Barbara Španjol Pandelo u poglavlju „Korska sjedala Mateja Moronzona“ reinterpretira jedan od najvažnijih kasnosrednjovjekovnih drvorezbarskih ansambala na istočnoj obali Jadrana, analizirajući tehničke, stilske i morfološke karakteristike korskih klupa naručenih za katedralu 1418. godine. Klupe su dio složenijeg ansambla kojim su zadarski nadbiskupi u prvoj polovici 15. stoljeća opremali svetište katedrale. Mletački drvorezbar Matej Moronzon ubraja se među najkvalitetnije majstore obiteljske radionice koja je djelovala na području Veneta, Furlanije, Zadra i Raba.

Damir Tulić u poglavlju „Oltari i skulpture u zadarskoj katedrali od kraja 16. do 20. stoljeća“ prikazuje oltarni sustav katedrale kao dinamičnu povijesnu strukturu. Donosi sintezu o arhitekturi, altaristici i skulpturi katedrale, koja je i u poslijetridentskom razdoblju nastavila djelovati kao važan liturgijski, memorijski i umjetnički prostor. Tulić katalogizira kiparska djela te povijesnoumjetnički rekonstruira promjene oltarnoga sustava katedrale. Pritom pruža cjelovitiju sliku razloga i koncepata ikonografskih, liturgijskih i stilskih preobrazbi oltara i njihove skulpturalne opreme.

Autor rekonstruira promjene u broju i rasporedu oltara, njihovoj ikonografiji, titularima, materijalima, obliku i smještaju, promatrajući ih u kontekstu liturgijskih, teoloških, povijesnih i stilskih okolnosti. Poslijetridentsku obnovu katedrale tumači kroz pojačanu važnost euharistijskog kulta, naručiteljske aktivnosti Bratovštine Presvetoga Sakramenta te jasniju organizaciju oltarnih slika i tabernakula.

Zadarske katedralne oltare i skulpture autor smješta u širi prostor Mletačke Republike te pojedina djela povezuje s najznačajnijim venecijanskim baroknim majstorima. Promatra ih kao povijesno promjenjiv sustav u kojem se isprepliću teologija, liturgija, bratovštinska pobožnost, naručiteljske ambicije, mletački umjetnički uzori, lokalna memorija i promjene ukusa od renesanse i baroka do klasicizma i 20. stoljeća.

Mateja Jerman u poglavlju „Riznica katedrale svete Stošije u 17. i 18. stoljeću“ obrađuje predmete od plemenitih metala, njihovu iznimnu vrijednost i povezanost s venecijanskim radionicama. Analizira povijesnu preobrazbu katedralne riznice nakon Tridentskog koncila, kada su novi liturgijski propisi potaknuli obnovu liturgijskog posuđa i relikvijara. Autorica prikazuje načine smještaja relikvija u katedrali, donosi katalog predmeta te razmatra njihov položaj u odnosu na arhitekturu katedrale i način predstavljanja relikvija.

Posebnu pozornost posvećuje relikvijarima nastalima ili preoblikovanima tijekom poslijetridentskih zahvata, poput biste sv. Siksta s kraja 16. stoljeća i biste sv. Stošije iz 1622. godine, kao i relikvijarima obnovljenima ili nabavljenima u 17. i 18. stoljeću: sv. Zoila, sv. Donata, Nevine dječice i stopala sv. Krševana, koji se povezuju s uglednom mletačkom radionicom Albero d’Oro. Autorica obrađuje i liturgijsku srebrninu iz 17. i 18. stoljeća te ostalu oltarnu opremu iz radionice All’Orso, što svjedoči o snažnoj povezanosti zadarskih naručitelja toga vremena s venecijanskim umjetničkim i obrtničkim krugovima.

Hana Breko Kustura u radu „O najstarijim izvorima srednjovjekovne liturgijske glazbe katedrale sv. Stošije u Zadru: europski kontekst i lokalne specifičnosti“ tumači važnost najstarijih izvora liturgijske glazbe zadarske katedrale u europskom i mediteranskom kontekstu. Analizira posebnosti zadarske srednjovjekovne glazbene tradicije te ključne aspekte liturgijske i glazbene baštine Zadra i njegove katedrale.

U prvom poglavlju, „Beneventansko pjevanje u Zadru (i Dalmaciji) kao simbol vlastitoga glazbenog identiteta“, autorica prikazuje razvoj i značenje beneventanskog korala, jednog od najstarijih oblika negregorijanskoga liturgijskog pjevanja. Ističe kako je dugotrajno očuvanje beneventanskog pjevanja u Dalmaciji bilo povezano s oblikovanjem lokalnoga liturgijskog i kulturnog identiteta te težnjom prema crkvenoj autonomiji u odnosu na Veneciju.

Drugo poglavlje, „Laude kao kontinuirano prisutna forma: ‘in eorum sclavica lingua’ i (glazbeni) doček pape u Zadru 1177. godine“, posvećeno je glagoljaškoj glazbenoj tradiciji i ulozi narodnog jezika u liturgijskom pjevanju. Autorica se osvrće na najstarije zapise o glazbenim praksama u Zadru, primjerice prilikom prijenosa relikvija sv. Stošije iz Carigrada u Zadar za vrijeme biskupa Donata početkom 9. stoljeća ili prilikom dočeka pape Aleksandra III., kada su ga zadarsko svećenstvo i puk dočekali pjevajući laude i kantike „na svom slavenskom jeziku“. Taj zapis jedan je od najvažnijih dokaza ranoga liturgijskog pjevanja na narodnom jeziku u hrvatskim krajevima.

Treće poglavlje, „Fragmenti srednjovjekovne glazbe iz Arhiva Zadarske nadbiskupije“, obrađuje vrijedne fragmente srednjovjekovne glazbene baštine pronađene 1969. godine tijekom restauracije korskih klupa u katedrali sv. Stošije. Ti nalazi svjedoče o razvijenoj liturgijskoj praksi i prisutnosti gregorijanske tradicije u srednjovjekovnom Zadru. Listovi s troglasnim starofrancuskim svjetovnim napjevom La grande beaute iz 14. stoljeća predstavljaju najstariji i jedini dosad sačuvani primjer srednjovjekovne svjetovne glazbe u Hrvatskoj. Ujedno potvrđuju kulturne i glazbene veze Zadra s francuskim i talijanskim glazbenim krugovima kasnoga srednjeg vijeka.

U poglavlju „Beneventanski fragment s napjevima: relikt iz katedrale sv. Stošije iz 12. stoljeća“ Kustura analizira jedan od najvažnijih izvora hrvatske srednjovjekovne glazbe – fragment beneventanskoga antifonara. Ističe njegove lokalne zadarske posebnosti te činjenicu da pojedine melodije i tekstovi nemaju usporednice u talijanskim izvorima, što potvrđuje originalnost zadarske liturgijske tradicije. Posebnu pozornost posvećuje dvoglasnom Sanctusu iz Kartulara samostana sv. Marije, najstarijem poznatom tragu dvoglasnoga crkvenog pjevanja u Hrvatskoj, koji potvrđuje uključenost Zadra u rani razvoj europskoga višeglasja.

Autorica potvrđuje važnu ulogu glazbenoga života srednjovjekovnoga Zadra u povijesti hrvatske i europske crkvene glazbe. Zadarska srednjovjekovna glazba bila je sastavni dio europske kulturne i liturgijske baštine, uz naglašene lokalne posebnosti i izraženu originalnost.

U radu „Glazbeni život u katedrali svete Stošije u Zadru od sedamnaestog do početka dvadesetog stoljeća“ Zdravko Blažeković rekonstruira procesije, prikazanja, paraliturgijske pjesme i obrede vezane uz velike blagdane. Prikazuje suživot latinskoga i hrvatskoga jezika u liturgiji, naglašavajući posebnost zadarske i dalmatinske glazbene tradicije unutar mletačkoga kulturnog kruga. Glazbene prilike povezuje s političkim i društvenim okolnostima u gradu, pokazujući kako su razdoblja gospodarskoga prosperiteta utjecala na bogatstvo i kvalitetu glazbenoga života u katedrali.

U poglavlju posvećenom glazbenom životu katedrale u 19. stoljeću Blažeković na temelju notnih materijala, kronika, računa, rukopisnih bilježaka i novinskih izvještaja rekonstruira razvoj glazbene prakse u katedrali te njezinu povezanost sa širim društvenim i urbanim životom Zadra. Prikazuje preobrazbu katedralne glazbe od skromnijega liturgijskog repertoara prema raskošnijim glazbenim izvedbama. Muzikološki portreti pojedinih maestra ocrtavaju povezanost crkvene, kazališne i koncertne glazbene scene.

Autor prati repertoar izvođen u katedrali, organizaciju glazbenih izvedbi, sastave izvođača te svakodnevnu praksu pjevača i instrumentalista. Rekonstruira bogat liturgijski i glazbeni repertoar katedrale, osobito tijekom proslave svetkovine sv. Stošije. Brojni citati iz izvora te opisi izvedbi, skladatelja i glazbenika približavaju ozračje tadašnjih svečanosti. Posebno ističe prožimanje talijanske i hrvatske glazbene tradicije.

Rasprave o gregorijanskom pjevanju i ulozi crkvene glazbe pokazuju kako su se europska estetska i liturgijska strujanja odražavala i u Zadru. Autor obrađuje repertoar i izvođače, orgulje, crkvene učitelje pjevanja te političke ceremonije. Time katedrala nije prikazana samo kao liturgijski prostor, nego i kao kulturno središte grada te mjesto susreta različitih identiteta i tradicija.

Blažeković uobičajeni muzikološki pristup obogaćuje sociološkim, povijesnim i kulturološkim perspektivama te potvrđuje višekulturni karakter i važnost Zadra kao jednoga od ključnih glazbenih središta na hrvatskom povijesnom prostoru.

Prigodni govor održao je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Istaknuo je kako se u katedrali sv. Stošije stoljećima susreću vjera, umjetnost, povijest i ljudska čežnja za ljepotom.

„Katedrala sv. Stošije spomenik je prošlosti, ali i živo mjesto u kojem umjetnost otvara prostor susreta čovjeka s otajstvom Boga. Monografija pokazuje umjetnost ne samo kao estetsku vrijednost, nego i kao put razumijevanja čovjeka, njegove vjere, kulture i otvorenosti prema transcendentnom“, rekao je mons. Zgrablić.

Dodao je kako arhitektura katedrale, njezini oltari, skulpture, reljefi, liturgijski prostor i cjelokupna umjetnička baština svjedoče o umijeću umjetnika, ali i o vjeri naraštaja koji su u tom prostoru molili, stvarali i u ljepoti prepoznavali odsjaj Božje prisutnosti.

„Ljepota sakralne umjetnosti otvara čovjeka prema otajstvu i pomaže mu naslutiti ono što nadilazi granice vidljivoga. Monografija je znanstveni doprinos proučavanju katedrale, ali i dragocjen čin očuvanja pamćenja, identiteta i duhovne baštine Zadra i Zadarske nadbiskupije“, rekao je nadbiskup.

Zahvalio je svim autorima, suradnicima i urednicima koji su svojim znanjem i ljubavlju prema kulturnoj i duhovnoj baštini pridonijeli nastanku monografije, istaknuvši kako je riječ o djelu koje predstavlja vrijedan doprinos kulturi, Crkvi i budućim naraštajima te trajno svjedočanstvo o ljepoti zadarske prvostolnice.

O projektu trilogije monografije, čiji je idejni začetnik umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, govorili su i prof. dr. sc. Pavuša Vežić, voditelj projekta, te prof. dr. sc. Ante Uglešić, urednik monografije. Istaknuto je kako je riječ o znanstvenom djelu kakvim se ne može pohvaliti nijedna druga katedrala u Hrvatskoj, ali ni šire.

Prvi dio monografije posvećen je samoj katedrali i njezinoj povijesti, drugi zadarskim biskupima, a treći umjetničkoj baštini katedrale. Objavom trećega sveska dovršen je osmogodišnji proces pripreme i nastanka trilogije o zadarskoj katedrali sv. Stošije, podignutoj na temeljima ranokršćanske bazilike iz 4. stoljeća.