Izazovi odgovora na izbjegličku i migrantski krizu na Balkanskoj ruti tijekom 2015. i 2016. godine iz perspektive Hrvatskog Caritasa

Na samom početku treba reći da je Hrvatski Caritas službena karitativna, pastoralna i humanitarna ustanova Katoličke Crkve; krovno tijelo koje čini 16 nad/biskupijskih Caritasa i baza od oko 1500 župa od kojih oko 1000 ima župni Caritas.
Za nas, od vremena Domovinskog rata te poplava koje su 2014. zadesile Posavinu i druge dijelove Slavonije, nije bilo tako velike mobilizacije svih naših resursa – ljudskih, logističkih i materijalnih. Taj višestruko složeni fenomen izbjeglištva i migracija s područja Bliskog Istoka i Afrike, na Europskom području najveća humanitarna kriza od vremena 2. svjetskog rata, stvarnost pred kojem je nemoguće zatvoriti oči, koja se naprosto nije dala ignorirati, učinila je da se i mi uključimo na žurno humanitarno zbrinjavanja izbjeglica i migranata na tzv. Balkanskoj ruti tijekom 2015. i 2016. godine.
Činili smo to na način da smo pokrenuli nacionalnu akciju, apel, u koji su se uključili građani, dijaspora i HBK. Zahvaljujući podršci naše internacionalne mreže nacionalnih Caritasa, mehanizmu Caritasa Internationalisa za žurno djelovanje u krizama širih razmjera, koji su nam novčano, materijalno ili svojim iskustvima pomogli da u hodu učimo, improviziramo te na najbolji mogući način i učinimo nešto konkretno. To konkretno činili smo u suradnji s našim nad/biskupijskim Caritasima, ali ono na što smo bili i ostali posebice ponosni doprinos je naših volontera u kampovima i prihvatnim centrima u Opatovcu i Slavonskom Brodu. Njih preko 200 redovitih volontera, mahom mladih koji su na svoje smjene znali putovati i po 80 km u jednom smjeru, nakon svojih obrazovnih obveza dolazili bi u kampove, i odradili svoju smjenu, često noćnu. Korisnici Caritasove pomoći, npr. pučke kuhinje, željeli su uzvratiti preopterećenim djelatnicima Caritasa koji se za njih svakodnevno brinu i skrbe pa su sami ili zajedno s njima kuhali na stotine litara čaja, onog jakog crnog ili zelenog, sa više šećera, koje su neumorno dijelili rijeci izbjeglica i migranata koji su prolazili kroz kampove. Ženama koje su nakon odrađene smjene u tvornicama dolazile u naša hladna skladišta pakirati toplu odjeću, liječenim ovisnicima koji polaze Caritasove savjetodavne programe koji su dijelili vreće za spavanje i tople dekice, muškarcima svih dobi koji su pomagali utovariti i istovariti silne donacije, župljane pograničnih župa, osobito s područja Bapske, koji su u zimu 2015. ostali bez zaliha svoje zimnice, osobito pekmeza, koje su namazane na kruh stojeći ispod štandova i šatora dijelili nepreglednim rijekama ljudi koji su tjednima prolazili pored njih. Ponosni smo i na činjenicu da smo bili prva organizacija koja je u prihvatnom tranzitnom centru u Slavonskom Brodu podigli grijani šator i opremili ga krevetima na kat.
Po zatvaranju kampa u Slavonskom Brodu, preseljenjem relativno malog broja izbjeglica i migranata u Porin u Zagrebu, zaključili smo da je dovoljan broj organizacija uključen u zbrinjavanje potencijalnih tražitelja azila te smo preostala sredstva prikupljena za pomoć usmjerili kroz JRS u Hrvatskoj „u svrhu nabave prehrambenih i neprehrambenih artikala, troškova provedbe aktivnosti integracije i troškova za poboljšanje životnih uvjeta međunarodnih tražitelja/korisnika zaštite, kao i za pokrivanje operativnih troškova provedbe spomenutih aktivnosti“.
Moram spomenuti činjenicu da sve to ne bi bilo moguće bez koordinacije aktivnosti s brojnim drugim organizacijama, od HCK kojeg je Vlada RH postavila za nacionalnog koordinatora, preko UNHCR-a, te brojnih crkvenih i civilnih organizacija i udruga. Naravno, nikako se ne smije izostaviti priznati da bez logističkog doprinosa MORH-a tj. HV i MUP-a sva ta koordinacija i činjenje konkretnih dobrih djela ne bi bili mogući.
Izazovi – onda, ali koji su ostali do danas:
Zemlje iz kojih stižu izbjeglice i migranti znatno su brojnije od Hrvatske, kriza je dugotrajnija, a zemlje prihvata suočene s rastućim trendom dolaska izbjeglica i migranata.

Izbjegličko-migrantska situacija sada je teža nego prije dvadesetak godina. Zemlje primateljice izbjeglica i migranata prolaze kroz godine recesije i usporenog rasta, uz konstantan priljev izbjeglica i migranata. Ovoj situaciji ne pomažu ni podaci o tomu da se pojačava imovinska i socijalna nejednakost unutar najrazvijenijih država svijeta, koja slabi “državu blagostanja” i socijalnu sigurnost najvećeg dijela pučanstva.

Nadalje, brojnost izbjeglica i migranata postaje i pitanjem nacionalne i međunarodne sigurnosti. Masovne migracije otvorila su brojna pitanja etničke ravnoteže u odredišnim zemljama, pitanja suvereniteta i državljanstva, raspoložive radne snage, nezaposlenosti, ksenofobije, perspektiva multikulturalnosti, zaštite ljudskih prava, pa sve do pitanja stabilnosti demokratskog poretka samih država.

Svemu tome svjedočimo i sami u našem medijskom ali i političkom prostoru. Od prvotne dispozicije da treba djelovati u skladu s Europskim politikama (koje su u to doba bile ipak drugačije intonirane nego li danas) te orijentacije na jednu tranzicijsku ulogu ili zapravo servis za prelazak preko teritorija RH, pri čemu su stanovnici imali pozitivne stavove oko pomaganja izbjeglica i migrantima; uvažavajući činjenicu da je tada, ali i danas izostao nacionalni strateški okvir za ovo pitanje, do u dobrom dijelu javnosti danas, pa i u našim redovima, glasno deklariranih stavova straha i odbojnosti prema „tim drugima“.
Što ako jedan dio „tih drugih“ ostane u Hrvatskoj? Zbog zatvaranja granica okolnih zemalja ili ciljanih zemalja tj. mjesta odredišta, usprkos činjenici da migranti/izbjeglice/tražitelji azila ne žele ostati u Hrvatskoj. Sustav zbrinjavanja u Hrvatskoj (bio) je postavljen na način da može odgovoriti potrebama zbrinjavanja i tranzita više tisuća migranata dnevno i zasigurno je funkcionalan u uvjetima dok treće zemlje i dalje primaju izbjeglice i migrante.

U situacijama kada postoje velike jezične, kulturne, vjerske i ine razlike imigranata i domicilnog stanovništva, u uvjetima povećanog broja migranata bilježi se porast ksenofobije i rasizma, te jačanje ekstremno desnih struja. Vidimo to diljem Europe, pa i u zemljama kojima useljenička politika nije od jučer. Za razumijevanje ideologije desnog radikalizma i ekstremizma ključna je definicija nativizma. On kaže kako je nativizam “ideologija, koja drži kako države trebaju biti naseljene isključivo članovima domicilne skupine (nacije) i da ne-domicilni elementi (osobe i ideje) predstavljaju temeljnu prijetnju homogenoj nacionalnoj državi”. Navedena definicija nativizma, dakle, čini središnji dio ideologije desnog radikalizma te je drže neki nativist prikladniji pojam od, primjerice, nacionalista, protuimigranta ili rasista. Nativizam istovremeno isključuje liberalni oblik nacionalizma te u biti predstavlja posebnu vrstu nacionalizma, povezanu s ksenofobijom.

Razvoj sredstava komunikacije omogućava i olakšava migracijske procese…
Porast stanovništva neravnomjeran je u različitim svjetskim regijama. Općenito zemlje s najvećim rastom stanovništva imaju i najmanje izglede za gospodarski rast te su migracije važan ispušni ventil za ublažavanje demografskih pritisaka. Migracijski pritisci povećavat će se nejednakim rastom i neravnomjernom raspodjelom globalnog siromaštva. Amerika i Europa i druge dobrostojeće države postaju “istodobno magneti za migracije društveno potlačenih, ali i sve više objekti njihove mržnje” (Brzeziński 2004: 118).

Migracijski pritisci, pokazuje se, snažno prijete i tradicionalnoj koncepciji etničkih definiranih nacionalnih država u Europi, koje same ne mogu istovremeno smanjiti rizike depopulacije i starenja stanovništva kao i ovladati migracijskim pritiscima. Migracija koju donosi globalizacija, s obzirom na to da dobrostojeće države traže svježu radnu snagu zbog stalne depopulacije i starenja pučanstva, suočava se s porastom protu-useljeničkog raspoloženja jer mnogi protivnici globalizacije nastoje politički djelovati na platformi očuvanja postojećeg etničkog i vjerskog sastava stanovništva, ističući pritom brojne identitetske dileme. U svakom slučaju, globalne migracije stanovništva značajno će utjecati na nacionalnu i međunarodnu sigurnost, kako odredišnih tako sve više i tranzitnih zemalja.

Primjena Dublinske konvencije na Hrvatsku potpuno je različita kada usporedimo prognaničko-izbjegličku krizu 1990-ih i onu 2015.-2016.. Devedesetih godina Hrvatska je, premda i sama zemlja s mnogim prognanicima, bila prva zemlja prihvata izbjeglica iz BiH, što danas svakako nije slučaj jer smo, primjerice, sirijskim i iračkim izbjeglicama bili četvrta ili peta zemlja, a o Afganistanu da i ne govorimo.

Na koncu, rješenja izbjegličke i migrantske krize najbolja su na samom izvoru. Međutim, nema suglasnosti oko postizanja mira i održive političke zajednice između upletenih vanjskih i unutarnjih aktera, primjerice u Siriji, gdje stalni oružani sukobi i nepomirljivi interesi mogu dodatno potaknuti stanovništvo u izbjeglištvo. Ipak, postojanje velikog broja prognanika u zemljama iz kojih pristižu izbjeglice i migranti naprosto nalaže potrebu jačanja njihove sigurnosti i osiguranje dodatne humanitarne i svake druge pomoći za dostojanstven boravak u privremenim uvjetima, do okončanja ratnih zbivanja.

Hrvatska je pokazala primjerenu solidarnost u skrbi za prognanike, izbjeglice i migrante, organizirajući potrebnu skrb u skladu s mogućnostima, te građani to očekuju i dalje, kao što očekuju da tijela vlasti štite nacionalnu i državnu suverenost i druge vitalne nacionalne interese, a posebice socijalnu i inu sigurnost vlastitih građana.
Možemo zaključiti:
Osim pape Franje koji riječima i gestama često stavlja pitanje izbjeglica i migranata u fokus vjerodostojnog života Crkve, ali i na Sinodi za mlade u listopadu ove godine poruka 256 sinodskih otaca je, između ostalog, jasno je reklo da Crkva treba obeshrabrivati poticanje ilegalne migracije i trgovinu ljudima. Crkva treba potaknuti industrijalizirane zemlje da ulažu u one siromašne, posebice što se tiče tehnologije i takozvanoga ‘know-how’, odnosno znanja i iskustva, kako bi svi mladi mogli pridonijeti razvoju svoje zemlje, te kako ne bi bili primorani emigrirati.
Kriza migracije zapravo je kriza ljudskosti. Kriminalizacijom migracije, zatvaranjem u sebe, šutnjom (u) javnosti, koju možemo razumjeti samo kao nebrigu, pasivnost i nedostatak milosrđa, onog kršćanskog, konkretnog, prema onima koji bježe od rata, ali i tiranije bogatih koji iskorištavaju resurse – ljudske i materijalne – na Bliskom istoku i diljem Afrike, treba nam biti alarm da se pitamo koliko smo vjerodostojni u življenju svoje vjere? Svodi li se ona za nas na folklorno, prigodničarsko, javno iskazivanje kvazi ispovijedanja vjere namjesto konkretnih djela ljubavi? Nismo autentični katolici ako ostajemo apatični prema onima koji su najpotrebniji solidarnosti, onima koji su slabi i koji trebaju ruku podrške; čak i kada ih ne razumijemo, čak i kada nisu iste boje kože, čak i kada govore jezicima koje ne razumijemo, čak i kada ne znamo kako se sami sa sobom nositi sa pitanjima i izazovima koja oni, od krvi i mesa, donose pred nas stare Europljane!