Split, 16. veljače 2001.

Mogli bismo reći da su osobe o kojima je govor u ovoj knjizi “Progoni” žrtve na trostruki način: ponajprije osudom, zatim zabranom da se o njima govori, a onda i našim indiferentizmom i zaboravom. Ova knjiga je u biti po svojoj strukturi samo popis naslova, jer svaka osoba-žrtva koja se unutra spominje, knjiga je za sebe. Da je sve to ispisati, bila bi to bogata domaća hagiografska literatura duhovnog i moralnoga karaktera.
Njihovo veliko naslijeđe kršćanskoga i ljudskoga svjedočenja s kojim smo ušli u novo tisućljeće veliki su jamac i temelj na kojem naša Crkva i društvo želi graditi, ne samo ispravan pogled na svoju prošlost, već i svoju budućnost. Na to nas upozorava i sam Sveti Otac rekavši da na prijelazu u treće tisućljeće ne izgubimo iz vida svjedoke mučenike ljudskih i kršćanskih vrednota, onih koji su branili dostojanstvo osobe i spasili lice čovječanstva za jednu bolju budućnost. Tako oni nisu samo naši, nego na svoj način pripadaju svim narodima i kulturama kojima je stalo do života i čovjeka.
Nadam se da će ova knjiga biti veliki doprinos sveobuhvatnom pogledu na naš prostor i vrijeme, da će biti kamenčić u mozaiku povijesti, što je počesto bilo u krizi, uslijed parcijalnih vizija i interpretacija događanja na ovim našim hrvatskim prostorima, koje su nam se pokušavaju nametnuti, a znamo da je “parcijalna istina opasna istina”. Samo cjelovita istina može pomoći da svjesnije i zrelije odgovorimo zahtjevima budućnosti.
Osobe čija svjedočanstva donosi knjiga, dali su svoje živote, podlijegali torturama, i zatvorima, upravo da bi dali svoj glas za cjelovitost istine koju su živjeli, u ljubavi prema svom narodu i prema svojoj Crkvi, koja je uvijek bila uz svoj narod i štitila njegovo pravo na dostojan život i održavala vrednotu njegove svijesti i samosvijesti. A ona starozavjetna, koja se ponavlja i u Isusovu slučaju, “Udarit ću pastira i stado će se raspršiti”, bila je aktualna i u onim burnim vremenima. Trebalo je udariti pastire da bi se obezglavio narod. Srećom to se nije obistinilo, nego tek prividno, kako u Isusovu slučaju, tako i u našoj Crkvi. Jer krv mučenika postajala je izvor okrepe i sjeme novih svjedoka. Svjesni smo da su ovi svjedoci biskupi, svećenici, redovnici bili ljudi koji su ostavili traga, ljudi koji su svojim primjerom izgrađivali naše domoljublje i bogoljublje.
“Progoni” je knjiga koja nije napisana da bismo se sada pozivali na pravdu i na pravne institucije, da upotrijebe sva sredstva pravne države, da obnove procese i isprave lažne osude, i da, gdje je to moguće, kazne počinitelje ovih nedjela i beskrupuloznih osuda. Ova knjiga je napisana da bude svjedočanstvo za razlikovanje između dobra i zla, između istine i laži, između vrednote i licemjerja, između žrtve i mučitelja, između nevinosti i krivice… Nije nam nikada padalo na pamet ne oprostiti onima koji su nas progonili, jer ipak oni su najviše sami sebe kaznili postavši progonitelji, a ovim svjedocima kao i nama dali su prigodu da pred Gospodinom i svojim narodom budemo svjedoci ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Vjerujemo da onaj veliki Pravednik koji je bio nepravedno osuđen na veliki petak na Golgoti, da ih se trajno sjećao i uključivao u svoju euharistijsku žrtvu novoga saveza: “ovo je moje tijelo… ovo je moja krv za vas”. Zato nije slučajno da je petak dan predstavljanje ove knjige. Vjerujemo da veliki Pravednik s Golgote vrednuje i prepoznaje u svojoj žrtvi njihove žrtve, u njihovim žrtvama svoju žrtvu, ali ne samo to, nego mu stalo do čovjeka, svakog čovjeka, pa i grešnika – zločinca. Tako je On govorio, tako je On živio i iza toga stajao do posljednjeg svoga daha života, od onoga “Ja dođoh zvati grešnike…”, pa do “Oče, oprosti im ne znaju što čine”.
Ovo je najveća i jedina vertikala, ne ona koja počiva samo na zakonu, nego i na milosti, ne samo na pravdi, nego i na milosrđu, ne samo na sudu – osudi, nego i na praštanju. U duhu ove vertikale, upisane u njihovim srcima, ovi svjedoci pokazali su svojim životom, za razliku od onih koji su ih proganjali i osuđivali, da je za njih najveća vrednota čovjek, a ne puki legalizam, ideologija ili kult vlasti i države koja ih je po svojoj pravdi i tobože u ime naroda osuđivala.
Ova knjiga koju je priredio fra Petar je vrijedna, potrebna, ali nedorečena. Već u uvodnoj riječi izrazih želju da se pojavi i njezin drugi dio, a to je svjedočanstvo o mučeništvu, žrtvi i patnji tolikih naših vjernika laika, “velikih heroja vjere kojih je bilo u svakom našem mjestu”. Ako fra Petar i ne bude imao vremena napisati takvo nešto, znamo da je knjiga njihova života već ispisana zlatnim slovima i da ju je Jaganjac na prijestolju otvorio, i da je sve ove knjige uvrstio u Veliku knjigu, maticu života.
Nije li na nama, koji smo i sami izrasli na temeljima njihova svjedočkog života, ne samo otkrivati, pisati i čitati njihova svjedočanstva, nego da u tom istom duhu njihova svjedočenja ljudskih i kršćanskih vrednota postanemo danas, na početku trećega tisućljeća, ljudi ne više progona i procesa, nego ljudi dijaloga i praštanja, zajednice i zajedništva dostojna Boga i čovjeka.