Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; 1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56

Draga braćo svećenici, redovnici i sestre redovnice, braćo i sestre u Kristu, predragi bistrički hodočasnici!

1. Kao Marijine hodočasnike natkrililo nas je danas otvoreno nebo, koje nam je u Bogu dani svod crkve na otvorenom Hrvatskoga nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. Upravo to nebo kao da umanjuje našu ljudsku ograničenost i omogućuje nam uroniti u neizrecivo otajstvo koje danas slavimo: svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, ili kako to naš narod kaže Veliku Gospu.
Drugi vatikanski koncil u svojoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi posvetio je posljednje poglavlje ulozi Blažene Djevice Marije u otajstvu Krista i Crkve. To poglavlje donosi izvrsno razmatranje o Presvetoj Bogorodici. Spominjem samo dva izraza koji nas upućuju na otajstvo što ga danas slavimo. Neokaljana Djevica je “sačuvana slobodnom od svake ljage istočnoga grijeha, pošto je dovršila tijek zemaljskoga života, tijelom i dušom bila uznesena u nebesku slavu” (LG, 59). A o Mariji kao našoj nadi i utjesi kaže Koncil: “Kao što je Isusova majka – na nebu već proslavljena tijelom i dušom – slika i početak Crkve kakva treba biti dovršena u budućem vijeku, tako ona i na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem narodu kao znak sigurne nade i utjehe, sve dok ne dođe dan Gospodnji” (LG 68).

2. Razmislimo, draga braćo i sestre, o susretu dviju žena iz današnjeg Evanđelja, o trenutku u kojem Marija, mlada židovska djevojka, ulazi u kuću svoje rođakinje, starice Elizabete, za koju zna da je trudna, i pozdravlja je. Ljudski gledano, sve se dalje moglo odvijati drukčije. Nije li prava senzacija bila u tome što je starica Elizabeta u poodmakloj dobi bila trudna? Nije li, da tako kažemo, starica trebala posve privući pozornost, biti novost, prva tema razgovora? Kao žena koja je u starosti doživjela veliku milost, nije li mogla očekivati divljenje svoje mlade rođakinje? No sve se odigralo drukčije: najprije je od radosti zaigralo dijete koje je Elizabeta nosila u utrobi, a onda je ispunjena Duhom Svetim, izrekla poklik kojim je morao odjeknuti sav kozmos: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”
Nije li već tim riječima, draga braćo i sestre, Elizabeta uznijela Mariju do nebeskih visina? Spoznala je tada Elizabeta da je njezina rođakinja Marija, najveća od svih žena, da je ona majka Spasiteljeva! Tako je i prije Spasiteljeva rođenja nagoviješten mozaik Marijine uzvišenosti. Prizovimo sada i ranije događaje: najprije se arkanđeo Gabrijel, kao Božji poslanik s neba, kod Isusova začeća po Duhu Svetomu poklonio toj nazaretskoj Djevici, da bi joj se sada u liku Elizabete poklonila i čitava zemlja. I nebo i zemlja time su, još dok Isus nije bio rođen, najavili da duši i tijelu najuzvišenije žene u povijesti svijeta nije bilo mjesto u grobu. Kako ne pomisliti da je Marija već tada bila na neki način proglašena kraljicom neba i zemlje!

3. Dragi vjernici, i mi smo se danas došli pokloniti našoj kraljici na nebo uznesenoj, Majci Isusa Krista i službenici Boga živoga. Svatko od nas došao je pred nju s darom svojega života, onakav kakav jest: sa svojim strahovima i nadanjima, radostima i žalostima, došli smo joj povjeriti i svoje probleme i zahtjevnost njihova rješenja, došli smo s ranama na duši i tijelu misleći i na tolike naše bližnje, misleći na poseban način na nemire koji se događaju u svijetu; došli smo umorni jer smo odlučili privezati lađu svoga života u sigurnu luku. Jer, kao vjernici znamo da ništa što se događa oko nas ili u nama ne može utjecati na istinu o Marijinu uznesenju na nebo, ali njezino Uznesenje, i istina da nas neprestano zagovara kod svojega Sina, može utjecati na nas i na sve oko nas, može preobraziti ovu našu, često tjeskobnu, svakodnevicu u istinsku radost življenja.

4. Zadržimo se još trenutak na evanđeoskom prizoru Marijina pohoda Elizabeti, jer taj je prizor svojevrstan ključ i našega današnjega okupljanja. Marija, Majka Božja, u blagoslovljenom stanju došla je potražiti utočište i sigurnost kod Elizabete, i to u najranjivijoj fazi svojega majčinstva, u onoj fazi kad žena koja nosi novi život strepi nad životom djeteta. U isto vrijeme, starica Elizabeta, čiji su strahovi zbog poodmakle dobi morali biti još veći, utočište, sigurnost i pomoć nalazi u Majci Spasiteljevoj.
Draga braćo i sestre, gotovo da bi se i kroz taj prizor mogla tumačiti apokaliptična scena u kojoj Žena bježi u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište. Elizabetin dom, koji je do jučer bio pustinja bez djece, postao je sklonište, oaza u kojoj će Isus provoditi prve mjesece života pod Majčinim srcem. To je Elizabetin dom iz kojega je potekao njezin i Zaharijin sin Ivan Krstitelj, kojega poznajemo kao “glas iz pustinje”. Iz toga vidimo da sigurnost čovjeku uvijek daje ljudska blizina i poniznost koja je otvorena Bogu. A Bog najveća djela čini preko poniznih ljudi – jer neznatnost dviju službenica Božjih, Marije i Elizabete, postala je “sigurna zona” za opstanak čitavoga svijeta, do dana današnjega.
I mi smo danas, dragi vjernici, u ovome bistričkom, ali i svim drugim marijanskim svetištima, došli preobraziti u rasadište života sve ono što u našem životu čini pustinju, došli smo i pojedinačno, i obiteljski i kao narod tražiti utočište, nadu i sigurnost u okrilju Majke Isusove i Majke naše.

5. Papa Franjo je prije nekoliko tjedana, u Čenstohovi, u svojem pastirskom pohodu Poljskoj prigodom Svjetskoga dana mladih, na slavlju 1050 godina pokrštenja Poljaka, govorio o “marijanskoj niti” u povijesti Božjega milosrđa, koje je zahvatilo sve narode. Ondje je spomenuo i sintagmu “duhovni kapital” koji se u mnogim kulturama i narodima snažno povezuje s marijanskim svetištima.
Danas, dragi hodočasnici, u svetištu Majke Božje Bistričke, ne mogu ne spomenuti i ono što se u našoj Domovini dogodilo prije 40 godina, kad se pred čitavim svijetom pokazala snaga “marijanske niti” hrvatskoga vjerničkog naroda. Toga je rujna 1976. u Solinu, usred ljutoga komunizma, unatoč brojnim prijetnjama, na desetke, na stotine tisuća hodočasnika slavilo dvostruki jubilej: tisućgodišnjicu prvoga hrvatskoga poznatoga marijanskoga svetišta, Gospe od Otoka, što ga je dala sagraditi “dobra hrvatska kraljica Jelena, koja je bila majka kraljevstva i zaštitnica sirota i udovica” i trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Tada je započela velika devetnica vjerničkog hrvatskog naroda od Solina do Marije Bistrice, koja je prethodila epohalnim povijesnim promjenama u Europi na kraju dvadesetog stoljeća.
Zanimljivo je, proučavajući povijesne dokumente iz toga doba, uočiti da su se na solinskoj proslavi okupili neki od najuglednijih predstavnika Crkve u svijetu. S tom su proslavom bila povezana čak četvorica papa: ponajprije tadašnji papa Pavao VI. koji je na proslavu poslao svoga osobnoga izaslanika, kardinala Franju Šepera; onda venecijanski patrijarh kardinal Albino Luciani, budući papa Ivan Pavao I. koji je osobno sudjelovao na proslavi u Solinu; zatim krakovski nadbiskup kardinal Karol Wojtyla, budući papa Ivan Pavao II. koji se uoči slavlja obratio ohrabrujućim pismom Crkvi u hrvatskom narodu. Zanimljiva je i podudarnost da je jedan od uglednijih uzvanika na proslavi trebao biti tadašnji münchenski nadbiskup kardinal Julius Döpfner koji je uoči proslave iznenada preminuo, a naslijedio ga je nekoliko mjeseci kasnije – Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI.

6. Solin se urezao u povijest hrvatskoga naroda ne samo po okupljanju naroda, ne samo zato što je to okupljanje bilo poruka, krik naroda za oslobođenjem od komunističke diktature koje su došli poduprijeti i uglednici iz svijeta, nego ta je proslava bila i mnogo više od toga. Tada je, naime, izrečen zavjet koji je postao neizbrisiv znak, časna, ugovorna obveza hrvatskoga naroda s Majkom Božjom. Tada, na završetku svečane Euharistije, u Solinu 12. rujna 1976. godine, pred likom Gospe od Velikog hrvatskog zavjeta, zagrebački je nadbiskup Franjo Kuharić, u ime čitave Crkve u Hrvata obnovio tisućljetnu vjernost naroda Isusu po Mariji te utvrdio pradjedovski zavjet.
Kako samo aktualno u našoj stvarnosti, 40 godina kasnije, zvuče riječi toga zavjeta, kad je blagopokojni nadbiskup Kuharić doslovno molio za uporište: “Daj, Majko, Milosti puna, da po Tvom zagovoru oživi Crkva i Domovina. Daj da se sakupi što je rasuto, da se osvijesti sve što je zaboravljeno, da iz vjerne i teške prošlosti izraste vjerna i svjetlija budućnost”.
Kako samo pogađaju sljedeće riječi toga zavjeta: “Bila si Majka naše Crkve i našega naroda u stoljećima kad smo se kao Narod i kao Crkva rađali; bila si nam Utočiste u krvavim vremenima kad smo izdisali pod udarcima; bila si stijeg naših pobjeda i stalni poticaj naših obnova. U brojnim Tvojim prošteništima diljem Domovine svojoj si djeci ulijevala pouzdanje i hrabrost, Ti koja si i sama stajala pod križem svoga Sina. Tvoja su svetišta i danas izvorišta nade i središta obnove.
Majko naše prošlosti, budi Majkom i naše sadašnjosti i naše budućnosti! Danas i sutra, u vremenu koje se diči napretkom, ali koje često ‘smrću duše tijelo hrani’, sve nam više treba svjetla i ljubavi Tvoga djevičanskog i materinskog Srca”.
Tako je molio hrvatski narod prije 40 godina, a ta molitva obvezuje i nas danas, kad naš narod vapi za demografskom obnovom, kad vjetar njiše prazne kolijevke, kad nam se gradovi i sela sve više pustoše, kad nam je toliko potrebna hrabrost, snaga, pouzdanje u život. Stoga danas, pred likom Majke Božje Bistričke, ponavljam sa svojim časnim prethodnikom kardinalom Franjom Kuharićem vapaj našoj nebeskoj Majci:
“Majko naše prošlosti, budi Majkom i naše sadašnjosti i naše budućnosti!… Povjeravamo se Tvojoj zaštiti. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje. Znaš što se događa u našim obiteljima… Prazne obitelji … znak su umiranja. Majko Milosti, ne daj da umremo!”.

7. Dragi Marijini hodočasnici, jedno je sigurno: ni kao pojedinci, ni kao narod, ne možemo stići do blagostanja bez duhovnoga kapitala, a put do njega nam nitko ne može zapriječiti, nikakva institucija, nikakva ideologija, nikakva agencija. Do tog se kapitala dolazi isključivo s pouzdanjem u Boga kakvo je imala Blažena Djevica Marija i toliki kojima je ona bila uzor.
“U Tebe se, Gospodine, uzdam” – bilo je geslo blaženog Alojzija Stepinca. Sav duhovni kapital što nam je ostavio taj uzorni učitelj pouzdanja u Boga, ni danas ne gubi na aktualnosti. Godine 1944., u jednoj od posljednjih propovijedi na Mariji Bistrici, ovako je zavapio Mariji: “Pomozi nam! Danas kad se lomi svijet, a potop svih mogućih naziranja poplavljuje duše, pomozi svome hrvatskom narodu da ostane vjeran hrvatskoj i katoličkoj prošlosti. Već mu se dva stoljeća pokušavalo sad pod ovom sad pod onom prilikom narinuti komunističko naziranje na svijet. Hrvatski ga je narod do sada plebiscitarno odbio. Pomozi da odbije i u buduće sustav koji ne pozna […] ni svetišta obitelji, ni slobode vjeroispovijesti. Pomozi isto tako da ne padne nikada na koljena, niti pred idolom novca ili zablude. Neka ne zaboravi da samo jednom ima služiti: Bogu Stvoritelju svome” – Stepinčeve su riječi.
Dragi vjernici, ima puno dobra u našoj sredini. U našem narodu živi jaka svijest solidarnosti koja se očituje u suočavaju s nevoljama i potrebama ljudi. Potrebno je čuvati spomen na velikodušne, hrabre i jednostavne geste naših ljudi kad su se susretali s potrebama drugih. Trebamo obnavljati žar pouzdanja u sebe, u naše zajedništvo, u mogućnost promjene na bolje, jer ovaj narod želi živjeti dostojno, želi bolju budućnost za sebe i za svoju djecu. Ovaj narod, jer ga je oduvijek resila miroljubivost i osjećaj za pravdu, umoran je od toga da istinu o svojoj povijesti mora tražiti na sudovima izvan svojih granica. Stoga želi da se u Domovini stvore uvjeti za pravni i zakonodavni sustav u koji se može pouzdati.

8. Draga braćo i sestre, u hrvatskim Marijinim svetištima posebno nas dotiče nit marijanske nade, pouzdanja i utjecanja, nit koja je protkala i osobnu povijest svakoga od nas, ali i povijest našega naroda. Ta lenta marijanske pobožnosti kojom smo se preko srca obavili, našemu narodu pokazuje da smo nositelji dostojanstva njezinih kćeri i sinova, a ako želimo pripadati Mariji onda je moramo nastojati i slijediti: u njezinoj poniznoj uzvišenosti, u bogatstvu njezine skromnosti, u blistavom ozračju njezine skrovitosti, a napose u njezinoj bezuvjetnoj pripadnosti Isusu. Mnoge će se okolnosti našega života mijenjati, ali zavjet nas obvezuje na doživotnu vjernost Onoj koja je prva povjerovala.
Dragi vjernici, živimo u godini Izvanrednog jubileja Božjeg milosrđa, u vremenu kada ljudi traže sigurnost, uporište i nadu, ali i u vremenima kada se oko nas širi nesigurnost, kada nemiri praćeni stradanjima nevinih ljudi pogađaju svijet, za koje papa Franjo kaže da su zapravo treći svjetski rat u dijelovima; kad gledamo tolike muke i patnje na Bliskom istoku, ali i u Europi, što sve stavlja pred nas brojna pitanja.
Ako bi tko pitao zašto se tolika zla danas događaju, blaženi Alojzije Stepinac bi mu ovako odgovorio: “Mi kao ograničena bića sve mjerimo sitnim ljudskim mjerilima. Tako i Božju dobrotu i milosrđe. Čovjek je dobar od danas do sutra. Ali Božja dobrota i milosrđe nema granica. (…) Milosrđe Njegovo traje i sada u ovim teškim nevoljama, koje naš ograničeni um smatra najvećom nesrećom, ali iz kojih će Božja mudrost izvesti sasvim sigurno naše najveće dobro” (Okružnica vjernicima 1945. godine: Pouzdanje u Boga u strašnim vremenima koja proživljavamo).
Rekao bi i ovo: “Očevi i djedovi naši upirali su u svakoj pogibelji svoje oči k Onoj koja je osjetila svu bol ugroženih, progonjenih, ispaćenih… Nju molimo da nam pomogne i u budućnosti te ostanemo vjerni Bogu i zakonu njegovu” (Propovijed na Zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba u srpnju 1940.).
Majko Božja na nebo Uznesena, Kraljice Neba i Kraljice Hrvata, moli za nas, za naše obitelji, za našu Domovinu i sav svijet! Amen.