Slavio je u zajedništvu s umirovljenim biskupom Milom Bogovićem, generalnim vikarom mons. Marinkom Miličevićem, tajnikom i kancelarom biskupije preč. Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom preč. Mariom Vazgečem, vlč. Zlatkom Sušićem, uz asistenciju đakona Marija Kralja, bogoslova i sjemeništarca. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Biskup je u propovijedi istaknuo da je Isus prije svoje muke okupio svoju zajednicu na proslavu velikoga židovskog blagdana Pashe. Bit će to zapravo nova Pasha, Pasha novoga i vječnoga Saveza, dan u koji će Isus uspostaviti Euharistiju u kojoj se ne prikazuje više Bogu tijelo i krv neke životinje, nego to postaje spomen na Isusovu žrtvu, na njegovo tijelo i krv koji se prikazuju Bogu za spasenje svih ljudi. Isus šalje učenike da pripreme tu pashalnu večeru u jednoj kući, ali nitko od evanđelista ne spominje čija je to kuća, tko je vlasnik. Pretpostavlja se da je riječ o jednom uglednom židovskom svećeniku koji je prepoznao i prihvatio Isusa kao Mesiju, ali evanđelisti u svojim evanđeljima skrivaju identitet te osobe, zbog mogućih neugodnosti od židovske vlasti. Ta kuća bila je utočište i sklonište učenicima nakon Isusove smrti, a možda, i kuća u kojoj su učenici čekali silazak Duha Svetoga. S velikom vjerojatnošću, to je kuća koju je prva kršćanska zajednica dobro poznavala.

Kad Isus šalje učenike da priprave i urede mjesto gdje će slaviti Pashu, odnosno, euharistiju, to je ujedno poziv i svima nama da pripravimo mjesto svoje nutrine za istinski susret između Boga i čovjeka. Isus je govorio o nutrini čovjeka kao novom hramu, kao Božjem boravištu u životu svake osobe. Pa i sam Isus u svojoj Velikosvećeničkoj molitvi stavlja pred Oca svoju najveću želju, da prebiva u srcima svojih učenika: „Ja u njima“. Isus želi slaviti Pashu kod svakoga od nas, u našoj unutarnjoj gornjoj sobi, ali ta soba mora biti pripremljena. Ima mnogo vjernika koji se i danas tuže na Božju odsutnost, ne osjećaju dovoljno Njegovu blizinu, ali pravi problem je da se ne daju naći, zatvorili su pred Bogom svoju unutarnju sobu.

Za vrijeme večere Isus iznenađuje svoje učenike. Uzima u ruke kruh govoreći: „Uzmite i jedite ovo je tijelo moje.“ Jednako tako uzima čašu s vinom govoreći: „Uzmite i pijte iz njega svi, ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha.“ A potom dodaje: „Ovo činite meni na spomen.“ Činiti ovo na Isusov spomen ne znači samo neko prisjećanje na Isusa, nego je to čin po kojem se oživljava ono isto iskustvo iz dvorane Posljednje večere. I za Židove, kada su slavili Pashu kao spomen na izlazak iz egipatskog sužanjstva, to nije imalo značenje prisjetiti se Mojsija i tog izlaska iz ropstva, nego su se oni u toj prigodi pitali: „Iz kojeg ropstva mi danas trebamo izići?“ ili „Koje je to ropstvo danas nad nama vlada?“ Bez ovih pitanja sve bi se svelo na puko sjećanje tog događaja.

Bitno je ovo i za naše slavljenje euharistije: prisjetiti se i posvijestiti da je euharistija Isusov dar samog sebe svojoj Crkvi i svakom svom učeniku. To je dar koji nam daje snagu i život. Nije dobro ako na euharistiju dolazimo zato što je to neka zapovijed ili obveza, ili još gore, zato što je to običaj ili kulturni identitet. Mi dolazimo iz vjere da u euharistiji primamo samoga Isusa, njegovu životnu snagu. Kada su prvim kršćanima zabranjivali sudjelovati na euharistijskom slavlju, oni su to činili kriomice, riskirajući živote govorili su: „Mi ne možemo živjeti bez euharistije.“

Ivan evanđelist, koji piše svoje evanđelje puno kasnije od drugih, ne donosi uspostavu euharistije, jer se ona tada već naveliko slavila. On iz dvorane Posljednje večere donosi dva važna događaja koja drugi evanđelisti nisu zabilježili: to je Isusovo pranje nogu učenicima i nova zapovijed ljubavi koja nas obvezuje: ljubiti druge kao što je Isus ljubio. Ne više ljubiti druge kao samoga sebe, jer čovjek može i sebe pogrešno ljubiti, nego ljubiti kao što je Isus ljubio. To je ljubav koja daje učeniku snagu da može svoj život dati za druge, kao što je to učinio Isus.

S pranjem nogu Isus ukazuje na dvije obveze. Prva: da bi učenik mogao blagovati euharistiju i da bi ta euharistija za njega mogla postati snaga i život, treba biti opran, čist. Ne radi se, dakako, o nekoj posebnoj vanjskoj čistoći, nego o čistoći srca, duše. Ako to nije, onda euharistija postaje svetogrdna, više škodi nego što pomaže. Zato evanđelist Ivan izričito veli da je u Judu ušao Đavao upravo,kada je uzeo zalogaj. Nije bio čista srca. Biti čista srca ne znači ne imati grijeha ili slabosti, nego biti raskajan, nositi vidljivu želju boriti se protiv grijeha te u srcu posjedovati iskrenu ljubav prema Isusu.

S pranjem nogu Isus upozorava i na drugu važnu vrlinu, a to je: biti ponizan te služiti braći i sestrama. On stalno naglašava da je u Božjim očima najveći onaj koji je ponizan i koji služi drugima. Isus, prije nego će početi prati noge, skida svoj ogrtač, uzima pregaču i ubrus te počinje prati noge. Da bi osoba mogla činiti ponizna djela, mora sa sebe skinuti, ili bolje rečeno, osloboditi se od puno toga što je na sebe navukla: tu su razne časti i dostojanstva, umišljeni ugled koji se opire poniznosti i služenju i mnoge druge iluzije koje smo si utuvili o samima sebi. Isus je prihvatio pregaču, ubrus za brisanje, vodu za pranje i čišćenje. Uzeo je zauvijek odjeću sluge.

Čuli smo kako se Petar opire tom Isusovu činu poniznosti, s naglaskom kako on nije dostojan da Isus njemu pere noge. Ali, ne možemo reći da Petar s ovim pokazuje zavidnu poniznost. Možda, suprotno tomu. On s ovim želi, zapravo, Isusa poučavati što dolikuje jednom uglednom čovjeku, a što ne. Petar tu, vjerojatno, misli na sebe jer mu je Isus dao prvenstvo u odnosu na druge učenike. To znači da i njemu to ne priliči. Drugi bi njemu trebali služiti, a ne on drugima. Smatra da treba strogo poštovati „precedencije“ – prednost, prvenstvo. To nije bio samo Petrov problem. I drugi učenici su se zajedno s njim prepirali tko je među njima najveći, tko bi trebao sjediti Isusu s desna, a tko s lijeva. Ovo je trajni problem i svih nas. Ljudski kriteriji veličine razlikuju se puno od Božjih. Tko su u ljudskim očima veliki? Oni koji imaju vlast, čast, novac. Vidjeti ovakve da drugima peru noge, da ponizno služe, s tim gotovo, nitko ne računa.

U Božjim očima sve je drukčije. Istinska veličina pokazuje se u poniznosti i služenju, u spremnosti na žrtvu i trošenju snaga, u opraštanju i nadilaženju uvreda. Kako je čovjeku teško razumjeti ovu Božju logiku! Zato i na Isusovo pitanje učenicima: „Jeste li razumjeli ovo što sam vam učinio?“ ni jedan nije odgovorio: „Jesmo.“ Najteže je razumjeti ono što ti se ne da prakticirati, što naravi nije privlačno. Vidimo da nije lako postati dobar, velikodušan, svet. Nasljedujući Isusa moramo se stalno boriti da se izdignemo iznad naše puke naravi, da oplemenimo naravne instinkte. Sjene grijeha nam stalno prijete.

Kad Isus u dvorani Posljednje večere govori da će ga jedan od učenika izdati, evanđelist Ivan naglašava kako su učenici ostali iznenađeni, i „gledali jedan drugoga ne znajući o kome govori“. Oni gledaju jedan drugoga i to sigurno sa sumnjama. Problem je što nitko od njih ne gleda sebe nego drugoga. Izdajnika vide u drugome. Ništa nepoznato: trajna je napast čovjeka da krivicu vidi ili prebacuje uvijek na nekog drugoga. Papa Pio XII. rekao je da je najveći grijeh današnjeg čovjeka što je izgubio osjećaj grijeha. Ja bih to rekao malo drukčije. Nije čovjek današnjice izgubio osjećaj grijeha. Naprotiv, ima vrlo jak osjećaj grijeha, ali nažalost, grijeha drugih. Stoga, je itekako važno osloboditi se ovog osjećaja jer on onemogućuje kajanje, a bez kajanja nema niti oproštenja.“ Biskup je prisutne na kraju pozvao: „Zahvalimo Isusu na daru euharistije koja nas hrani i život nam daje. Neka nas Isus očisti, opere, da naša unutarnja soba bude njegovo dostojno prebivalište.“

Nakon propovijedi biskup je dvanaestorici muškaraca oprao noge. Potom je nastavljeno misno slavlje. Nakon Popričesne molitve bio je blagoslov s Presvetim koje su u procesiji, zajedno s posvećenim hostijama, namijenjenima za pričest na Veliki petak, biskupi i ostali koncelebranti prenijeli na pripremljen oltar, a vjernici su tu ostali u molitvi i klanjanju.