Liturgijsko pjevanje predvodili su katedralni zborovi pod vodstvom profesorice Maje Marušić.

U obraćanju subraći svećenicima biskup Uzinić ih je podsjetio na Izaijine riječi „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla (Iz 61, 1)…“ koje je Isus primijenio na sebe, a koje mogu biti primijenjene i na svećenike. „One šalju važnu poruku za naše svećeništvo čije se ustanove danas liturgijski spominjemo“, kazao je biskup te je nastavio više govoriti o četiri protagonista u svećeničkom životu: samom Bogu, zatim svećenicima osobno i u odnosu jednih prema drugima te vjernicima.

„Prvi protagonist našeg svećeništva je Bog“, istaknuo je dubrovački biskup. „On nas je pomazao Duhom Svetim. I poslao. On nam je dao i opis poslanja koje je u ovom ili onom obliku uvijek ono biti blagovjesnik siromasima, oslobađati sužnje, vraćati vid slijepima, oslobađati potlačene i biti glasnik milosti Gospodnje“, dodao je. Postajanje svećenikom nije plod zasluga te osobe nego je to Božji izbor, Božje djelo u njihovom životu. To Božje djelo nikad do kraja nije dovršeno nego ga je potrebno cijeli život oblikovati. „Prvi i glavni protagonist tog oblikovanja, kao uostalom i našeg poziva, je Bog. Ovo govori o važnosti odnosa s njim“, kazao je biskup te istaknuo kako se taj odnos izgrađuje molitvom. „Molitva je od ključne važnosti u našem svećeničkom životu i našem trajnom svećeničkom oblikovanju. Bez nje nije moguće zadržati svijest o veličini i ljepoti dara svećeništva koji nam je povjeren. I još ga je manje moguće s Božjom osjetljivošću i na njegov način staviti u službu onih kojima smo poslani. Ovo, zapravo, znači biti otvoreni Duhu Svetom i njegovim nadahnućima, odnosno ne dati se zarobiti unaprijed stvorenim konceptima. Vjerujem da Isus nije znao što će čitati u nazaretskoj sinagogi jer, kaže evanđelist, ‘pruže mu knjigu proroka Izaije.’ Nije je on uzeo. Pružili su mu je. Ali Duh ga je pomazao i poslao. I u toj riječi koja mu je pružena, Bog mu je otkrio njegovo poslanje. I postao protagonist njegove svećeničke službe, koja će svoje dovršenje imati na križu i potvrdu u uskrsnuću“.

Bog je glavni, ali nije i jedini protagonist u svećeničkom životu i oblikovanju nego su mu za to potrebni i sami svećenici. „Bog može sve, ali jer nas je želio kao slobodna bića, on ne može ništa bez nas. Potrebni smo mu. Zato smo i mi veoma važni protagonisti svoga svećeništva. Kako je divno znati da nas Bog treba, da je Bog ovisan o nama! A jest. Zato mu svaki dan trebamo ponavljati svoj: ‘Evo me!’, odnosno reći njegovom poslanju ono: ‘Danas’. To ‘danas’ je uvijek danas. Ono nije i ne može biti jučer i sutra. Zato ga nije moguće dati jednom zauvijek. Svećenički život, kao uostalom i životi drugih, nosi uvijek nove izazove, nova pitanja, nova odricanja… I Bog uvijek ponovo treba da mu se mi, odričući se sebe i svojih želja i interesa, ‘danas’ stavimo na raspolaganje“.

Treći protagonist svećeničkog cjeloživotnog oblikovanja su svećenici „jedni za druge i jedni s drugima“ uključujući tu i mjesnog biskupa koji je „za vas, ali i kao jedan od vas“, kazao je dubrovački biskup. „Svoje svećeništvo ne možemo živjeti izolirano. Živimo ga u povezanosti s drugim svećenicima. Subrat u svećeništvu mi je potreban u oblikovanju mog biti svećenik. I ja sam potreban svome subratu. I ja vas, kao vaš biskup, trebam. Dopustite mi prisjetiti se dijela svog nastupnog govora na biskupskom ređenju: ‘Dragi svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici, vaš biskup vas treba. Trebam vas jednako kao što i vi trebate mene. Usmjereni smo jedni na druge, ovisimo jedni o drugima. Biskupa nema bez vas, jer biskup je od vas uzet, kao što vi ne možete biti bez biskupa, jer biskup se šalje da bude s vama i za vas ‘u odnosu prema Bogu’.’ Evo zašto, draga braćo svećenici, inzistiram na našim svećeničkim druženjima, suživotu, sastancima, obnovama… Spomenuo bih ovdje i molitvu jednih za druge. I biti spremni pohvaliti, potaknuti, upozoriti. I biti spremni prihvatiti pohvalu, poticaj i upozorenje. Tako dopuštamo drugima da nas oblikuju u našem svećeništvu. I mi oblikujemo druge. To ne znači prelaziti preko nekih stvari, nego obrnuto, biti prvi koji će upozoriti i pomoći subraći biti ono što su pozvani biti“.

Kao četvrte protagoniste svećeničkog cjeloživotnog oblikovanja biskup Uzinić je istaknuo vjernike. „Nitko se od nas ne redi da bi bio svećenik za sebe. Svi smo zaređeni za Božji narod. Od ljudi smo uzeti i ljudima poslani. Naši nas vjernici oblikuju svojim konkretnim životnim situacijama, svojim pitanjima, potrebama, lutanjima. Kad im izlazimo u susret, kad prelazimo preko nekih unaprijed zacrtanih pastoralnih shema i prilagođavamo se vjerničkim potrebama, kad dopuštamo da nas dotaknu njihove radosti i nade, žalosti i tjeskobe, osobito siromašnih i svih koji trpe (usp. GS 1) – a tu ne spadaju samo materijalni siromasi, nego osobito naša duhovno zalutala braća i sestre – mi im dopuštamo da nas oblikuju. Ovo nije poziv da mijenjamo i prilagođujemo vjersko i moralno naučavanje. Ovo je poziv da mijenjamo i prilagođujemo sebe potrebi naše braće i sestara. To nam daje mogućnost da odgovorimo na težnje Božjeg naroda i zaliječimo njegove rane. I da također mi oblikujemo njih“.

Pri kraju homilije biskup se obratio i vjernicima koji su kraljevsko svećenstvo poručivši im kako i oni preuzimaju odgovornost „za nas, svoje svećenike“ i pozvao ih da postanu protagonisti „našeg svećeničkog oblikovanja kako bismo bili svećenici kakve vam Bog želi poslati i kakve uistinu trebate“. Razmišljajući o tome kako vjernici to mogu činiti biskup je kazao: „Tako što ćete s nama surađivati, što ćete nas poticati, pozivati, kritizirati, ali i imati razumijevanja za nas, jer mi smo od vas za vas, vodeći računa o nekim posebni okolnostima, o tome da nas je sve manje, da su neki od nas sve stariji i da više nemamo dovoljno strpljenja, da su drugi premladi i nemaju dovoljno iskustva. To znači i razumjeti da su se vremena promijenila, da su danas pastoralni izazovi i potrebe drugačiji nego su bili jučer i da ne može biti sve kao što je uvijek bilo. To znači i shvatiti da ako vrijedi ona da je jednom svećeniku povjeren dio Božjeg naroda, da vrijedi onda i obrnuto, da je i jednom dijelu naroda, da je svakom od vas draga braćo i sestre, povjeren barem jedan svećenik. To se odnosi i na biskupa. Brinemo li se za svoga svećenika? I, osobito, molimo li za njega? Molite li i za mene, vašeg biskupa? I za papu Franju i Crkvu? I o tome ovisi naše svećeničko oblikovanje, to kakvi ćemo biti svećenici s vama i za vas. Pa i to hoće li nas uopće biti“.

Potaknuvši sve da pokušaju ozbiljno shvatiti svoju zadaću u tome „biti protagonisti svećeničkog oblikovanja“, koja je svakom povjerena na njemu svojstven način, biskup je poželio da u Dubrovačkoj biskupiji zahvaljujući i tome mognu „nastaviti odzvanjati, nad svakim od svećenika ove biskupije i u svim župama naše biskupije, ali i drugim ustanovama koje trebaju nas svećenike, poput bolnica i domova za starije osobe, u ispovjedaonicama i učionicama, u radu s djecom i mladima, sa zaručnicima i obiteljima, ono ‘danas’ iz evanđelja: ‘Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima’“.