Brezovica, (IKA) – Zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski predvodio je 19. siječnja u Karmelu u Brezovici misu zadušnicu i sprovodne obrede za s. Tereziju Viktoriju od svetog Alojzija (Zoja Shtufi). Uz njega su bili o. Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, domaći župnik preč. Zvonko Vuković i oko tridesetak redovnika, svećenika i bogoslova karmelićana. Na početku misnoga slavlja okupljene je pozdravio je biskup Gorski, posebno pokojničinu braću, sestre i rodbinu, prijatelje, kao i sestre karmelićanke, i izručio im osobne te kardinalove izraze sućuti. Istaknuo je da ono što je s. Viktorija kao redovnica karmelićanka živjela u karmelu, sada živi u vječnosti.
U propovijedi je osobiti naglasak stavio na uskrsnuće i posvjestio prisutnima kako uz odar pokojnikov nosimo razne osjećaje. No, bitna su dva kršćaninova osjećaja i stava. To su: osjećaj poniznosti i osjećaj nade. Poniznost nas podsjeća da smo smrtni ljudi i da moramo proći dolinom smrti, a s druge strane ostaje nada koju nam je Isus darovao po svom uskrsnuću, i ona nas čeka. Jer: „Isus nam je pripremio svijet i život u kojemu nema tuge, boli, patnje, već radost života. Unatoč smrti, gledamo nadu života, jer nam se život ne oduzima, već mijenja”, rekao je između ostalog biskup Gorski i potaknuo prisutne ne na tugu oproštaja već na radost ponovnog susreta sa s. Viktorijom u nebu. S. Viktorija je već na zemlji, u znakovima, osobito po svetim zavjetima i molitvi započela živjeti vječni život i sada ga samo nastavlja. Na kraju homilije biskup je u svoje osobno ime i uime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića zahvalio s. Viktoriji za bogati život molitve, žrtve, predanja i patnje koji je ugradila u život Crkve, osobito u život Zagrebačke nadbiskupije.
Pri završetku misnoga slavlja od s. Viktorije su se oprostili č. majka Ilijana T. Cvetnić, OCD, i Vikorijin župnik iz Bistražina, iz župe Gospe od Ružarija, don Marijan Demaj. Majka Ilijana je zahvalila Gospodinu na daru s. Viktorije; a s. Viktoriji na njezinu 29 godišnjem životu u Stepinčevu Karmelu u Brezovici, na njezinoj ljubavi, sebedarju i dobroti koju je utkala u Karmel, kao i na tragu Boga koji je ostavila iza sebe. Ujedno je zahvalila svima koji su s. Viktoriji kroz život i kroz godine bolesti pomagali i pratili je.
Župnik don Marijan Demaj oprostio se uime župe i u svoje osobno ime od s. Viktorije. Prisjetio se njezina životnog puta, osobito njezinih redovničkih početaka, te rada kao medicinske sestre koja je liječila ljude, a kad je ušla u Karmel, po svom životu molitve, postala je sama lijek za druge. Prisjetio se i duhovne suradnje sa s. Viktorijom, osobito kad je bilo problema, koji su, zahvaljujući molitvi s. Viktorije bili riješeni.
Nakon mise zadušnice biskup Gorski nastavio je pogrebne obrede i zajedno sa svećenicima, bogoslovima, rodbinom, karmelićankama i svima prisutnima ispratio s. Viktoriju na vječno počivalište, a obred ukopa završio je pjesmom Majci Božjoj „Salve Regina.”
S. Terezija Viktorija započela je svoj životni vijek u uzornoj katoličkoj obitelji, Nue i Ane Shtufi, 18. listopada 1963. godine, kao najstarije od sedmero djece, u Bistražinu, Đakovica, Kosovo.
S 15 godina, na Gospu Karmelsku, stupila je u Družbu sestara franjevki Bezgrešnog začeća Crnogorske provincije u Cetinju. Tu je primila početnu formaciju i položila 10. rujna 1985. privremene zavjete. Željna snažnog duhovnog života, molitve i kontemplacije, 6. lipnja 1989. ulazi u Karmel u Brezovicu, tu prima karmelsko redovničko odijelo, novo ime s. Terezija Viktorija od sv. Alojzija, i polaže privremene zavjete 21. lipnja 1990. godine. Karmelsku formaciju završava svečanim doživotnim zavjetima 19. lipnja 1993. godine. S. Viktorija živi radosno i predano Gospodinu svoj karmelski život, strpljivo, hrabro i gorljivo moli i radi za Crkvu i za Božje Kraljevstvo. Bila je poznata kao vrlo nadarena i mudra sestra, jakog pronicavog duha, jasnih i zdravih načela, otvorena za Boga i za čovjeka, koje je iskreno voljela, bila je puna života, ideala i kreativnosti. Kao medicinska sestra jako je voljela medicinu, ljude i svoj posao. Radila je u struci nekoliko godina kod sestara franjevki na Cetinju, prije ulaska u Karmel. Uz ostale dužnosti koje je obnašala u Karmelu, i tu je radosno pomagala sestrama i brinula se oko njihovog zdravlja, iako je njezino zdravlje bilo krhko. Poznata je i njezina korektna suradnja s liječnicima, osobito suradnja s blagopokojnim prim. dr. Tomislavom Dasovićem.
Radila je i u drugim dužnostima, osobito u šivaoni, peglaoni i kuhinji te i tu pokazala svoju ljubav, darovitost i spretnost. Bila je i vrsni dizajner te puno dobra učinila za zajednicu na tom području. Sestre će ju pamtiti, osobito mlađe, kao vrsnu odgajateljicu i magistru, punu vjere, duha i ljubavi za mlade i za karmelsku duhovnost u kojoj ih je poučavala i riječju i životom kroz sedam godina.
U posljednjim godinama života izabrana je za poglavaricu samostana. Tu je dužnost obnašala savjesno, odgovorno i vjerno, s puno takta i revnosti. Na toj dužnosti zatekla ju je teška bolest i gotovo četiri godine borila se hrabro i neumorno za život. Njezina karmelska zajednica sve je poduzimala da joj se zdravlje poboljša. U tim godinama duhovno je rasla i sazrijevala. Tu je napisala i zapaženi „Križni put”, kao i molitvenik patnika putnika: „Tko će noć rasvijetliti…?” Umrla je na spomendan sv. Antuna pustinjaka, 17. siječnja.