Armenija je azijska zemlja smještena na Kavkazu i prostire se na površini od 29.743 četvorna kilometra. Na sjeveru graniči s Gruzijom, na istoku i jugoistoku s Azerbajdžanom, na jugu s Iranom, a na zapadu s Turskom. Armenija ima 3.800.000 stanovnika s ogromnom dijasporom od čak 8 milijuna Armenaca rasutih diljem svijeta. Više od 93% stanovnika čine Armenci, oko 3% je Azerbajdžanaca, 1,7% Kurda i 1,6% Rusa. Službeni jezik je armenski, ali se u zemlji govori i ruski i kurdski jezik. Glavni grad je Erevan s 1.250.000 stanovnika. Ta bivša sovjetska republika proglasila je nezavisnost 23. rujna 1991. Predsjednik Armenije od ožujka 1998. je Robert Kočarian.
Armenija, na čijim je obroncima Noa uzgajao vinovu lozu, bila je nastanjena već u kamenom dobu. U svojoj burnoj povijesti bila je pod perzijskom, rimskom i bizantskom vlašću, a pretrpjela je i invazije Turaka, Mongola i Tatara. God. 1473. potpala je pod otomansku vlast. U XVII. stoljeću Perzijanci su okupirali istočna područja.

Genocid armenskog naroda
No, dvadeseto će stoljeće u sjećanju Armenaca zauvijek ostati urezano kao najmračnija stranica njihove povijesti. Ono je označeno nečuvenim nasiljem i pokoljima, jednom od najbolnijih rana armenske povijesti koja nastavlja krvariti: genocidom g. 1915. u kojem su Turci poubijali više od milijun i pol Armenaca a veliki dio Armenaca otjerali u progonstvo. Genocid je započeo padom Otomanskog carstva, kada se u Turskoj sve više počinje širiti nacionalistički pokret “Mladi Turci” koji dolazi na vlast g. 1908. i vlada punih deset godina. Cilj pokreta bio je stvaranje velikoga sveturskog carstva od Egejskog mora od granica Kine. Armeni, smješteni kao klin između Turaka u Antoliji i Turaka na Kavkazu, predstavljali su prepreku ostvarenju toga cilja: zato su morali biti uklonjeni.
Prilika za ostvarenje toga mračnog plana ukazala se g. 1915. kada se Europa, zaokupljana prvim svjetskim ratom, nije mogla miješati u unutarnja pitanja Turske. Turci su najprije poubijali sve Armence sposobne za vojsku a potom uhitili i poubijali sve svećenike, političke vođe i intelektualce. U gradovima i selima koja su nastanjivali Armenci ostale su samo žene, starci i djeca. Oni su deportirani pod izgovorom da se nalaze previše blizu ratnog područja. Mnogi su umrli od gladi, žeđi, bolesti i napora. Žrtve tih progona su milijun i pol osoba, gotovo svi Armenci u Turskoj. Na završetku prvoga svjetskog rata i turskog poraza pada režim “Mladi Turci”. Nova vlast je ustanovila sud za progon odgovornih za genocid. No, brojni krivci su uspjeli pobjeći ili su nastavili slobodno živjeti u zemlji. Sud je prestao s radom a da nikada nije dovršio svoj posao. Turske vlasti prestale su progoniti odgovorne, provodeći politiku šutnje i nijekanja genocida. Turski genocid nad armenskim narodom u Turskoj tek su u novije doba osudile mnogobrojne nacionalne i međunarodne organizacije.

Nagorno-Karabakh
I povijest provincije Nagorno-Karabakh, u kojoj živi 80% Armenaca i povijesno je uvijek pripadala Armeniji, obilježena je krvlju. Staljin je, naime, g. 1921. pokrajinu pripojio Azerbajdžanu. Rat za oslobođenje započeo je g. 1988. na poticaj Svearmenskoga nacionalnog pokreta koji se borio za ujedinjenje Armenije. Sukob je prouzročio smrt 30.000 osoba, masovna iseljavanja, zatvaranje granica. Od g. 1994. na snazi je obustava vatre a na području su razmještene armenske vojne snage. Godine 1997. provincija stječe potpunu samostalnost s koridorom koji je povezuje s Armenijom. Unatoč tomu situacija još uvijek ostaje otvorena na međunarodnoj političkoj razini.
Prva nezavisna armenska republika proglašena je 28. svibnja 1918. Zbog nastavka turskih neprijateljstava dvije godine kasnije u zamjenu za pomoć pripojila se Sovjetskom Savezu. Nakon pada komunističkog režima u rujnu 1991. Armenija je proglasila nezavisnost.

Armenija – prvo kršćansko kraljevstvo u povijesti
Armenija drži jedan rekord: bila je prvo kršćansko kraljevstvo u povijesti. Naime, Armenija se obratila na kršćanstvo već 301. naviještanjem sv. Grgura Prosvjetitelja, misionara odgojenog u Cezareji Kapadocijskoj. No, prvi navještaj evanđelja na armenskom tlu čini se da seže već u doba apostolâ Tadije i Bartolomeja u I. stoljeću.
Armenska crkva (službeni je naziv Armenska apostolska crkva) pripada obitelji “istočnih pravoslavnih” crkava koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska koncila te zbog toga ima drukčiju kristološku poziciju u odnosu na Bizant i Rim. Na čelu Armenske apostolske crkve je katholikos svih Armena koji, nakon brojnih premještanja zbog političkih razloga, od g. 1411. ima trajno sjedište u svome prvotnom sjedištu u Ečmiadzinu (što znači “Ovdje siđe Prvorođeni”). Današnji katholikos svih Armenaca je Njegova Svetost Karekin II. Nersissian. Za 132. po redu vrhovnog poglavara i katholikosa svih Armenaca izabran je 26. listopada 1999. Armenska crkva ima još jednog katholikosa sa sjedištem u Anteliasu u Libanonu te još dva patrijarhata, u Jeruzalemu i Carigradu. Od Armenaca koji žive u zemlji ili u dijaspori velika većina pripada Apostolskoj crkvi.
Armensku katoličku zajednicu u jedinstvu s Rimom čini oko 10% Armenaca u zemlji i dijaspori. Armenski katolici imaju svoj patrijarhat koji je ustanovljen g. 1742. Sjedište armenskoga katoličkog patrijarha je u Bzummaru u Libanonu a današnji patrijarh Njegovo Blaženstvo Nerses Bedros XIX. izabran je na Sinodu armenskih katoličkih biskupa g. 1999. Današnje armenske katoličke zajednice u Armeniji i Gruziji nastale su emigracijama u XIX. stoljeću kada je veliki dio armenskog pučanstva, bježeći od katastrofalnih uvjeta u Otomanskom carstvu, radije potražila azil pod kršćanskim okriljem ruskog carstva. Najveći broj katolika doselio se u provincije Shirak, Tashir i Lori (današnja Armenija), Djavakhk (današnja Gruzija), te Akhaltsikhe, Akhalkalaki, Bagdanovka-Ninodzminda. Armenci su gradili sela, crkve, škole, bolnice te su armenskoj hijerarhijskoj zajednici pridonijeli svojim iznimno educiranim i poznatim biskupijskim svećenicima i redovnicima.
Sredinom XIX. stoljeća nastaju prve crkvene strukture i organizacije na tome području. God. 1909. papa je imenovao prvog apostolskog upravitelja za cijeli Kavkaz. God 1916. katolička zajednica bila je podijeljena u sedam crkvenih pokrajina te 86 župa za koje je skrbio 71 župnik. Na tome je području izgrađeno više od 70 prelijepih crkava. Vjernika je bilo više od 60.000, odnosno više od 200.000 ako se pribroje armenski katolici u Gruziji i Rusiji. No, dolaskom komunista na vlast u Sovjetskom savezu započinju progoni armenskih katolika: u doba staljinizma (od 1936. do 1939.) ubijeno je četrdesetak svećenika a brojne su crkvene uništene ili prenamijenjene za profane svrhe.

Crkva u Armeniji danas – dizanje iz pepela
Nakon pada sovjetskog režima g. 1991. Ivan Pavao II. iznova je ustanovio katoličku hijerarhiju u Armeniji, imenujući Nersesa Der-Nersessiana ordinarijem za armenske katolike u Istočnoj Europi (Armenija, Gruzija, Ukrajina i Rusija). Armenska katolička crkva je službeno priznata od države a službeno sjedište ordinarijata je u Gyumriju. Uz biskupa Der-Nersessiana i njegova koadjutora Vartana Kečičiana tek su malobrojni svećenici: četiri u Armeniji i četiri u Gruziji. Na tome području djeluje i tridesetak redovnica. Armenska katolička crkva ima prijateljske odnose s Armenskom apostolskom crkvom koji su prožeti poštivanjem i uzajamnim prihvaćanjem. Pozitivne učinke na te odnose imao je i bratski prijateljski odnos koji je povezivao Ivana Pavla II. i pokojnog katholikosa Karekina I. Među najznačajnijim je svakako poziv Svetoga Oca Karekinu I. da sastavi meditacije za pobožnost Križnog puta na Koloseju na Veliki petak g. 1999.
(Prema Dossieru agencije Fides od 21. rujna 2001.) (ika-sa)