Misno slavlje povodom 136. obljetnice posvete đakovačke katedrale

Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je pozdravio sve svećenike, novog rektora i vicerektora Bogoslovnog sjemeništa, novoga dekana i prodekane KBF-a u Đakovu, sve nazočne vjernike, redovnice studente i bogoslove, napose one koji ove godine započinju svoju formaciju.

U homiliji nadbiskup je govorio o posveti crkve, mjesta u kojem se okuplja zajednica, tj. Crkva kao zajednica vjernika: „Crkva je sveta po milosti primljenoj u sakramentima posvećenja, tj. po krštenju i krsnoj milosti po kojoj smo postali pritjelovljeni Isusu Kristu i njegovu otajstvenom tijelu, po pomazanju Duhom Svetim i po sedam darova Duha Svetoga primljenim po sakramentu potvrde, čime se i mi, članovi Crkve, poistovjećujemo s Isusom Kristom i s poslanjem njegova otajstvenoga tijela u svijetu te po sjedinjenju s Isusom Kristom u sakramentu euharistije. Krist Gospodin nas trajno hrani sa svoga oltara i sjedinjuje nas sa sobom te nas čisti po sakramentu pomirenja i posvećuje nas po sakramentima sv. reda ili ženidbe za izgradnju Crkve. Okupljamo se svake nedjelje oko euharistijskoga stola i slavimo spomen-slavlje Kristove muke, smrti i uskrsnuća.“

Nadalje je naglasio kako ovu katedralu, ‘majku svih ostalih crkava u našoj nadbiskupiji’, ne promatramo ponajprije kao djelo njezina graditelja biskupa Strossmayera i svih ostalih angažiranih u njezinoj gradnji i uređenju, jer sve što činimo, i što je činio i biskup Strossmayer, uvijek činimo kao dionici Božje milosti i posvećenja. „On je ovu katedralu gradio, zajedno sa svojom biskupijskom zajednicom, u svijesti da je crkvena zajednica sveti Božji hram, da je svakodnevni život vjernika Bogu ugodan prinos, da su vjernici po daru Božje milosti nova stvorenja, novi Božji narod, Crkva koja je Kristova zaručnica i koja se zato trudi istodobno trudi biti i Majka plodna u sili Duha Svetoga“, istaknuo je nadbiskup Hranić.

Osvrnuvši se na naviješten odlomak Evanđelja, u kojem Isus pita učenike što ljudi govore o njemu i za koga ga drže, nadbiskup je potaknuo okupljenu zajednicu vjernika da i oni promisle: Tko je Isus za ljude oko mene i tko je Isus za mene osobno? Što je i tko je Crkva? „Na ta pitanja čujemo oko sebe raznolike odgovore, nerijetko ispunjene isključivo zemaljskim tumačenjima koja ne dohvaćaju bît i ne vode u razumijevanje otajstva utjelovljenoga Sina Božjega, niti njegova otajstvenoga tijela – Crkve. Svjedoci smo nametanja viđenja Crkve isključivo kao ljudske i zemaljske tvorevine. Povijest nam je nebrojeno puta pokazala da takvi pokušaji nisu i da ne mogu dosegnuti željeni cilj uklanjanja Crkve, nego da su je takvi pokušaji uvijek iznova poticali da ojača u svojoj vjerodostojnosti i u svetosti svojih članova“, rekao je nadbiskup.

Zaključujući homiliju, nadbiskup je posvjestio kako je Crkva vidljiva po svojim vjernicima; po ponašanju i življenju onih koji su prihvatili da je Isus Spasitelj te je zaključio: „Ona je i slavna po našoj proslavi Boga u Isusovu poniženju, po slavi na križu. Mi koji se u njoj okupljamo i obilježavamo godišnjicu njezine posvete, nastojimo Božju svetost i ljubav nama pretakati u svakodnevni život, u odgovornost za svoj brak i obitelj, za svoje bližnje, u brigu i nesebičnost u darivanju svojoj župnoj, sjemenišnoj, fakultetskoj, crkvenoj i biskupijskoj zajednici.“