U intervjuu uvodi na prvi pogled u pomalo egzotičnu, a na drugi zapravo fundamentalnu temu odnosa suvremenog čovjeka, uvjetovanog visokom tehnologijom i uređenjem društva iza kojega se često krije tehnički birokratizam.

Kurnatari su žitelji Kornata, tj. vlasnici zemlje na otočju, a sugovornica i sama u svom životu spaja suvremenost doktorice znanosti iz farmaceutsko-biokemijskog područja te tradiciju djelujući kao nositeljica obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva na Kornatima. Problematiku života na Kornatima dr. Čeprnja možda najbolje sažima riječima: „Cijeli je morski prostor nad kojim Republika Hrvatska ima suverenitet proglašen ribolovnim morem. Time su i zaštićena područja poput Nacionalnoga parka Kornati ušla pod ingerenciju Ministarstva poljoprivrede, tj. Odjela za ribarstvo. Propisi vezani uz ribolov mijenjali su se i danas nam je zabranjen tradicionalni ribolov mrežama za vlastite potrebe. S druge strane dopušten je sportski i rekreacijski ribolov. To u praksi znači da vlasnik posjeda na Kornatima za svoj obrok može loviti ribu jedino udicom – što zbog posla oko posjeda u pravilu ne stignemo – a turist s modernom opremom može u kratko vrijeme uloviti desetke kilograma ribe. Da bi apsurd bio veći, tradicijski je ribolov zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske! To zapravo znači da propisi različitih ministarstava nisu usklađeni. K tomu pojavom čaglja na Kornatu prirodno ekstenzivno stočarstvo dovedeno je gotovo do svojega kraja. (…) Ciklus u kojem ovce održavaju pašnjake i prirodno gnoje maslinike ozbiljno je narušen. Naš tradicijski način života ozbiljno je ugrožen, ali još postoje ljudi koji ga ne žele napustiti. Nažalost nameće nam se osjećaj da smo zaprjeka, a ne vrijednost. Međutim vjerujemo u upravo suprotno – da je čovjek sastavni dio kornatskoga ekosustava i da bez njega on ne može opstati. Imamo dojam da se prostor prilagođava privremenim posjetiteljima, na štetu autohtonoga stanovništva.“ Sugovornica iznosi primjere iz europske prakse koji pokazuju da se posebnosti života na sličnim prostorima mogu zaštititi te nudi odgovarajuće prijedloge. „Ključna je razlika u pristupu: lokalno se stanovništvo ne promatra kao problem, nego kao partner u očuvanju prostora“, ističe dr. Čeprnja.