Nakon molitve i pozdrava biskupskog vikara za pastoral grada Osijeka mons. dr. Vladimira Dugalića, prigodno izlaganje, podijeljeno u tri dijela, održao je  o. Mihály Szentmártoni. Razložio je teme: „Izvori zadovoljstva u svećeničkom zvanju“, „Sjene i svjetla redovničkog života“ te „Nova evangelizacija – redovništvo i apostolat“.

„Jesi li zadovoljan u svetom zvanju?” pitao je o. Szentmártoni i naglasio kako nije pitanje „Jesi li sretan?“ nego „Jesi li zadovoljan?“ te nastavio: „Sreća je vrhunac radosti, prema tome, nije stanje, nego momentalni doživljaj. Sigmund Freud je izjavio da sreća nije upisana u čovjekove gene. Sreća, kao stanje, čeka nas u nebu. Ovdje možemo imati sretne trenutke. Zadovoljstvo je, međutim, stanje, a proizlazi iz više izvora. Ono nije samostalno duševno stanje, nego plod određenih nutarnjih stavova.“ Potom je iznio psihološke, teološke i duhovne temelje zadovoljstva u zvanju. Izlaganje je nastavio navodeći stupove svećeničkog identiteta prikazane u tri slike: „Svećenik je drugi Krist, alter Christus – to je dostojanstvo svećeničkog zvanja; svećenik je druga Marija, Isusova Majka – to je radost svećeničkog zvanja; svećenik je drugi Josip – to je odgovornost svećeničkog zvanja.“ Naglasio je kako se „svećenički poziv temelji na nadnaravnoj stvarnosti: ne može se protumačiti isključivo psihološkim ili sociološkim kriterijima. Uvijek moramo uzeti u obzir milosnu dimenziju. Svećenički je poziv uvijek tajna, ne samo za ljude, nego i za samog svećenika. Vlastito se zvanje ne može protumačiti samo razumski, nego srcem. Takav pristup pretpostavlja i zahtijeva poklonstveni stav: da se sam svećenik zna čuditi i diviti svom zvanju. Stoga nikakva samo ovozemaljska radost ne može jamčiti zadovoljstvo u svećeničkom životu.“

Obraćajući se okupljenim redovnicama, o. Szentmártoni je rekao: „Često se čuje riječ ‘kriza’: kriza Crkve, kriza braka, kriza zvanja, kriza redovništva, itd. Riječ je zapravo krivo upotrijebljena. Nikad nisu ustanove i vrednote u krizi; u krizi je osoba koja ne vjeruje u te vrednote.“ Potom je potaknuo na preispitivanje stava prema vlastitu pozivu i Družbi s obzirom na tri vremenske dimenzije: prošlost, sadašnjost i budućnost te istaknuo napasti i pozitivna ohrabrenja. Obnova vjere, odnosno uvjerenje da je „družba Božje djelo“ i da budućnost ne ovisi o pojedincu; svijest o snazi karizme koja je upisana u riznicu Crkve, kao i svijest da naše zvanje dolazi od Gospodina i nada – osobno uvjerenje u vlastito zvanje koje se živi sada, a ne u budućnosti, poticaji su koje je predavač uputio.

„Redovništvo je konkretni odgovor Crkve na potrebu u društvu koju samo društvo još nije u stanju izvršiti“, rekao je o. Szentmártoni. Podsjetio je kako su tijekom povijesti redovničke družbe činile velika djela – osnivale bolnice, škole, sveučilišta… Ali, „kad društvo doraste da da ispuni navedenu potrebu, vodi navedene institucije, tada je redovnička družba dovršila svoje povijesno poslanje. Treba naći nova poslanja jer se javljaju nove potrebe“, rekao je i naveo primjer Majke Terezije, koja je uočila potrebu skrbi za siromašne u Kolkati. Među novim potrebama su i briga za starije, briga za djecu s posebnim potrebama… „Ove nove potrebe izazov su za redove i to je nova dimenzija. Hoće li na njih odgovoriti klasični redovi ili ćemo čekati nove?“ pitao je predavač. Podsjetio je i na gradnje velikih crkava te monumentalnih samostana i pojasnio kako su redovnici danas pozvani na drukčiju prisutnost osnivanja kuća ili oaza duhovnosti u koje ljudi mogu doći. Svoje izlaganje p. Szentmártoni zaključio je riječima: „Budućnost naših redovničkih zajednica ne ovisi o broju, strukturi, nego o nama. Moramo se pitati: Kakva si ti redovnica? Kakav si ti redovnik? Kakav si svećenik?