U suvremenome svijetu, zbog svega što je postignuto na polju znanosti, tehnologije, gospodarstva u zahuktalom procesu globalizacije za budućnost je najvažnije postići etički konsenzus, ističe u svojoj kolumni u novom broju mjesečnika Kana o. Bono Zvonimir Šagi.
Kao zajedničke vrednote do kojih se treba doći u procesu globalizacije civilizacije o. Bono navodi ljudsku osobu i njezino puno dostojanstvo, istinu, pravdu, slobodu, ljubav i mir u ljudskim odnosima.
Za svaki pravedni međunarodni poredak potreban je ispravan etički konsenzus, piše kolumnist te dodaje kako etička odgovornost i suodgovornost nadmašuju sve ljudske dogovore.

Osvrnuvši se na hrvatsku sadašnjost i političku krizu, o. Bono upozorava kako političke stranke sve više gube socijalno-etičku uvjerljivost, stranke su frustrirale svoje glasače te kao da im programi i predizborna obećanja uopće nisu važna. Unutar sebe se bore za položaje, a gotovo u svima vlada “liderski kompleks”, smatra kolumnist. Stranke su za sada, kako kaže, najmračnije poglavlje naše demokracije. Stoga ističe potrebu donošenja dobrog zakona o strankama te posebice izbornog zakona, koji ne bi mogla svaka vladajuća stranka ili koalicija pred same izbore prilagođivati u svom interesu.

Civilno društvo i njegova subjektivnost – udruge itd.; gospodarstvo… formiranje vlasničke elite; utjecaj javnosti na politiku i obratno… društveni, odnosno javni moral…; sve je to još uvijek potpuno nerazvijeno, konstatira kolumnist i dodaje da institucije društva i države (uprava, samouprava, policija, vojska, školstvo itd.), sve je to toliko nejasno i politizirano da je prosječnom građaninu jedva moguće steći osjećaj sigurnosti i vjere u pravednost postupaka.

“Veze i korupcija, podobnost! Da političke stranke na vlasti, svaka svoje članove, položajno ‘snabdijevaju’ već je kao normalno ušlo duboko u habitus razmišljanja, u mentalitet! Stvarno znanje i stručnost kao da i nisu važni, nego titula, bez obzira na koji način je stečena. Promotrite samo koliko se ti zvučni naslovi u našoj javnosti upravo ‘bolesno’ ističu, čak i u politici. Kao nigdje u civiliziranome svijetu! Nitko se radom, kvalitetom djela ne mora potvrditi, a po javno eksponiranom modelu postupaka ni ne može! Previše je formalizma, moralnog licemjerja. Bez utjecajnog ‘mentora’ i veza – nikud! Zato je razvijanje radne, profesionalne, društveno-položajne i socijalne etike, jednom riječi, moralne odgovornosti i suodgovornosti bitno”, ističe o. Bono.
Govoreći o tome što mogu Crkva kao specifična duhovno-etička zajednica u civilnome društvu i kršćani kao građani konkretno pridonijeti u smjeru bolje budućnosti, kolumnist napominje da je u našim hrvatskim okolnostima odgovornost Crkve te moralna kvaliteta njezina nastupa u društvu posebno nezaobilazna za budućnost. Odgovornost je Crkve kao zajednice u izgradnji društva na duhovno-moralnom području i ona može humanizirati demokraciju u etičkom smislu, piše kolumnist. Njezina je, kako kaže, uvjetno rečeno, politička snaga u onome spontanom, duhovnom što živi u mentalitetu i zdravoj tradiciji naroda, koji svoj identitet doživljava i kroz svoju katoličku religioznost. U pluralnom demokratskom društvu Crkva svojim propovijedanjem i pastoralnim djelovanjem može stvarno malo etički utjecati i na stvaranje zakona, tek po snazi onoga što uspije usaditi u pojedinačne savjesti građana kao glasača, kaže o. Bono, te dodaje kako iz toga slijedi da je najvažnije poticati i razvijati svjedočenje samih vjernika u različitim sektorima društvenoga, gospodarskog i političkog života. No, budući da Crkva ima i univerzalno Božje poslanje, ona je dužna sa stanovišta općeljudskog morala, imajući u vidu dostojanstvo i dobro svake ljudske osobe kao i opće dobro, upozoravati na moralnu stranu zakona i postupaka u društvu, smatra o. Bono. Ističe i kako se Crkvi u ovom trenutku našega društva u smjeru budućnosti nameće potreba i veća sposobnost dijaloga i odgoja svojih članova za toleranciju. U tom smislu treba razlikovati crkveni socijalni diskurs od političkog. Ne bi trebalo, prema mišljenju o. Bone, crkveni socijalno-etički govor uvlačiti u stranačko-političko nadmetanje, ali se mora razvijati sposobnost kršćanske etičke racionalizacije svih društvenih i političkih zbivanja. Zaključuje kako bez poštivanja religijskih elemenata u kulturama i identitetima globaliziranog svijeta nije moguće misliti bolju budućnost čovječanstva. (ika-kj)