Štap je – prema idejnome rješenju dr. Ivana Šaška – izradila radionica “Antenori” iz Venecije. Tijelo štapa izrađeno je od maslinova drveta iz Svete zemlje, dok je središnji dio (rukohvat) urešen motivima nadahnutim na prikazima iz biskupskoga grba nadbiskupa Bozanića te elementima koji upućuju na hrvatsku ukorijenjenost kršćanske vjere i prožetost Križem spasenja u Kristu. U izvedbi je najviše korišteno srebro, a detalji su izvedeni emajliranim plohama, te rubinima i biserima.

Ovaj je pastirski štap – s jedne strane – pokušaj isticanja povezanosti osobnoga i specifično nadbiskupijskoga, te – s druge strane – izražaj crkvenosti koja ističe našu kulturalnu posebnost, prodahnutu obilježjima molitve i duge povijesti spasenja na hrvatskome tlu, koju hrvatska vjernička duša smatra svojom najvećom vrijednošću, nerijetko i u prošlosti izraženu posebno vrijednim liturgijskim predmetima. Cijeli je prikaz izrazito i namjerno narativan.

Čitajući rukohvatnu cjelinu odozgor, vidi se da je na srebrnastoj pozadini utisnut kvadratni kamenčić crvene boje, a oko njega natpis na latinskome (iz Nadbiskupova grba): Ut vitam habeant (“Da život imaju.”). Pozadina je u donjemu dijelu s nepravilnim završnim rezom, da bi se ilustrirala pripovijest o početku Stvaranja, tj. odvajanjā i razdjeljivanjā po Duhu koji lebdi nad vodama, oživljava, preobražava i izvodi raznolikost bićā. Drugi dio pozadinske plohe je tamnoplave boje. Lik goluba (slika Duha Svetoga) je u lebdećemu, #!epikletskome#! položaju, tj. on obavija tijelo štapa krilima, tako da se sa stražnje strane krila ne spajaju, nego pojačavaju sliku nepripadnosti stvorenomu i stvaranje duhovskim dodirom.
Ispod lika goluba nalazi se kamena kocka iz zagrebačke prvostolnice; s prednje je strane zvjezdolika srebrnasta točka, kako je to naznačeno u Nadbiskupovu grbu. S ostale tri strane te kamene kocke, u središtima plohā, nalaze se crveni kvadratni kamenčići. Namjerno je naznačena snaga preobrazbe zemaljskoga u nešto različito, #!od istoga materijala#! od kojega je Duh, dakle – njegov dar kojim se mijenja i oblik i tvar.

Rukohvat je izrađen s motivom gotičke mandorle, u središtu koje se nalazi prikaz križa. Taj isti motiv izrađen je s dvije strane štapa. Okov mandorle je od srebra, pričvršćen bijelim kamenčićima. Sam križ u mandorli izveden je u crvenoj boji s naglašenom središnjom točkom. To je naime ujedno i središte u kojemu se stapa gornji i donji dio štapa. To je mjesto gdje se drži štap, sa svom simbolikom i snagom križa koji označuje muku i uskrsnuće (crux gemmata). Kada štap nije u ruci, sve je usmjereno prema toj točki, a kada je u ruci, tada ruka nosi i produžuje sadržaj koji izriče uskrsnuće po Križu. Križ dobiva ostvarenje u konkretnoj Crkvi, označenoj (nad)biskupovim prstenom, kao povezanošću s dotičnom mjesnom, ali i sveopćom Crkvom.
Donji dio rukohvata štapa alegorijski je prikaz hrvatskoga puka koji prinosi hvalu Bogu. Srebrnasti prsten s donje strane zatvara cijelu vertikalnu kompoziciju. Na dnu se opet našao natpis iz Nadbiskupova grba (Da život imaju), ali ovaj put ispisan glagoljicom, dajući do znanja da je ishodište ljudske molitve moguće samo na temelju Božje riječi. Iz toga temelja izrasta prikaz molitvenoga puka s uzdignutim rukama. Naznačena je skupina ljudi u kružnome snopu oko stožera i to srebrnom površinom izvedenom u reljefu, pri čemu se vide plave točke na pregibu toga #!molitvena zajedništva#!, upućujući na mjesto gdje se, od glavā, uzdižu ruke koje crveno-bijele plohe nose prema križu u mandorli. U toj dinamici asociraju se boje hrvatskoga grba, a cijela kompozicija sugerira oblik kaleža, odnosno metaforu prinošenja i žrtve u zajedništvu.
Donji završetak štapa obogaćen je prstenom na kojemu je urezan troplet, a u središnjim točkama ponovno se ističu kamenčići crvene boje. Gornji, zakrivljeni završetak štapa je u slobodnoj i jednostavnoj formi drveta s naznakama njegova grananja.

Prikaz u cjelini, smješten na predmetu koji simbolički označuje crkveno vodstvo, prikazuje silazno-uzlazni događaj spasenja koji započinje Stvaranjem. Ono na početku ima Božju stvarateljsku Riječ koja snagom Duha Svetoga poziva na život i svemu stvorenomu, a osobito čovjeku, omogućuje život (da život imaju). Samo Duh Sveti preobražava; njegovim prodahnućem i nadahnućem svijet dobiva novo lice. On je taj koji nas okuplja i stvara zajedništvo Crkve, kojoj glavna odrednica nisu kameni zidovi nego život po Duhu, utemeljen na Ugaonoj stijeni – Kristu, čije je utjelovljenje po Duhu promijenilo ljudsku povijest; čija je žrtva na križu dala smisao patnji i preobrazila svako trpljenje u nadu uskrsnuća. Sva ljudska nastojanja ništavna su bez utemeljenosti na riječi, a niti jedna molitva koja nije prosvijetljena tom Riječju ne može biti plodonosna. S druge strane, svaki je čovjek, kao pojedinac i kao dio zajednice, obilježen kulturom. Hrvatski narod po mnogočemu je vezan uz Božju riječ koju hrvatski vjernici slušaju stoljećima na svojemu jeziku i ispisuju svojim pismom – glagoljicom. No, u molitvenome prinosu, stavljenom u hrvatski kalež, nalazi se bezbroj muka i žrtava, kojih je konačni smisao moguće pronaći samo u Križu. Uzdignutost prema nebu po križu i prignutost neba k zemlji u darovima Duha.
Taj isti Duh u ređenju se daje biskupima, kako bi vodili Crkvu (on je u molitvi ređenja označen kao spiritus principalis – duh vodstva), a prepoznatljiv je u tome što su plodovi njegova djelovanja oni isti koji rastu na drvetu Križa. Ruku koja drži štap treba uvijek poticati taj Duh; tu ruku treba podupirati narod svojom molitvom i zajedništvom u istoj vjeri, a biskup i njegova ruka trebaju osluškivati djelovanje Duha u Crkvi, ravnati zajednicom Crkve svom odlučnošću, ali i osjetljivošću koju rese milosrđe i ljubav.