Nakon proglašavanja Božje Riječi pročitana je homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, nekadašnjeg porečkog i pulskog biskupa, koji zbog obveza u Vatikanu nije mogao nazočiti toj svečanosti.

„Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem!“(Rim 12,10) mladomisničko je geslo koje je obilježilo početak slavljenikovog svećeništva mladom misom u toj istoj crkvi Presvetog Trojstva prije točno pola stoljeća, u nedjelju, 23. svibnja 1976. godine.

Prije početka euharistijskog slavlja prigodne riječi pozdrava uputio je mjesni župnik Jurica Vekić. On je citirao zlatomisničko geslo te ga ukratko pojasnio u svjetlu Pavlove Poslanice Rimljanima, istaknuvši da „te riječi nisu samo lijepi citat već program života. Vlč. Sergije, Vi ste to pokazali cijelim svojim životom kroz 50 godina služenja Crkvi, kroz vođenje župa, obnove crkvi i župnih kuća, rad s mladima, tiskana djela i odgovorne službe u biskupiji.“

Nadbiskup Kutleša u homiliji je istaknuo da je svećenički put mons. Jelenića bio tih, ustrajan, skroman, ali velik u Božjim očima. Istaknuo je kako treba „zahvaliti za njegovu prisutnost u Crkvi, u ovoj istarskoj Crkvi, u životu tolikih ljudi kojima je bio pastir, ispovjednik, savjetnik, brat.“ Dodao je da „želimo zahvaliti i za njegovu vjernu suradnju u službama koje nije birao po svojoj sklonosti, nego ih je primao u poslušnosti: kao kapelan, župnik, kancelar, ekonom, kao onaj koji dijeli teret odgovornosti za dobro cijele zajednice.“

Nadbiskup je u homiliji posvijestio najvažnije, temeljne značajke svećeničkog poziva i života: odricanje od sebe, nošenje križa, gubljenje i pronalaženje života te važnost svjedočenja Krista koji dolazi u slavi.

„Pedeset godina misništva preč. Sergija svjedoči o tihom, neupadljivom ‘ne’ samome sebi i trajnome ‘da’ Kristu“, primijetio je nadbiskup te podsjetio na brojne situacije službe župnika i duhovnika kada je ostavljao „vlastiti umor po strani kako bi saslušao, ispovjedio, ohrabrio.“

Mons. Kutleša istaknuo je da je kao kancelar, preč. Sergije služio Crkvi ondje gdje mnogo toga ostaje skriveno očima vjernika: u dokumentima, odlukama, strukturi koja omogućuje samo pastoralno djelovanje. „Odreći se sebe u toj dimenziji znači ne tražiti sebe ni u vlastitoj moći, ni u nezamjenjivosti, nego znati da i taj rad – tih, precizan, skriven od očiju drugih i ponekad vrlo nezahvalan, pripada ponudi vlastitoga života Bogu. Koliko je puta morao reći ‘ne’ vlastitoj želji da ostane blizu vjernicima kao ‘njihov župnik’ i prihvati breme bratskoga služenja biskupu i prezbiterskome zboru“, istaknuo je nadbiskup.

„Svećenik ne postaje savršen samim ređenjem. On ostaje učenik koji se uči kroz pogreške, neuspjehe, neshvaćenosti. Vjerujem da je i preč. Sergije tijekom pet desetljeća svoga svećeništva upoznao vlastitu krhkost, trenutke nutarnje suhoće i kušnje. Ustrajnošću u službi unatoč poteškoćama, iskusio je snagu čistoga odricanja. Kada se ne povlačimo u ogorčenost, nego ostajemo na mjestu na koje nas Gospodin postavlja polažući pred njega vlastitu slabost, odričemo se iluzije da moramo sve sami nositi“, poručio je nadbiskup te koncizno sažeo srž plodne svećeničke duhovnosti, „to je odricanje od vlastite samodostatnosti kako bi Krist bio snaga u našoj slabosti.“

Govoreći o svećeniku kao onome koji nosi križ, nadbiskup je protumačio kako „križ jednoga svećenika danas ima mnogo lica. To je križ usamljenosti u trenucima kada ne može podijeliti teret s onima kojima služi. Križ nerazumijevanja, ponekad i nepravednih osuda ili očekivanja koja nadilaze ljudske snage. Križ slabosti Crkve, grijeha braće, ranjenosti zajednice koju voli, a nemoćan je iscijeliti je dovoljno brzo.“

Nadbiskup je naveo da je u službi ekonoma križ preč. Sergija dobio još jednu dimenziju. „Briga za materijalna dobra Crkve lako može postati teret koji pritišće savjest: između odgovornosti za dobra koja moraju služiti evanđelju i stalne opasnosti da se sve promatra samo kroz prizmu novca, odluka, investicija. Nositi taj križ znači ne dopustiti da srce otvrdne, da brojke zarobe, nego ostati čovjek vjere usred briga za materijalno. Prečasni Sergije tim je putem hodio kao onaj koji zna da su dobra Crkve povjerena nama, ali nam ne pripadaju: pripadaju Gospodinu i njegovu narodu. To je križ, ali i milost: naučiti se odgovorno služiti, a ne posjedovati i ne vladati“, pojasnio je.

„Kada danas gledamo na pedeset godina svećeništva prečasnoga Sergija, vidimo čovjeka kojega je Gospodin oblikovao upravo kroz križeve koje mu je povjerio. I zato njegovo ‘Evo me, Gospodine’ danas ima težinu zlata prokušana u ognju“, prigodno je usporedio nadbiskup.

Nadbiskup je izrekao osobnu zahvalnost slavljeniku za dugogodišnju plodonosnu suradnju. „Prečasni Sergije, uime Crkve kojoj si služio, želimo ti reći: hvala. Hvala za svaki ‘da’ izgovoren u trenutku kada je možda bilo lakše reći ‘ne’. Hvala za sve sate provedene u ispovjedaonici, u uredu, na sastancima, za oltarom, uz bolesničku postelju. Hvala za vjernost u onome što se ne vidi: u molitvi, u prihvaćanju odluka, u nošenju vlastitih križeva bez ogorčenosti. Hvala ti što si nas svojim tihim primjerom učio da se život ne spašava čuvanjem, nego darivanjem. Jedno posebno i osobno hvala za dvanaest godina vjerne suradnje i svakodnevne pomoći u nošenju tereta, ali i dijeljenju radosti i nada moje biskupske službe u dragoj Porečkoj i Pulskoj biskupiji“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Nakon popričesne molitve mons. Vilim Grbac pročitao je životopis slavljenika. Mons. Sergije Jelenić rođen je u Svetoj Nedelji Labinskoj 19. srpnja 1950. od oca Renata i majke Ivanke r. Rovis. Ima dvije sestre, Eldu i Irenu. Sakramente kršćanske inicijacije primio je u rodnoj župi, krštenje 6. kolovoza 1950., a svetu potvrdu 21. lipnja 1959. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a srednju školu u Biskupskom sjemeništu u Pazinu gdje je ispit zrelosti položio 1968. godine. Vojnu obvezu izvršio je u mjestu Resen u Makedoniji na prijelazu 1969. i 1970. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Visokoj teološkoj školi u Rijeci gdje je diplomirao 1976. s diplomskim radom pod naslovom „Služba Riječi“. Red đakonata primio je u Donjem Labinu u prosincu 1975. godine po rukama zareditelja mons. dr. Dragutina Nežića, a on mu je udijelio i red prezbiterata 11. travnja 1976.

Služenje Crkvi počeo je kao biskupski tajnik u Poreču, a za prvu župu dodijeljena mu je Župa Nova Vas Porečka, od kuda je kao župni vikar pomagao i porečkoj župi. Potom je deset godina(1983. – 1993.) bio župnik Savudrije i župni vikar u Umagu. Kroz posljednje desetljeće prošloga stoljeća bio je župnik Umaga te excurrendo Petrovije, Materade i Kršeta. Na početku novog tisućljeća dvije godine bio je župnik pulske Župe Krista Spasitelja, 11 godine Župe Svetog Josipa te dvije godine Župe sv. Roka u Galižani. U to vrijeme, od 2002. do 2006. godine, bio je glavni urednik Vjersko-informativnog lista Ladonja, Kalendara „Istarska Danica“ te izdanja Izdavačke kuće „Josip Turčinović“. Godine 2011. biva imenovan župnikom Funtane te suradnikom u Ordinarijatu u Poreču. Nedugo zatim postaje kancelar i ekonom biskupije. Monsinjorom Njegove Svetosti pape Franje imenovan je 25. kolovoza 2019. godine, a kanonik Porečkog kaptola o svetkovini sv. Maura, 21. studenog 2019. godine.

Nakon životopisa pročitan je apostolski blagoslov pape Lava XIV. „Od srca podjeljujem apostolski blagoslov preč. mons. Sergiju Jeleniću iz Porečke i Pulske biskupije, kancelaru i dijecezanskom ekonomu, prigodom 50. obljetnice svećeničkog ređenja. I dok istovremeno upućujem blagoslov njegovoj obitelji, subraći i svima koji sudjeluju u njegovoj radosti za dar svećenika, zazivam na njegovo služenje osobito obilje Božanske milosti kako bi uvijek bio slika i odraz ljubavi Krista Dobrog Pastira“ riječi su kojima je papa lav XIV. počastio zlatomisnika uz ovu prigodu.

U ime svećenika Porečke i Pulske biskupije te ordinarija Ivana Štironje čestitku je pročitao generalni vikar biskupije preč. Rikardo Lekaj. Kao i svim zlatomisnicima, generalni vikar je slavljeniku uručio komplet od četiri misnice s motivima štole bl. Miroslava Bulešića.

Čestitke su uputili i zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, porečki i pulski biskup u miru Ivan Milovan, uime Labinskog dekanata dekan preč. Blaž Bošnjaković, uime župnog zbora slavljenikove rodne Župe Presvetog Trojstva čestitku Violeta Miletić, uime obitelji njegova mlađa sestra Irena Mikuljan.

Na kraju je slavljenik zahvalio Bogu „za svećenički poziv koji mi je Bog uputio i dao mi ustrajati u njemu.“