Novi broj Živoga vrela s temom „Krist – Dobri pastir“

U uvodniku urednik Ante Crnčević podsjeća kako je liturgija Crkve upravo u slavljima vazmenoga vremena dala poseban prostor slikama Krista Pastira i Crkve, njegova stada.

Vrhunac njegove pastirske skrbi prepoznaje se u traganju za izgubljenim čovjekom, izgubljenim u smrti; On silazi u smrt, kao pastir uzima čovjeka na svoja ramena i vraća ga u zajedništvo Očeva doma, ističe autor, te dodaje „zahtjevna je zadaća pastira. Ona se ne tiče dužnosti i posla, nego života. Zbog Isusove brige, brige da bismo mi živjeli, važnije je pitati se koliko smo dostojni njegova stada, nego tragati za nekom suvremenijom slikom njegova odnosa prema nama“.

Tematski dio ovoga broja donosi dva priloga. U prvome „Krist i njegovo stado. O Dobrome pastiru u duhovnosti i ikonografiji“ Ante Crnčević naglašava kako je Kristov govor o pastiru i stadu nadahnjivao je kršćansku misao, duhovnost, liturgijsku euhologiju, književnost, ikonografiju, glazbu. Tako je u ranokršćanskoj umjetnosti ovaj motiv jedan od najčešćih i najprepoznatljivijih načina prikazivanja Krista i njegova otajstva, a crkveni će oci o službenicima Crkve, navlastito biskupima, govoriti u slikama koje se nadahnjuju nad likom i zadaćom pastira. O tome je jedinstvena razmatranja ostavio sv. Augustin.

U nastavku teksta autor tumači odlike Dobroga Pastira, te posebno ukazuje kako je riječ pastir značenjski tijesno vezana uz zadaću hranjenja, a ne uz zadaću ‘čuvanja’ stada, kako bi se moglo pomisliti. „Pastir je onaj koji ‘pase’ svoje stado, hrani ga, omogućuje mu da se hrani“. Na kraju teksta Crnčević daje odgovor na pitanje „Mogu li ta ikonografska nadahnuća i drevne biblijske slike biti govorljive današnjemu vjerniku koji živi daleko od pašnjaka i od poznavanja odnosa koji se uspostavlja između pastira i njegova stada?“

Drugi tematski tekst „Krist – pastir Crkve. Polazišta za pastoralnu dimenziju liturgije“ potpisuje Milan Dančuo.

Slika Krista pastira u dinamici liturgijskog slavlja od presudne je važnosti za shvaćanje pastoralne dimenzije liturgije. Pastir simbolizira bdjenje, njegova je karakteristika neprestana budnost. Krist je uvijek budan, sve vidi i bdije nad svojom Crkvom. On zna što je sve potrebno vjernicima o kojima se brine. Kao što pastir promatra nebo, sunce, mjesec, zvijezde, i kao što može predvidjeti vrijeme, razabrati šumove, čuti kad se približe vukovi, razaznati glas zalutale ovce, tako se i Krist brine za svoj narod i svoje stado i vodi ga prema Ocu, kako moli popričesna molitva Četvrte vazmene nedjelje: „Pastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake“, ističe Dančuo.

U drugom dijelu list donosi homiletska promišlja uz misna čitanja. Uz Vazmeno bdjenje Domagoj Runje potpisuje promišljanje „Isusov subotnji počinak i Prvi dan“, a uz Nedjelju Uskrsnuća Gospodinova Darko Tepert „Novo i neobjašnjivo“.

Slavko Slišković autor je promišljanja „Uskrsnu vjeru živimo“ uz drugu vazmenu nedjelju. Uz treću vazmenu nedjelju Ante Vučković potpisuje promišljanje „Pasi ovce moje“, a uz četvrtu Ivan Šaško „U pogledu i rukama Pastira“.

Rubrika „pisma čitatelja“ odgovara na dvojbe uz temu „Svećenik i pružanje mira u misi“.