadne Europe. S tim ciljem, smatra on, bilo bi neophodno osnovati jedan europski sud koji bi se posvetio toj zadaći. Poznati češki sveučilišni profesor i publicist Tomaš Halik, koji je u vrijeme komunističke vladavine u ondašnjoj Čehoslovačkoj zaređen za svećenika, govorio je o viziji europske politike koju bi pokretala kršćanska načela. Istaknuo je svoju tezu da je Europa kontinent koji treba kršćane kako bi razvila mentalitet te stvorila i implementirala ideje koje će Europi zajamčiti budućnost. Halik vidi kršćane u Europi kao „stvaralačku manjinu” jer „jučerašnje kršćanstvo teško može biti nositelj nade za današnju i sutrašnju Europu”. Ustvrdivši da je prošlo vrijeme „narodne Crkve” te da je ne može vratiti bilo kakva „nova evangelizacija”, naglasio je da „sekularizacija neće imati posljednju riječ povijesnoga razvoja”. Kršćanstvo u sebi sadrži terapeutsku snagu kojom može dati značajan doprinos da dostojanstvo čovjeka bude u središtu društvenoga ozračja. To najbolje čini papa Franjo promičući teme milosrđa, solidarnosti sa siromasima, brige za okoliš i razumijevanja za ljude „koji se nalaze u moralno složenim prilikama”, dodao je Halik. Prema njegovu mišljenju, s papom Franjom Crkva je zakoračila u novu povijesnu prekretnicu globalnoga pluraliteta. Posve suprotnim Halik smatra djelovanje nekih europskih političara poput Viktora Orbana, Mađarska, Miloša Zemana, Češka, Roberta Fica, Slovačka, koji operiraju sa „strahom i glupošću” pretendirajući da mogu reći „što misle ljudi koji zapravo ne misle”. No, takvi populizmi i nacionalizmi, smatra on, nisu ograničeni na navedene političare i njihove države što potvrđuje primjer „Brexita” i način vladavine aktualnoga američkoga predsjednika. Ipak, oštrica njegove kritike najviše je usmjerena na autoritarnu politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji poticanjem nacionalističkih pokreta i širenjem dezinformacija u zapadnoj Europi navodno radi na rušenju EU i transatlantskih integracija. Mnogi se takvi političari pozivaju na Bibliju iako je „zacijelo nikada nisu uzeli u ruku”, pretpostavlja Halik. Smatra da je europska kriza prije duhovne nego gospodarske naravi: „Ljudi se boje gubitka identiteta u svijetu koji postaje sve nepregledniji.”