Zagreb, (IKA) – Radni dio sedmoga pastoralno-katehetskoga kolokvija za svećenike o temi „Svećenik i nedjelja” koji je 6. ožujka svečano otvoren u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, počeo je uvodnim predavanjem „Nedjelja u pastoralu i liturgiji Crkve” prof. dr. Ivice Žižića, predavača na splitskom KBF-u u Splitu te na papinskom liturgijskom institutu Papinskog sveučilišta sv. Anzelma. Šezdesetominutno promišljanje uključilo je antropološko-kulturalni, liturgijski te pastoralno-katehetski vid nedjelje. Govoreći o euharistijskom identitetu nedjelje u kulturnoj povijesti kršćanstva, dr. Žižić istaknuo je kako se nedjelja već od početka našla u poprištu političkih odluka. „Dobila je pravo javnosti s Konstantinovim ediktom, kojim je kršćanstvo u cjelini bilo priznato u svojoj slobodi. Ali, nedjelja je postojala od samih početaka kao dan euharistije, zajedništva i bratske ljubavi. Rana svjedočanstva o nedjelji naglašavaju upravo te vidove: obredni – euharistija, crkveni – zajedništvo i karitativni – bratska ljubav i pomoć”.
Usredotočivši se na kulturnu problematiku nedjelje, predavač je kazao da kriza blagdana nastupa s modernim pogledom na svijet i čovjeka. „Za razliku od predmodernog načina slavljenja nedjelje u kojem je prekid bio doživljen kao životna osovina – prostor autentičnosti, zajedništva, vjere, dakle, nedjelja je bila doživljena kao uvjet mogućnosti svega vremena i zato polazište vremena, u modernom se shvaćanju nedjelja shvaća kao nužni prekid da bi se obnovile energije. Blagdan je u sebi vrijeme regeneracije i rekonstrukcije čovjekova smisaonoga svijeta. Ali, nedjelja je postala vrijeme u kojem se čovjek susreće s onim što je izgubio: sveto, zajednica, smisao, počinak”, kazao je dr. Žižić. Pitanje nedjelje nije samo pitanje liturgije, nedjelja danas postaje prostor nove obrednosti kojom se kuša zaliječiti egzistencijalna kriza življenja vremena, smatra dr. Žižić. Kršćanska kultura nedjelje sve više biva viđena kao „konzervativna opcija”, ne biva prepoznata u svojoj vjerodostojnosti, pa se događa da kršćanski navještaj uzmiče pred sve snažnijim sekularističkim tendencijama.
Unatoč tomu, nedjelja odolijeva izazovima moderniteta i nastavlja biti žarište zajedništva vjere. Stoga je u drugom dijelu predavanja dr. Žižić naglasak stavio na živi suodnos između liturgije i nedjelje te odgovor na pitanje kako liturgija tvori blagdansko stanje u kršćanskim zajednicama. „Iz euharistije se rađaju sve one geste kojima kršćani žive milosno ‘blagdansko stanje’. Blagovati, družiti se i radovati, odmarati se, živjeti autentično vrijeme dodira s prirodom i oslobođenog odnosa s ljudima, nipošto nisu isključeni iz euharistijskoga iskustva. Zapravo, svi oni se u euharistiji na istančan način pronalaze. Istina, u suvremenom svijetu, ta su iskustva zastrta mnogim drugim mjestima i drukčijim iskustvima gdje se također posreduje smisao ‘slobodne nedjelje'”, kazao je dr. Žižić. „Euharistija se slavi, jer bez nedjelje ne možemo živjeti-biti; jer kršćanin ne može biti bez nedjeljne euharistije; jer je kršćanin sazdan u nedjeljnoj Euharistiji; jer je nedjeljna euharistija nada i spas kršćana, pa stoga i slijedi ispovijest, svjedočanstvo i očitovanje posljednjeg smisla nedjelje: slavim jer je Krist Spasitelj”, zaključio je dr. Žižić.
Predavanje „Euharistija: počelo i nadahnuće ‘poslanja'” održao je mr. Milan Dančuo sa zagrebačkoga KBF-a. Istaknuo je tri dimenzije koje je papa sv. Ivan Pavao II. naveo kao „stupove” poslanja. Riječ je o zahvaljivanju, zajedništvu i solidarnosti te brizi za siromašne. „Euharistija tako postaje temelj, unutarnja duhovna snaga, ali i plan. Slavlje euharistije je autentičan način biti kršćanin, kako piše Papa, način koji prelazi s Krista na svakog vjernika pa se preko navještaja i svjedočanstva, teži proširiti na cijelo društvo i kulturu”, istaknuo je mr. Dančuo. Kao prvu dimenziju za obnovu poslanja kroz euharistiju predavač je iznio zahvaljivanje Bogu, ponovno vraćanje duhovne središnjosti euharistije u život Crkve. „Zadatak Crkve u poslanju jest približiti ljudima današnjice tu istinu. Na poseban način to je izazov u današnjoj kulturi gdje dominira sekularizam, a čovjek se predstavlja kao autoreferencijalno i samodostatno biće. Papa govori o kulturi euharistije. Kultura euharistije jest kultura dijaloga, odnosno reći ‘hvala’ poput Krista u konkretnosti življene sadašnjosti”, kazao je predavač te istaknuo da je jedan od način aktualiziranja mistagoški pristup.
Crkva ne može u punini živjeti svoje poslanje ako euharistija nije izraz zajedništva u životu Crkve, istaknuo je mr. Dančuo, navodeći drugi „stup” poslanja izražen u zajedništvu: „Crkva ne djeluje samo preko liturgije, nego se i izražava kroz liturgiju i iz slavlja crpi svoju snagu. Način na koji Crkva moli i slavi euharistiju govori o tome kakva je Crkva i kakav je njezin identitet. Stoga Crkva čini euharistiju, ali još više euharistija čini Crkvu. Euharistija se ostvaruje i postaje moguća kada je zajednica okupljena. Zajednicu je potrebno okupiti, stoga je prvotna i najvažnija sastavnica zajedništva Bog, jer je on taj koji okuplja. To je prva karakteristika kršćanskog zajedništva.”
Posljednji element za autentično kršćansko poslanje jest briga za siromašne, jer je euharistija najsavršeniji izraz ljubavi i žrtve po kriteriju služenja i poniznosti. Polazeći od euharistije koja u sebi sadrži proročku gestu lomljenja kruha, mr. Dančuo istaknuo je da kršćanske zajednice trebaju obnoviti svijest da mogu biti tijelo Kristovo ako znaju dijeliti njihova dobra sa siromašnima. „Liturgija na taj način postaje temelj za duhovnost, pobožnost i kršćanski život jer u sakramentu, spomen-činu vazmenoga otajstva, proglašava stvarnu Kristovu prisutnost, koju zajednica treba nastojati živjeti otkrivajući Otajstvo, zatim u zajedništvu i u službi siromašnih. Blagovanje Kristova Tijela i Krvi u konačnici pobuđuje u Crkvi i u svakom kršćaninu želju da svjedoči i navješćuje Evanđelje”, zaključio je mr. Dančuo.
Poslijepodnevni dio rada otvorio je prof. dr. Ivan Bodrožić predavanjem „O krhkosti euharistije bez konkretnih djela ljubavi”. Govoreći o poveznici između Božje ljubavi i euharistije, istaknuo je da tko se hrani euharistijom hrani se Bogom. Spominjući kako je ljubav načelo življenja kršćanske zajednice predavač je, među ostalim, kazao: „Svećenik koji služi svome narodu u Crkvi – šatoru Božjemu, potom je poslan da iziđe iz šatora, iz svoje sigurnosti i zavjetrine na vjetrometinu na koju ga šalje Bog. Da bi to mogao neophodna mu je božanska hrana, to jest slavlje koje slavi u šatoru i kojim hrani i svoju dušu i svoje vjerničko postojanje. Potom postaje predvodnikom narodu, ne samo kao liturg, već i kao onaj koji prednjači u svim djelima ljubavi i milosrđa na koja evanđelje poziva vjernika.”
Dr. Bodrožić pojasnio je podnaslov teme „Ljubav raste po ljubavi” pritom se služeći iskustvom prve Crkve kao mjerodavnim ishodištem tumačenja i teoloških shvaćanja. U tom je kontekstu objasnio poimanje bratske gozbe (agape) i milostinje. „Koliko je u prvoj Crkvi razumijevanje euharistije bilo vrlo konkretno i iziskivalo pravu zauzetost vjernika jednih za druge, najbolje svjedoče bratske gozbe, tzv. agape koje su čak u samim počecima bile povezane sa samom euharistijom.” Euharistija je bila prva i prava prigoda za konkretna djela zajedništva, ljubavi i milosrđa.
Drugi konkretni oblik bratske ljubavi vezan uz euharistiju jest milostinja koja očituje konkretnu sućut za siromaha i njegove potrebe. „Kao što su nekada vjernici u Jeruzalemu donosili svoja dobra pred noge apostola, tako je i kasnije u Rimu zajednica prakticirala donijeti dobra pred noge biskupa ili svećenika, da ih oni dijele potrebnima. I tu se pokazuje kako je euharistija bila ne samo prigoda, već izravna motivacija i teološko mjesto Božje ljubavi. Ako ikada i ako igdje, onda je ona bila povlašteno mjesto djelovanja prve kršćanske zajednice u korist onih najpotrebitijih. Božja ljubav koja se na vjernike izlijevala u Euharistiji tražila je put konkretnog očitovanja, jer bi u protivnom ostala besplodna”, kazao je dr. Bodrožić i poručio da je nužno kako bi ljubav rasla po ljubavi ne samo obavljati obred, već dopustiti da on djeluje u duši i da dušu ispunja ljubavlju Božjom koja postaje najsnažnije pogonsko gorivo.
„I konkretna djela ljubavi neophodna su da bi se kompletirao proces ljubavi, kao što je i Bog prema nama pokazao ljubav i milosrđe. No, kad je riječ o dobrim i konkretnim djelima ona imaju svoj eklezijalni okvir, a nisu tek privatna askeza koju bi pojedinci prakticirali. Zato i za vjernika ljubav postaje s jedne strane trojstveni proces jer teži k tome da izlazi iz sebe u potpunom sebedarju, pa kad se treba i žrtvovati uime dobra voljene osobe”, zaključio je dr. Bodrožić.
Nakon tematske rasprave svećenici sudionici pastoralno-katehetskog kolokvija u okruglom stolu imali su priliku iznijeti vlastita iskustva iz prakse, dok su o oblicima života župne zajednice nedjeljom govorili prof. dr. Milan Šimunović, salezijanac Mihovil Kurkut i svećenik Robert Farkaš.
Uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
Nakon jutarnje molitve i pozdravnih riječi radni dio drugoga dana kolokvija 7. ožujka počeo je predavanjem prof. dr. Vladimira Dugalića „Nedjelja kao ‘kateheza društva’. O pastoralno-katehetskim mogućnostima slavlja nedjelje kao evangelizacije društva'”. Istaknuo je da se poslanje vjernika laika ne iscrpljuje sudjelovanjem u njezinom životu i radu, već da su snagom krsnoga poziva poslani obogatiti i uskvasati samo društvo evanđeljem. U odgoju za to poslanje otajstvo euharistije ima nezamjenjivu važnost, jer na osobit način potiče vjernike da se odvažno založe u izgradnji pravednih struktura kako bi u društvo unijeli novost odnosa, čiji je neiscrpni izvor u Bogu. „Nedjeljna euharistija ne smije stoga biti sterilna i beživotna, nego treba postati ‘kateheza’ za društveno-socijalno poslanje vjernika laika, izvorište milosne snage za njihovo djelovanje. Izgrađivati društvenu pravednost pretpostavlja, naime, duboko iskustvo ljubavi, jer nema pravednosti bez ljubavi, ali ni ljubavi bez pravednosti te socijalno poslanje vjernika upravo izvire iz te dinamike primljene i darovane ljubavi”, poručio je dr. Dugalić.
U tom je kontekstu pred svećenicima obveza da socijalnim katehezama i homilijama pomognu vjernicima laicima da se što bolje upoznaju sa zahtjevima i sadržajima socijalnog nauka Crkve, ali i da ih potiču na što redovitije sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji. „Potrebno je unijeti puno kreativnosti u liturgijsko slavlje nedjeljne euharistije te ga snažnije povezati s društvenom stvarnošću. Osobit izazov u evangelizaciji društva predstavljaju posebne skupine vjernika, poput mladih, rubnih kršćana i intelektualca te moraju zadobiti prioritet u pastoralno-katehetskom radu. Naime, ukoliko želimo da nedjelja postane uistinu ‘kateheza’ društva, potrebno je, prije svega, odgajati savjesti vjernika da nadiđu mentalitet individualnog življenja vjere i posvemašnje društvene pasivnosti te obredno življenje kršćanske vjere. Današnje vrijeme zahtijeva osobno svjedočenje Kristove novosti te samo zauzimanjem za pravednost i življenjem solidarne ljubavi možemo istinski evangelizirati suvremeno društvo”, kazao je dr. Dugalić.
Prof. dr. Zvonko Pažin s đakovačkoga KBF-a održao je predavanje „Sudjelovanje vjernika laika u euharistijskom slavlju”. Istaknuo je da vjernici snagom svoga krsnoga poslanja sudjeluju u euharistiji, a ne samo „slušaju misu”. „Vjernici aktivno sudjeluju u prinošenju euharistijske žrtve. No, s druge strane, vjernici ne bi trebali imati ‘komplekse’ zato što u samome slavlju nemaju istu ulogu kao prezbiteri ili drugi zaređeni i nezaređeni službenici. U samome slavlju, u njegovu djelatnom izvođenju, svatko sudjeluje vršeći zadaću primjerenu svome statusu kao zaređeni ili nezaređeni službenik. Temeljno je načelo, dakle, sljedeće: ako – s pravom – kažemo da primjerice euharistijsko slavlje pripada svima i da svi u njemu sudjeluju to ne znači da svi trebaju sve činiti, da bi time pokazali da su ‘rod izabrani'”, kazao je dr. Pažin, ističući da vjernicima treba osvješćivati da svi oni aktivno sudjeluju u bogoslužju, prinoseći same sebe i duhovne žrtve.
Zatim je pokazao koje su to laičke liturgijske službe predviđene današnjim ustrojstvom te iznio problematiku vezanu uz to koja se često svodi na „privremeni odabir”: „Nije svojstveno katoličkoj liturgiji da ‘privremeni’ službenici de facto postanu stalni. U tradiciji Crkve toga nikada nije bilo. Tako imamo situaciju da je, na primjer, postavljena služba lektora i danas de facto tek stupanj na putu prema svećeništvu, dok u isto vrijeme privremenom odredbom naši laici čitaju u crkvi, iako većina njih uopće nije u toj službi privremeno.”
Dr. Pažin osvrnuo se i na ministrantsku službu, rekavši da bi bilo dobro uvesti određenu stupnjevitost. U nekim su župama, prema njegovim riječima, već ustrojeni određeni stupnjevi za djecu i mlade, ali i za odrasle koji poslužuju kod oltara te bi se– na razini pojedine biskupije – mogao ponuditi model i pravilnik stupnjevanja ministrantske službe, koji bi se mogao modificirati prema osobinama i potrebama pojedine župe. „Važno je odgajati u svijesti da oni koji imaju neku službu ni na koji način ne sudjeluju ‘više’ u tome bogoslužju, tako da se liturgijske službe ne bi doživljavale kao nastup ili vlastita promocija. Važno je naglašavati da svatko sudjeluje u skladu sa svojom službom i tu ne bi trebalo biti nikakve podijeljenosti i zavisti”, zaključio je dr. Pažin.
Uslijedila je tematska rasprava te rad u skupinama. Radionicu „Liturgijska zajednica kao živi vjernički krug: ustroj i njezine zadaće” priredili su Ivanka Samardžić, Stjepan Ćurković i Andrija Vrane; „’Pjevajte Bogu u svojim srcima’. Crkvena glazba kao ‘riječ’ zajednice i svjedočanstvo vjere” Antonela Pilić Burić i mo Ivan Urlić; „Nedjelja kao dan obiteljskoga zajedništva” Ljubica i Dean Kosić i „Riječ Božja u riječi svećenika: Njegovati vještinu propovijedanja” Tomislav Ćubelić i Branimir Stanić.
Sintezu Kolokvija iznio je zatim mons. dr. Ivica Pažin, predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK. Kao prvi zaključak istaknuo je da se “nikada ne smijemo odreći nedjelje kao blagdana”. U vremenu „kulture zaborava”, suvremeni se kršćanin nalazi pred izazovom potpunoga prekida s onim što ga zapravo čini kršćaninom. Da bi nedjelja, dan Gospodnji, bio iznova prepoznat i kao dan čovjeka, ona u župnim zajednicama mora postati privlačna. Privlačnost je ovdje sinonim za pripadnost bez čega nema niti ostvarenja kršćanskog identiteta. Drugim riječima, nedjelja traje duže od euharistijskoga slavlja. Budući da ona odgaja i oblikuje cijelu zajednicu, potrebno joj je dopustiti da se događa na različitim razinama.
Kao drugi zaključak istaknuo je da za liturgiju treba odgajati liturgijom. To od svećenika, u zajednici s vjernicima – liturgijskom zajednicom, ministrantskom zajednicom, pjevačkom zajednicom – traži brižnu pripremu liturgijskoga slavlja, osobnu svećeničku duhovnost, koja je istodobno i plod upravo iskustva euharistije te suradnju s vjernicima laicima, koji su nositelji različitih liturgijskih službi.
Upozorio je zatim da euharistijsko slavlje ne prestaje krajem obreda. Euharistija je duhovno dobro cijele Crkve, izvor života i vrhunac sveukupnoga crkvenog djelovanja, počelo i nadahnuće poslanja cijele Crkve. Budući da slavlje ne prestaje krajem obreda, nedjelju možemo razumjeti, još i više: živjeti kao visoku školu kršćanskoga humanizma, nadahnutog euharistijom. U potrazi za novim modelom pojmova agape i milostinja, pred očima nam je zadaća traženja i najboljih rješenja u brizi za siromašne, koja se izravno spominje upravo kao plod euharistije, istaknuo je mons. Pažin.
Nadalje je istaknuo da liturgija i navještaj ne mogu postojati jedno bez drugoga. Crkva čini euharistiju, euharistija čini Crkvu. Crkva živi i najprije se manifestira u liturgiji. Istodobno, liturgija je nešto poput životnoga soka koji hrani navještaj, koji se opet, nakon što je ostvaren, vraća liturgiji kao svojoj punini. U tome kontekstu valja shvatiti i one katehetske elemente koji se nalaze u liturgiji, kao što su homilija ili čak crkvena glazba. Kada je riječ o homiliji valja uvijek imati na umu da se radi o naviještanju riječi „kojom se ne može raspolagati, jer je Crkvi predana da je čuva, istražuje i vjerno prenosi”. Nužnost trajnog odgoja u propovijedanju i pjevanju riječi dužnost je kojoj se valja posvetiti.
Na Kolokviju je također rečeno kako je „euharistijska zajednica”, najprije u kontekstu redovitih vjernika na euharistijskom slavlju, često s jedne strane zatvorena u sebe, a s druge strane je euharistija, posebno nedjeljom, jedino vrijeme okupljanja vjernika. Upravo zbog činjenice da je nedjelja postala jedino mjesto kada svećenik pred sobom ima „sve” vjernike, pokazuje se potreba izgradnje te zajednice. Još i više: pokazuje se potreba okupljanja zajednice nedjeljom i izvan euharistijskoga slavlja. Takva okupljanja, neovisno radilo se o obiteljskim katehezama ili drugim načinima života u župnoj zajednici, pomoći će izgradnji župne zajednice, ali istodobno i čuvati Crkvu, da „ne otuđi svoje vjernike od sebe”.
Budući da se poslanje vjernika laika ne iscrpljuje samo sudjelovanjem u životu i radu Crkve, nego su pozvani obogatiti samo društvo evanđeoskom porukom, nedjelja, kao mjesto posebnoga okupljanja vjernika laika, postaje najprije euharistijskim slavljem, onaj locus catecheticus koji potiče vjernike da se odvažno založe u izgradnji društva u cjelini. Izgrađivati društvenu pravednost pretpostavlja duboko iskustvo ljubavi, odnosno dinamike primljene i darovane ljubavi, koja se očituje u euharistijskom slavlju. Naime, euharistijsko slavlje se događa u zajednici, nije i ne smije biti samo stvar pojedinca. Tako zajednica vjernika može postati „praznakom” izgradnje i oblikovanja društva. Mogućnosti odgoja vjernika u tom smislu su bezbrojne, a jedna od njih je svakako i rad s obiteljima.
Kao posljednji zaključak mons. Pažin naveo je kako je nedjelja svećenicima puno više „posljednji dan” u tjednu prema kojemu kroče oslabljenih snaga nego li je prvi dan u tjednu koji bi nastupio nakon počinka, tako potrebnog za „zdrav život” i „zdrav pristup” euharistijskom slavlju. Tako je na Kolokviju spomenuta opasnost navike slavljenja, odnosno navike služenja. Mons. Pažin naveo je riječi Benedikta XVI.: „Služiti Gospodinu znači blizinu, zahtijeva prisnost. Ta prisnost povlači za sobom također opasnost da sveto s kojim se neprestano susrećemo postane za nas navika. Gasi se strahopoštovanje. Uvjetovani svim navikama, prestajemo biti svjesni velike, nove, iznenađujuće činjenice da je On sam prisutan, da nam govori, da se daruje nama. Protiv toga navikavanja na vrhunaravnu stvarnost, protiv ravnodušnosti srca moramo se neumorno boriti, priznavajući uvijek iznova svoju nedostatnost i milost koja se krije u činjenici da se On tako predaje u naše ruke” .
Zaključnu riječ sudionicima Kolokovija uputio je predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskup Đuro Hranić, istaknuvši kako je ovogodišnji Kolokvij pozvao na razmišljanje o nedjelji kao Danu Gospodnjem, ali i o nedjelji kao danu čovjeka. S jedne, dakle, strane obveza slavlja euharistije, a s druge strane zapovijed nedjeljnoga odmora. I to ne bilo kakvoga. Na temelju koncilskih tekstova, ali i naših dvodnevnih promišljanja, nedjeljni odmor ima svoj izvor u radosti zbog Kristova uskrsnuća te teži oblikovanju čitavoga dana, kojemu je u središtu euharistijsko slavlje, ali i radost koja bi se trebala prelijevati na život svakoga vjernika, svake obitelji i cijele župne zajednice.
Posebno se osvrnuo na činjenicu kako ovim Kolokvijem nije bilo moguće obuhvatiti sva obilježja svećeničkog služenja u euharistijskom slavlju, još manje je bilo moguće prikazati mogućnosti osmišljavanja života cijele župne zajednice tijekom čitave nedjelje, no ipak se pokušalo sagledavati ona područja za koja su bili uvjereni da služe liturgijskom odgoju čitave zajednice, ali i drugim katehetskim i pastoralnim činima, koji tek u liturgiji dobivaju svoj pravi smisao.