Zagreb, (IKA) – Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu priredio je znanstveni kolokvij u povodu 100. obljetnice rođenja i 10. obljetnice smrti prof. dr. o. Rudolfa Brajičića, u četvrtak 22. ožujka u fakultetskoj velikoj „Dvorani Antun Bauer”. Tom prigodom je, uz obilježavanje 100 godina postojanja Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, predstavljena knjiga „Bog mu je bio strast. Duhovni dnevnik p. R. Brajičića (1918. – 2007.)”. Djelo je nastalo u sklopu projekta koji je Fakultetu filozofije i religijskih znanosti odobrilo i financiralo Sveučilište u Zagrebu, a u kojemu su, osim profesora Ivana Kopreka kao voditelja, sudjelovali i profesori Anto Mišić, Anto Gavrić i Ivan Šestak. To je inače 18. knjiga u Religijskom nizu spomenutoga fakulteta.
Nakon uvodnog dijela, slijedila su izlaganja „Tko je bio o. Rudolf Brajičić” (Marijan Steiner), „Mistika – iskustvo Boga” (Anto Gavrić), „Strast, mistika i duhovnost” (Ivan Koprek), „Memoria sui” i „Memoria Dei” (Anto Mišić) i „Rudolf Brajičić o ateizmu i smrti” (Ivan Šestak). Skup je bio popraćen i dvjema umjetničkim točkama. Vokalni solist Splitske opere Vinko Maroević izveo je uz klavirsku pratnju Marijana Steinera skladbu „Pieta Signore” talijanskoga majstora Alessandra Stradelle. Crkveni pjevač s otoka Visa, ujedno nekadašnji student fakulteta Šime Marasović otpjevao je iz bogoslužbenika „Ščavet” nekoliko kitica Gospina plača na Viškom napjevu.
O. Rudolf Brajičić, isusovac, bio je hrvatski teolog i filozofski pisac. Rođen je u Zenici 12. travnja 1918., a djetinjstvo je proveo u Podstrani, odakle obitelj potječe. Preminuo je u Zagrebu 13. siječnja 2007. Na Filozofskom institutu Družbe Isusove diplomirao filozofiju 1941., a teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 1947. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu je i doktorirao teologiju 1956. godine. Bio je profesor dogmatike i filozofije na isusovačkom Filozofsko-teološkom institutu u Zagrebu i redoviti član Međunarodne papinske Marijanske akademije u Rimu. U hrvatsku teološku literaturu prvi je uveo načelo tzv. kerigmatske (vjerovjesničke) teologije, a kao filozof posebnu pozornost posvećuje Kantovim sintetskim apriornim sudovima u djelu „Opravdanje čistoga uma”(1988). Glavna djela su mu: „Čovjek” (1965), „Bog” (1966), „Vidljivi i nevidljivi svijet” (1969), „Bit i suvremenost Crkve” (1986), „Filozofski eksperiment” (1996), „Filozofija i filozofije” (1999), „Govor o Apsolutu govor je o misteriju” (2000).