Rođendan Spasitelja našega Isusa Krista, jedinoga Čovjekoljupca, našega Božića, ove godine, braćo i sestre, slavimo u posebnom vremenu – slavimo ga u Godini vjere koju je sveti otac Benedikt XVI. proglasio u listopadu. U božićno vrijeme kršćanin ponovno razmišlja o događajima koji su se zbili u Nazaretu i Betlehemu i sva ta otajstva nastoji podanašnjiti i uprisutniti i Bogu svome zahvaljivati i svim ga srcem svojim slaviti.
Pred očima nam je arkanđeo Gospodnji Gabrijel, poslanik s nebesa, nositelj radosne vijesti Mariji, kćeri Joakima i Ane, u galilejski grad Nazaret. Marija bijaše u promislu Božjem već unaprijed izabrana u raju zemaljskom i prvim ljudima navještena kao Žena nositeljica novoga života. Ta zraka svjetlosti u općoj tami grešne ljudskosti vodila je generacije i generacije ljudi kroz dugu povijest ljudskoga roda prema Nazaretu i Betlehemu. Bogu vjerni ljudi nosili su u svom srcu tu nadu i čvrstu vjeru da će se ono što je Bog obećao prije ili kasnije i dogoditi. I kad je za to došlo vrijeme, obećanje se ispunilo. Raduj se, Marijo, milošću ispunjena, Gospod je s tobom! Čuj poruku koju ti nosim: “Začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus” (Lk 1,31). On je onaj kralj o kojemu vaši proroci govorahu. Kraljevat će nad svom zemljom i tom njegovom kraljevstvu neće biti kraja. Vidim, zbunjena si i iznenađena. No, ne boj se, Marijo! Bog tvoj sve drži u svojim rukama. On je svemogući i sveznajući. On zna kako će svoj plan ostvariti. Prihvatiš li poslanje koje ti je Bog namijenio, rekneš li svoj konačni Da, kad ja od tebe otiđem na nebesa, doći će k tebi netko drugi – sam Duh Sveti, treća Božja osoba, Životvorac koji će učiniti da ti pod svojim neporočnim srcem začneš drugu Božju osobu – Sina Božjega, Riječ Božju, i tako mu dadeš vašu ljudsku narav i tako će vječni Bog postati čovjekom. I cijeli svijet očekivao je što će Marija odgovoriti Božjem poslaniku: Da ili Ne. O tom njezinom odgovoru ovisilo je spasenje svijeta ili konačna propast ljudskoga roda. I kad je izgovorila riječi “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1, 38), nastala je sveopća radost na nebu i na zemlji. Riječ je tijelom postala i došla prebivati među nas! “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Marijo!” (Lk 1, 42). Svjesna svoga potpunog predanja Bogu i radosna što joj Bog učini uskliknu ona: “Veliča duša moja Gospoda, klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mome, što pogleda na neznatnost službenice svoje: jer odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Doista, velika mi djela učini Svesilni, sveti se ime njegovo” (Lk 1, 46-49). Radost se uvijek dijeli s drugima. I zato je svoju tajnu povjerila svom zaručniku Josipu i teti Elizabeti.
I raslo je dijete u utrobi svoje majke Marije iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec sve dok se nije ispunilo vrijeme da napusti dotadašnje svoje prebivanje i svojim ljudskim očima prvi put pogleda svoju majku i svoga zemaljskog oca. Obitelj Josipa i Marije u Nazaretu za taj sretni trenutak pripremali su mjesecima i za dijete prvu odjeću. Marija je u devetom mjesecu trudnoće. No moraju na put. Moraju kao i svi drugi građani Svete zemlje poštovati odredbu rimskog cara Augusta. Svatko ima poći u mjesto odakle vuče svoje korijene, gdje je zaveden u rodoslovne knjige. A Josip bijaše iz doma i loze kralja Davida i poći mu je, zajedno sa ženom Marijom, u Judeju, u Betlehem, grad Davidov. Mali gradić začas je postao prepun ljudi sa svih strana. Svatko se na svoj način snalazi za konačište. Josip i Marija kucali su na mnoga vrata, ali ne nađoše mjesta za sebe. Da nije bilo dijete na putu, možda bi im se i netko smilovao. I nije bilo druge nego potražiti bilo kakvo sklonište. I nađoše ga na betlehemskim poljanama. Špilju kamo su se pastiri sklanjali za vrijeme nepovoljna vremena. Bolje tako, nego nikako. I baš te noći dođe vrijeme da Marija rodi. “I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle” (Lk 2, 7). U tom času ispuniše se riječi proroka Izaije: “Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” (Mt 1, 23). Kakve li skromnosti, kakve poniznosti! Kralj nad kraljevima rađa se u zemaljskoj špilji kao najveći siromah. Ali sve se to dogodi da se ispuni proroštvo Izaijino: “On slabosti naše uze i boli ponese” (Mt 8,17). I zapjeva nad betlehemskom štalicom silna nebeska vojska hvaleći i slaveći Boga: “Slava Bogu na visinama, mir na zemlji ljudima, miljenicima njegovim!” (Lk 2, 14). A jedan iz tog anđeoskog kora pristupi pastirima i reče im: “Javljam vam veselu vijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospod” (Lk 2, 10-11). I pohite oni u svoju špilju i gle u jaslama ugledaše djetešce Isusa. I silna radost obuze ih. Zatim se vratiše svojim stadima “slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli” (Lk 2, 20).
Ljudima je zasjala nova zvijezda na nebu, nikada do tada viđena i nikada tako svijetla. Svjetlo svijeta obasja sve nas. I mudrace s Istoka obasja ona i pođoše oni za njom i dođoše u Betlehem i nađoše onoga koga su tražili – novorođenoga Kralja. I darivahu Krista Kralja zlatom, tamjanom i smirnom.
Braćo i sestre, zar mi kršćani možemo ostati po strani ovih događaja kao da se oni nas ne tiču? Pa sve to dogodilo se za svakoga od nas. Jer Bog Otac “tako je ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje na propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Mi, učenici Kristovi po krštenju i miropomazanju, komu drugome da povjerujemo nego svome Učitelju? Vjerovati u njega znači prihvaćati sve što nam je govorio, a što su evanđelisti zapisali. Ali ne samo prihvaćati to kao životnu istinu. Bog od nas očekuje Marijinu otvorenost i spremnost odgovoriti: Da, Gospode! Ja se želim promijeniti, želim te slijediti od Betlehema do Golgote da bih zajedno s tobom jednoga dana i uskrsnuo. Neka bi ova Godina vjere za svakoga od nas bila godina obraćenja, godina početka novoga života u Kristu.
Neka svima vama, braćo i sestre, Božić donese mir Božji i radosnije dane života. I zapamtimo: Ne bojmo se života jer s nama je Emanuel, što će reći S nama Bog. (usp. Mt 1, 23).

Božić, 2012.

Nikola Kekić, vladika križevački