ŽIVUĆA “PORUKA” LJUBAVI

Sve nam je dalji “prijelaz na drugu obalu” pape Ivana Pavla I. U noći 28. rujna 1978., nakon nepunih mjesec dana papinske službe (za Petrova je nasljednika izabran 26. kolovoza te iste godine), taj nadasve ponizni Kristov svjedok preselio se u prebivalište svjetlosti i mira nakon što je hodočastio Bellunom, Vittorio Venetom, Venecijom i Rimom.
Albina Lucianija zaredio je za biskupa papa Ivan XXIII. 27. prosinca 1958. u bazilici Sv. Petra, a 11. siječnja 1959. započeo je biskupsku službu u Vittorio Venetu. Tu je službu vršio sve do 15. prosinca 1969. kada ga je papa Pavao VI. pozvao u Veneciju za patrijarha gdje je ostao sve do izbora za papu.
Dvadeset i jednu godinu od njegove smrti sve je razvidnije blještavilo njegova pastoralnog djelovanja, njegova rječita svjedočanstva “katehiste i pastira” “uronjena” u ljubav prema Bogu koji je bio njegova snaga i duhovni učitelj njegova života.
“U njegovu životu pastira duša”, piše o Ivanu Pavlu I. biskup Belluna Gioacchino Muccin, “nema ničeg izvanrednog. Njegova razboritost, skromnost i jednostavnost, poniznost, pobožnost, učenost, kultura i talenti bili su uloženi u svetu službu, no sa stavom dobrog dječaka koji razborito troši novčiće koji nisu njegovi već ih je dobio od drugoga. Luciani je usmjeravao duše u borbi protiv grijeha, u zadobivanju mira… Nije dopustio da na njega utječe komplicirana i birokratska efikasnost struktura, statistika, sociologizama, stvari koje je ipak poštivao i koje je u pravilnoj mjeri prihvatio i preporučivao.”
Kardinal Marco Cé, venecijanski patrijarh, pak ističe: “Albino Luciani koliko god bio čovjek velika povijesnog dostojanstva i velike kulture ne pripada redu velikih ličnosti ovog svijeta. Istinska njegova veličina prepoznaje se prije svega počevši od njegove vjere, one vjere zbog koje je živio, trpio, prihvatio najuzvišeniju žrtvu križa papinstva na kojem je umro; one vjere zbog koje je i danas živ”.
Luciani je bio uporni “putnik” prema Bogu. Jednom se povjerio da mu je uzor sv. Pavao koji je poslije obraćenja uvijek slijedio Krista, dopustivši mu da ga potpuno “savlada”. “Krist je toliko učinio za mene. Što ja mogu učiniti za njega?”, pitao se zajedno s Pavlom. Luciani je bio uvjeren da je ispravni čovjekov stav pred Bogom onaj Abrahamov: prah i pepeo. U svom prvom pismu vjernicima kada je preuzeo biskupsku službu piše: “Tek što sam postavljen za vašeg biskupa shvatio sam da Gospodin sa mnom ostvaruje svoj stari plan: određene stvari ne pisati na bronci ili mramoru već na prahu da bi, ako zapisano ostane neoštećeno i ne bude raspršeno vjetrom, bilo jasno da je to samo Božja zasluga. Ja sam prah; časna biskupska služba i biskupija su ljepote koje se Bog udostojio zapisati na meni; no ako samo malo dobra izađe iz tog zapisa jasno je da će sve to biti zasluga Gospodinove milosti i milosrđa.”
U tijeku jedne propovijedi primijetio je da neki dječak ima na ruci gips s ispisanim imenima. Upita ga: “Čiji su to potpisi?” “Mojih prijatelja iz škole”. “Dobro”, zaključio je, “i Bog ima na dlanu zapisano naše ime. Siguran sam da Bog ima i moje ime upisano na ruci; zna da mogu reći: Bog drži moju fotografiju na svom stolu.”
U 5.30 ujutro biskup Luciani molio je časoslov s osobljem kuće, slavio je misu i držao propovijed, no već prije toga je osobno razmišljao nad biblijskim tekstovima.
Bio je pozoran na Božju volju, poput Samuela spreman odgovoriti da se ta volja očituje na bilo koji način. Nekoliko dana nakon što je saznao da će biti imenovan venecijanskim patrijarhom napisao je: “Treba uvijek vršiti Božju volju, kakvagod da je ona… Papa Ivan XXIII. zaređujući me za biskupa u bazilici Sv. Petra preporučio mi je: Sjeti se što piše u knjizi ‘Nasljeduj Krista’. Da bismo bili sretni moramo uvijek vršiti ne vlastitu, već volju Božju. Sada doista ozbiljno vršim Božju volju”.
Biskupija su za njega bile duše: “Što je biskupija ako ne služi spašavanju duša? Grade se i druge stvari: sportska igrališta, dječji vrtići, škole. No, čemu bi sve to služilo u nekoj biskupiji ako se u njoj ne bi spašavale duše”.
“Zamislite zemljoradnika pred poljem u kojem dozrijeva bogata žetva. Ne može biti miran ako misli na miševe, kukce, ptice koji napadaju bilo korijenje, bilo stabljiku, bilo klas ili ako misli na nevrijeme i vjetrove. Mislim na strasti koje napadaju duhovnu žetvu i preporučujem: primajte sakramente. Mislim na vjetrove mišljenja koji prijete da obore na zemlju naša uvjerenja”, tako je razmišljao Luciani pred društvenim, gospodarskim i moralnim promjenama u svom narodu.
Otac Ivana Pavla I. duboko je osjećao solidarnost s radnicima i želio mu je dati ime Albino u znak sjećanja na svog kolegu s posla koji je poginuo na nekom radilištu. Luciani je to prokomentirao ovim riječima: “Ljudi su kao crjepovi na krovu koji jedan drugome daju piti. To je ljudska solidarnost; ona kršćanska je nešto snažnija jer daje da na vidjelo izađe činjenica da su svi ljudi braća s Isusom Kristom velikim bratom na čelu. U tom tijelu ne smije se biti ravnodušan prema potrebama drugih.”
Papa Ivan Pavao I. otvorio je vrata, svima je pokazao “očinsko i majčinsko” lice Boga i njegove Crkve. On sam je bio “poruka dobrote, ljubavi i nade.”
Uspoređujući Ivana Pavla I. s njegovim prethodnikom Pavlom VI. državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano na prošlogodišnjoj misi zadušnici u povodu dvadesete obljetnice smrti dvojice papa u vatikanskoj bazilici sv. Petra u propovijedi je istaknuo da su uzorni likovi dvojice papa, “unatoč nesrazmjeru između njihovih pontifikata” znali svjedočiti suvremenost koncilske Crkve “koja se osjeća obuhvaćena Duhom Svetim” te je vođena poletom evangelizacije i dijaloga sa suvremenim svijetom. Premda u različitoj mjeri obojica su ostavili iza sebe neizbrisivi trag. Prvi, rekao je državni tajnik Svete Stolice, “nakon dugog pontifikata koji je označio jedno povijesno doba u Crkvi”, drugi “nakon službe koja je koliko kratka toliko i draga u sjećanju Božjeg naroda”. (sa)
1