Obredne baštine su najvidljiviji znak i izričaj inkulturacije kršćanstva u razne narode na području Rimskog Carstva u prvim stoljećima života Crkve. Prva je Crkva bila višeobredna i multikulturalna, a svaka je lokalna Crkva na području istočnog Mediterana izrazila evanđelje i vjeru apostola na vlastiti način, prema geniju svoje kulture. Europocentričan pogled na svijet nekada smetne s uma da je kršćanstvo rođeno na Istoku i s Istoka dospjelo na Zapad. Istočni kršćanski obredi baštine teološko, duhovno i kulturološko bogatstvo starih kršćanskih patrijarhata (Majke Crkve) Antiohije, Aleksandrije, Jeruzalema i Carigrada koje su u svojim obredima vrlo rano napravile sintezu s jedne strane judeo-kršćanske tradicije, a s druge helenističko-rimske civilizacije svoga vremena. Tu su nastala prva i najvažnija dogmatsko-teološka djela, održani prvi ekumenski sabori na kojima su definirani temeljni sadržaji kršćanske vjere i razvijala se teologija velikih imena svetih otaca prve Crkve, od onih sirskih (sv. Efrem Sirski, Teodor iz Mopsuestije), zatim grčkih (sv. Ivan Zlatousti, Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski), a onda i kasnijih himnografa i teologa sv. Ivana Damašćanskoga, sv. Teodora Studite, sv. Sabe iz Palestine, armenca sv. Grgura iz Nareka i drugih. Premda se Crkva dijelila zbog dogmatskih i kanonskih sporova, obredi su stariji od crkvenih podjela i svi zajedno baštine neiscrpno bogatstvo teologije i duhovnosti ranokršćanske Crkve pretočeno u obredne tradicije koje su stvorile vrlo šaroliko i bogato nasljeđe u graditeljstvu, ikonografiji, obrednim molitvenim tekstovima i liturgijskoj glazbi.

Mnogi na Zapadu ne poznaju to bogatstvo, što znači da ne poznaju porijeklo i izvor vlastite kršćanske tradicije jer su brojne teološke, duhovne i liturgijske sastavnice i rimskog obreda došle s istoka, iz Jeruzalema, Antiohije i Aleksandrije kao što je slavljenje Božića, obredi Velikog tjedna (klanjanje križu na Veliki petak), himni (npr. “Slava Bogu na visini“ iz sirsko-antiohijske liturgije) i posebno monaška duhovnost kojoj je kolijevka u drevnoj egipatskoj i sirskoj Crkvi.

Prastare kršćanske Crkve, od kojih su neke dostigle veliku razinu i misionarske aktivnosti (npr. Asirska Crkva Istoka u Aziji) ili pak prve razvile liturgijsku teologiju (Siro-jakobitska Crkva u Siriji) ili razvile monašku duhovnost (Koptska Crkva u Egiptu) danas su nažalost vrlo malobrojne, često ugrožene zbog ratnih događaja na Bliskom Istoku. Neke su, poput Armenske Crkve, doživjele i strahote genocida u 20. st., a teške dane proživljavaju i sve ove Crkve u Isusovoj domovini.

Posebnu zanimljivost izazvalo je egzotično kršćanstvo Etiopske Crkve koje baštini brojne starozavjetne obredne elemente kao i domaću afričku kulturu poput liturgijskoga plesa. Najveća teološko-liturgijska sinteza kršćanskog Istoka sačuvana je u najbrojnijem istočno-kršćanskom obredu, bizantskom (grčkom ili carigradskom) koji je razvio visoku crkveno-duhovnu kulturu i umjetnost, te se proširio kako među slavenske narode, tako i po Bliskom Istoku i po cijelom svijetu gdje se danas inkulturira u najrazličitije narode i jezike. Prisutan je od samih početaka na hrvatskom prostoru preko bizantskog temata Dalmacije (osobito u arhitekturi i ikonografiji), zatim u glagoljaškoj ćirilo-metodskoj baštini kao i više od 400 godina u živućoj Grkokatoličkoj Crkvi u Hrvatskoj koju danas otjelovljuje Križevačka eparhija.

Upravo se na području Hrvatske preko zapadnog latinskog i istočnog grčkog obreda susreću kršćanski Zapad i Istok, temelji helenističko-rimske europske civilizacije. Važnost i vrijednost istočno-kršćanskih obreda, te njihovo poznavanje osobito naglašavaju dokumenti Drugoga vatikanskog sabora, a na poseban način su ih promovirali i cijenili pape sv. Ivan XXIII., sv. Ivan Pavao II. i umirovljeni papa Benedikt XVI. koji je često govorio kako se kršćanski Istok i Zapad trebaju prožimati i duhovno i kulturološki. Sv. papa Ivan Pavao II. najbolje je to izrazio poznatom sintagmom da Crkva treba disati na oba svoja plućna krila – istočnim i zapadnim – da bi disala puninom.