Modruš, 30. lipnja 2013. – Hrvatska na vratima EU
(Iv 17, 20-26)

Još me moja majka naučila da prije svakog važnog početka i koraka treba staviti na sebe križ i zazvati Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga. To geslo izabrao sam na početku svoje biskupske službe, a ono se nalazi na svim važnim dokumentima hrvatske povijesti. Tako i naša Baščanska ploča započinje tim zazivom. Tako sam i prije ulaska moje domovine Hrvatske prihvatio inicijativu da se počne ovdje u Modrušu, u mjestu gdje je zajedništvo europskih naroda i država odavno sanjano, da se to obilježi svetom misom upravo u crkvi Presvetog Trojstva. Ovdje ćemo se moliti za Hrvatsku, ali i za Europsku uniju a se odupre svim razornim silama i da ne doživi sudbini nekada slavnog Modruša čije ruševine danas gledamo na brdu pokraj nas.
Zadržao bih se upravo na tim dvjema mislima: Zašto Presveto Trojstvo, zašto Modruš?
Presveto Trojstvo je savršeno zajedništvo triju osoba koje se temelji na međusobnom darivanju. Svaka od triju osoba u potpunosti, bez pridržanosti, svime onim što jest, daruje se drugoj osobi. Tako nastaje savršeno zajedništvo: sve što pripada jednoj osobi, to pripada i drugoj – po daru. Bog je vječan i sretan upravo po tome što je darivanje, što je ljubav.
Krist je taj odnos koji je u Presvetom Trojstvu postavio kao temelj ljudskom zajedništvu, prema čemu ona treba raditi. „Ljubi Boga nadasve, a bližnjega svoga kao samoga sebe!”Kkristovu poruku i njegov primjer nastoji u svijetu ostvarivati Crkva. No, svima nam je jasno da je svako ljudsko zajedništvo nesavršeno pa i ono koje je sebi uzelo za polazište Kristovu poruku, Kristov primjer. No, svima nam je jasno da je to pravo polazište. Znademo da se tako nešto najbolje ostvaruje u obitelji, kad su dvije i više osoba jedno. Jasno nam je da je i to obiteljsko zajedništvo nesavršeno, ali nam je također jasno da je u tom zajedništvu veće bogatstvo života i sreće što je veće međusobno darivanje.
Među ljudima postoje i širi oblici udruživanja. Postoje države i zajedništvo više država. U to ulazimo sutrašnjim danom. Europskoj zajednici priključuje samostalna Hrvatska Država. U njoj su većina Hrvati i katolici. Pitamo se, u svjetlu onoga što smo rekli o pravom zajedništvu, što je ono što mi donosimo kao dar, a što očekujemo od zajednice u koju se udružujemo?
Najprije treba reći da mi nismo neki stranci u europskoj zajednici naroda. Kad je riječ o Europi, možemo reći da je Hrvatska bila tu već u njezinu stvaranju i ostala u njezinom kulturnom i civilizacijskom krugu sve do danas. Ona se na razne načine priključivala integracijama na tlu današnje Europe. Mi u prošlosti nismo tek uživali povlastice pripadnosti toj zajednici nego smo je branili, do te mjere da smo se izložili opasnosti da kao narod izginemo. Mi smo tom zajedništvu već mnogo darovali i mnogo od njega primili, sve tamo kada smo se priključili kršćanskoj Europi krštenjem i raznim političkim savezima od onoga vremena kada je hrvatski knez sklopio ugovor s papom o ne napadanja drugih izvan hrvatskih granica, preko Branimira za vrijeme kojega papinstvo prima Hrvatsku z srednjovjekovnu zajednicu naroda, što je i formalno bilo potvrđeno za vrijeme Zvonimira kojemu papa Grgur VII. šalje kraljevsku krunu. Godine 1102. ulazimo u zajedništvo s narodima mađarske države a 1527. izabiremo za kralja Ferdinanda koji će postati car Svetog rimskog carstva, koje je okupljalo većinu naroda i država današnje europske zajednice.
Nismo bili u tom zajedništvu samo potrošači dobara koje smo primali, nego smo u nj uložili jako mnogo. Na ovim našim hrvatskim prostorima zaustavljena je agresija na to zajedništvo a danak tome najviše su platili Hrvati. Ovdje je, dakle obranjena Europa.
Pojavila se inicijativa da se taj važan korak obilježi u ovom mjestu. Zato sam i ja danas ovdje, i zbog sudbonosnog koraka i zbog ruku koje su se u prošlosti odavde pružale prema Eu.
U toj obrani Europe veliku ulogu odigrali su ljudi s ovoga prostora. Tome svjedoče gospodari Modruša Frankopani kao i modruški biskupi. Stjepan Frankopan je 1459. išao s biskupom Franjom u Mantovu da podrži papu Pija II. kako bi se ujedinile europske velemože i borbi za spas Europe i europskog kršćanstva. Isti papa dao je Stjepanu podršku i pod tim vidom što je u njegov Modruš prenio iduće godine biskupsko sjedište. Europski moćnici nisu shvatili Papin poziv pa je za par godina (1463.) „Bosna šaptom pala”. Papa je na brzu ruku sam skupio vojsku i krenuo prema Bosni, ali uskoro umre u Ankoni, prije nego se ukrcao na brod za Dubrovnik. Veliku ulogu u papinskoj brizi za spas Europe odigrao je i modruški biskup Nikola.
Danas smo ovdje također zato jer je pred 520. godina opljačkan je i zapaljen Modruš, grad „božanski lijep”, kako ga naziva turski ljetopisac. Opljačkani su i nakon toga zapaljeni crkve kloštri, kako nariče Pop Martinac, za takvu sudbinu je doživio i biskupski dvor. Biskup Kristofor Dubrovčanin, nastavlja tužnu povorku prema Vinodolu, s križem krbavskih biskupa u ruci, vjerujući da u ruci drži pobjednički stijeg. Nakon rušenja Modruša došlo je do sraza na Krbavskom polju gdje je u nekoliko sati poginulo preko 10.000 branitelja. Nastao je rasap Hrvatskog kraljevstva, velika bijeda i nemoć.
I na Krbavi se branila ne samo Hrvatska, nego i Europa. A i nakon toga se vodio i za Hrvatsku i za Europu „stogodišnji rat” koji je završio pobjedom pod Siskom 22. lipnja 1593. godine. Tada su mogle odahnuti i Hrvatska i Europa. (Nažalost, ni u godini ulaska Hrvatske u Eu pobjeda toga 22. lipnja nije spomenuta. a državi vrh – koji nas vodi u Europu – veličao je nešto za što nitko ne zna što je zapravo bilo u šumi kraj Siska; neki nisu znali što će s njima biti nakon što je Hitler napao svoga dotadanjeg saveznika Sovjetski Savez, pa su se sklonili u šumu.)
Ulogu Stjepana Frankopana nakon njegove smrti preuzeo je, zdušno i hrabro, njegov sin Bernardin Frankopan. Njemu se pridružiše modruški biskupi Kristofor Dubrovčanin i Šimun Kožičić Benja. Kožičić u jednom govoru poručuje Zapadu da je jedan dječak otkupljen iz ropstva za jednu pogaču, ali ni pogače nije bilo dovoljno. Počelo je raseljavanje po Europi. Kreću povorke nezaštićenog naroda, a ne čelu im je najčešće njihov svećenik koji ih vodi u Italiju, Sloveniji, Mađarsku, Češku, Slovačku i druge zemlje, danas pripadnice EU. U mađarskoj je i danas najbrojnije prezime Horvat, a u Češkoj i Slovačkoj brojna su prezimena Slunjski. Toj povorci pridružio se i krbavski biskup koji najprije dolazi 1460. ovamo u Modruš, a u godini krbavske bitke 1493. predvodi drugu i dugu tužnu povorku koja ide prema vinodolskim krajevima. Biskup će dospjeti sve do Rijeke, a mnogi otiđoše dalje. U Istri i danas ima Modrušana, Krbavaca, Otočana. Ima ih i dalje, ali im se ime nije sačuvalo. Poslije će mnogi hrvatski vojnici stradavati po raznim europskim bojištima. Nedavno sam u Švicarskoj blagoslovio spomenik 200-tinjak hrvatskih vojnika koji su ondje pobijeni 1800. godine.
O toj raseljenosti govori i ovogodišnji kalendar CHM. U njemu su zabilježena i novovjeka raseljavanja, pogotovo ona nakon 1918. kada smo živjeli u jednom drugom zajedništvu. Oslobađanjem od tog zagrljaja obilježavamo kao uspostavu demokracije i samostalne Države Hrvatske. Vraćamo se u staro savezništvo!
Na spomen tih povorki prema ondašnjoj Europi, krenut će u srijedu jedna povorka iz Krbave, iz Udbine od Crkve hrvatskih mučenika, prema Gradišću. Njoj će se priključiti i nasljednik krbavskih biskupa.
U vrijeme razaranja hrvatskog prostora i stradanja hrvatskog naroda, u vrijeme „skrbi velije”, kako bi rekao Pop Martinac, Hrvati su konačno progledali i vidjeli da se u europskim narodima i državama prevladava vlastiti interes i da je potrebno organizirati i stvoriti svoju vlastitu državu koja će znati čuvati hrvatske narodne i državne interese. Javljaju se hrvatski grb i zastava, simboli državnosti. Ta želja rasla je nakon toga sve više i ostvarila se u naše dane. Bila je to želja za unutarnjom organiziranosti, s razvijenim osjećajem za sustav vrijednosti. To je taj san koji je u naše vrijeme dosanjan – u interesnim zajednicama s drugim narodima i državama stvoriti jake instrumente za zaštitu svoje države i svoga naroda. Treba izgraditi jaki unutarnji državni sustav tako da on može funkcionirati i sam, a ako to tako biva, onda ćemo moći dobro funkcionirati i u zajedništvu s drugima – sada s zajednicom europskih naroda. Ne smijemo biti poput onoga lika iz književnosti koji nije znao što bi s postignutom slobodom pa je tražio nekoga kome bi je poklonio. Takvu sliku o hrvatskoj državi njegovali su i njeguju oni koji su od početka bili protiv samostalne hrvatske države, koji i danas rade za neku drugu Hrvatsku, a ne za onu koja je nastala odvajanjem od Jugoslavije. Ona Hrvatska koja je ostvarena pod vodstvom Franje Tuđmana stekla je uvjete da sutra uđe u Europsku zajednicu. Nadam se da će EU pomoći da se očuva i razvija ta Hrvatska.
Prevelika očekivanja od struktura bez jakog poticaja osobnog rasta. Nije dobro previše polagati svoje nade u nove strukture. Pitanje je na čemu one stoje. Ako nemaju temelj u volji naroda, one se tresu i ruše. Isus je krenuo odozdola, od naroda, liječio narod. Majka cara Konstantina, koji je dao Crkvi slobodu 313. godine jeste žena iz naroda; ona je veoma zaslužna što je svijet 313. krenuo na bolje kada je svoga sina Konstantina poučavala u zdravom kršćanskom nauku. Modruš je imao i crkvu koja je bila posvećena toj velikoj majci. Naše majke nakon Drugog svjetskog rata nisu nam govorile o novom ustrojstvu niti su nam govorile da se protiv njega borimo. Govorile su nam da treba pošteno raditi, da se treba moliti, da treba druge poštivati. One su postavile temelj boljoj Hrvatskoj više nego sve strukture i političari, što se pokazalo i 1991. godine.
Možemo li se mi hvaliti samo time da smo za EU mnogo učinili u prošlosti, a da nemamo što dati danas. Prošao sam cijeli svijet gdje žive Hrvati i vidio koliko su ti ljudi doprinijeli po mnogočemu sredini i državi u koju su došli. Predstavili su nas kao ljude marljive i poštene, ljude bogate kulture i jake vjere. Bili smo u potrebama, pa smo izvlačili ono najbolje iz sebe. A imali smo se čime predstaviti. Te vrijednosti žive u našem narodu, iako ih često ni sami ne cijenimo i ne vrjednujemo. Papa Ivan Pavao II: ih je osjetio i želio je da što prije uđemo u Eu, ne samo za to da se gospodarstveno stabiliziramo nego da pomognemo kako bi se našim ulaskom doprinijelo da se sačuva kršćanska duša Europe.
Prigodom ulaska u Eu ne smijemo zaboraviti osnove kršćanskog i ljudskog zajedništva. Ono ne postoji ako nema spremnosti za davanje i darivanje onome s kime si u zajednici. Ona je tim jača, što se taj zakon bolje ostvaruje. Moralna načela treba stavljati iznad materijalnih interesa. Kod interesa vrijedi pravo jačega a ne načela. Te vrline smo svjedočili. Ulazeći u EU dat ćemo po njima velik doprinos stabilnosti i kvaliteti europskog zajedništva.
To je bila poruka neba caru Konstantinu pred 1700 godina kada je ugledao križ na nebu i pod njim riječi: U ovom ćeš znaku pobijediti! Nije time bilo rečeno caru da ima pravo prebaciti križ na svoje protivnike, kao što to nisu činili kršćani ni u vrijeme progonstva. Logika Kristova križa uvijek je spasonosna. Vjerom u tu spasonosnost uđimo i mi u zajednicu europskih naroda.
Na pragu novoga doba ispovjedimo Ispovijed vjere Hrvata katolika. Nju smo molili u Branimirovoj godini, a sada smo je otisnuli uz sliku križa s kojim je 1460. krbavski biskup došao ovamo u Modruš, s kojim je u godini Krbavske bitke 1493. otišao na čelu tužbe povorke u Vinodol. Križ je za njega bio spasonosni stijeg u svim nevoljama.
(Na kraju, mjesto Vjerovanja, molitva Hrvata katolika.)