„Duhovno zvanje raste u zajednici koja živi evanđelje, koja njeguje odnose povjerenja i koja velikodušno daruje sebe drugima kroz služenje, jer upravo takvo zajedništvo postaje plodno tlo na kojem Bog nastavlja sijati sjeme novih poziva“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da otajstvo poziva nadilazi ljudske planove i rađa se iz Božje ljubavi.

U tom kontekstu, podsjetio je na misao blagopokojnog pape Franje: „Poziv je plod koji dozrijeva na dobro obrađivanoj njivi uzajamne ljubavi koja se pretvara u uzajamno služenje, u kontekstu autentičnog crkvenog života. Nijedan poziv ne rađa se ili živi sam za sebe. Poziv se rađa iz Božjeg srca i niče u dobrom tlu vjerničkog naroda, u iskustvu bratske ljubavi.“

Molitveno bdjenje uoči Nedjelje Dobrog Pastira i povodom 63. svjetskog dana molitve za duhovna zvanja „poziva nas na još dublju svijest o snazi nastojanja, jer u molitvi otvaramo svoja srca djelovanju Duha Svetoga koji oblikuje, nadahnjuje i vodi one koje Gospodin poziva.

Molitva za duhovna zvanja predstavlja trajni izvor nade i snage Crkve. Molitva rađa osjetljivost za Božji poziv, jača spremnost na odgovor i izgrađuje zajednicu koja s ljubavlju prati i podupire svaki put posvećenja. U tom svjetlu, još snažnije dolazi do izražaja svijest o odgovornosti cijele Crkve za dar duhovnih zvanja, osobito svećeničkih, koja su nezamjenjiva u životu vjerničkog naroda“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da „svećenik po otajstvu svetog reda djeluje „in persona Christi“, postajući vidljivi znak Kristove prisutnosti i djelovanja u zajednici te po njegovoj službi Krist nastavlja posvećivati, poučavati i voditi svoj narod“.

„U toj svijesti još jasnije se otkriva kako svaki vjernik sudjeluje u odgovornosti za duhovna zvanja, jer zajednica vjere diše puninom života kad svi njeni članovi prepoznaju ljepotu i važnost Božjeg poziva te ga podržavaju molitvom, riječju i primjerom života.

Takva svijest prožima cijelu Crkvu i uključuje svakoga, od obitelji koje svojim svjedočanstvom stvaraju prvo tlo vjere, preko župnih zajednica koje njeguju i prate rast poziva, do pojedinaca koji u tišini srca prinose svoje molitve i žrtve za nove radnike u Gospodnjoj žetvi“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da zato svijest o važnosti svećeničkog zvanja produbljuje našu zauzetost u molitvi i pastoralnoj brizi, „jer po službi svećenika Crkva prima sakramente kao izvore milosti koji hrane i izgrađuju vjernički život, a po sakramentima se očituje i živi sama otajstvena stvarnost Crkve kao zajednice spasenja“.

Nadbiskup je istaknuo da takvo razumijevanje rađanja zvanja potakne „spremnost cijelog Božjeg naroda da molitvom, svjedočanstvom života i ohrabrenjem prati rađanje i sazrijevanje novih poziva, kako bi zajednica uvijek bila obdarena službenicima koji u Kristovo ime i snagom njegovog Duha daruju život Božjem narodu i učvršćuju njegovo jedinstvo u vjeri i ljubavi“.

Nadbiskup Zgrablić je zahvalio svima koji „trajno i vjerno mole za duhovna zvanja te ih svojom molitvom, primjerom života i dobrotom prate i podupiru na njihovom putu, jer svaka molitva, uzdignuta Gospodinu u vjeri i pouzdanju, postaje dragocjeni dar za cijelu Crkvu i snažna potpora onima koje Bog poziva“.

Na bdjenju je o svom pozivu svjedočio don Ante Bulat, studentski kapelan u Zadru. Bulat je potaknuo na molitvu da se u srcu mladih koje Bog poziva probudi želja da odgovore na Božji poziv. Kao mladić on se bio udaljio od ministriranja i molitve, smatrao je dovoljnim ići nedjeljom na misu i ispovjediti se dva puta godišnje.

Odazvao se pozivu prijatelja da dođe na susret molitvene zajednice u rodnom Omišu. Na jednom tom susretu osjetio je kao da su u toj prostoriji  samo on i Isus koji mu govori: „Zašto tako živiš, zašto si se udaljio od mene? Znaš da te ja čekam, znaš da te ljubim“.

To mu je ostalo tako snažno u srcu, da se počeo udaljavati od starog društva i sve više dolaziti na molitvenu zajednicu. Onda se u njemu javilo i pitanje što ako ga Gospodin poziva, no u početku je mislio da toga nije dostojan i dovoljno dobar.

Zamolio je Gospodina da mu u godinu dana pokaže ima li poziv; da u njemu raste ljubav prema tome, ako to Bog želi. Znao je samo da želi živjeti u zajednici, biti redovnik. Prijatelj mu je preporučio razgovor s duhovnikom koji je bio salezijanac te je ušao u zajednicu salezijanaca u Zagrebu 28. listopada, na isti datum kad je godinu dana prije zamolio Boga da mu pokaže u godinu dana ima li poziv za svećenika.

„Gospodin nas prije svega susreće po ljubavi. Onome koga poziva, stavlja u srce svoju ljubav da prihvati poziv. Meni se najprije dogodilo iskustvo da me Gospodin silno ljubi, unatoč grijesima i slabostima i to mi je pokazao na puno načina. Dogodio mi se susret ljubavi koja se daje na križu i srca koje čezne za ljubavlju“, rekao je Bulat, istaknuvši da osoba osjeća radost ako se odazove u zvanje u koje je Bog poziva: svećeničko, redovničko ili obiteljsko.

Nakon desetogodišnje salezijanske formacije, zaređen je za svećenika 2025. godine. „Možda nekoga Gospodin poziva po vašoj žarkoj molitvi. Baš žarko molite da taj koga Gospodin poziva, smogne snage reći: ‘Da, Gospodine, ja znam da me ti ljubiš i da me pozivaš’“, potaknuo je don Ante Bulat vjernike.

Nakon svjedočanstva Bulata, održano je klanjanje pred Presvetim. Za vrijeme klanjanja, prigodna razmatranja čitali su članovi Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga susreta. Pjevanje za vrijeme klanjanja predvodio je Zbor mladih crkve sv. Pavla pod vodstvom Luke Kotlara. Završni blagoslov s Presvetim uputio je don Roland Jelić, župnik bokanjačke Župe sv. Šimuna i Jude Tadeja u kojoj se nalazi i crkva Sv. Pavla.