U svom obraćanju biskup Uzinić naglasio je važnost kontinuiteta rekavši kako vjernici znaju da je za Crkvu, koja stoljećima, poput dobrog domaćina, „iz svoje riznice iznosi novo i staro“ (Mt 13, 52), kontinuitet od iznimne važnosti, a isto se može reći i za kulturu. Zapravo se može reći da je kontinuitet za kulturu presudan jer znači „ulazak u povijest, stvaranje tradicije i jačanje identiteta, koji potom s vremenom jačaju i sve se jasnije i bogatije profiliraju“. Kontinuitet je važan i u čisto primarnom, egzistencijalnom, fizičkom smislu jer uspostavlja neprekinuti tijek, kazao je biskup te dodao kako spominje kontinuitet jer se više puta posljednjih dana, pa i ove večeri, govori o novoj-staroj Palači, o novome-starome postavu.

„Govorimo o novome postavu, a istodobno smo svjesni da se zapravo radi o staroj kulturnoj ustanovi našega Grada i Biskupije. Naime, u Palači je još od početka 1930-ih godina djelovala Biskupska pinakoteka koja je osnovana inicijativom tadašnjega dubrovačkoga biskupa Josipa Carevića. Namjera mu je bila prikupiti, evidentirati i očuvati brojna umjetnička djela koja su na različitim mjestima, zbog neprepoznatosti ili oštećenosti, bila zaboravljena i prepuštena zubu vremena. Ta Biskupska pinakoteka bila je postavljena upravo na ovome katu palače te je bila otvorena za javnost. Nakon razornoga potresa iz 1979. pinakoteka je privremeno preseljena u prizemne prostorije palače, a zatvorena je za javnost tek pred početak Domovinskoga rata 1991. godine“, podsjetio je dubrovački biskup te dodao: „Večerašnje otvaranje novoga stalnoga postava je zapravo naše nastojanje da u tome segmentu uspostavimo kontinuitet, kontinuitet kojemu je ovaj Grad tako predan.“

Potom se biskup Uzinić osvrnuo na sve one korake koji su prethodili ovom trenutku otvaranja stalnog postava u obnovljenoj Biskupskoj palači, koja je već godinu dana i njegov dom kao i na osobe koje su za to zaslužne. Prirodno je da su se, kao i na srednjovjekovnim katedralama, na istraživanjima i radovima Palače kroz sve te godine smijenile čitave generacije povjesničara umjetnosti, arhitekata, građevinaca, konzervatora, direktora, restauratora, kazao je biskup te se posebice prisjetio svojih prethodnika kojima je Palača bila dom.

„Moje misli su večeras sa svima njima, poznatima i nepoznatima, ali jednako tako i s biskupima, onim mojim prethodnicima na službi koji su na neki način povezani s večerašnjim otvaranjem novoga stalnoga postava. Od blažene uspomene biskupa Tome Jederlinića koji je najzaslužniji da je ova vlasteoska palača Sorkočevićâ sredinom 19. stoljeća kupljena za službenu rezidenciju dubrovačkih biskupa – pa mu je stoga portret posebno istaknut u prvoj prostoriji donjega kata – preko biskupa-mučenika Josipa Carevića koji je početkom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća kao pasionirani ljubitelj umjetnosti utemeljio ustanovu Biskupske pinakoteke i angažirao tadašnje dubrovačke restauratore za zahvate na popravcima slika, pa do biskupa Severina Perneka koji je morao iseliti iz ove Palače, ali se svejedno pobrinuo da u prizemnim prostorima ove građevine Pinakoteka nastavi djelovati kako njezina vrijedna djela ne bi bila skrivena od očiju ljubitelja umjetnosti.“ Najveći dio istraživanja i radova obnove, pa tako i pripremnih promišljanja o budućemu postavu umjetnina obavljen je u vrijeme biskupske službe bivšeg dubrovačkog biskupa Želimira Puljića, koji je, spomenutim zlosretnim spletom prirodnih i društvenih nedaća bio jedini dubrovački biskup u posljednjih stoljeće i pol koji u ovoj Palači nije živio i radio, kazao je biskup Uzinić te u šali dodao kako je nadbiskup Puljić za prošlog Svetog Vlaha u Palači prespavao pa je bar tako to nadoknadio.

S okupljenima je biskup Uzinić podijelio i neke svoje dojmove vezane uz preuzimanje službe dubrovačkog biskupa. „Kada sam se i sâm prije osam godina priključio tome nizu i nakon nekoga vremena ‘pohvatao konce’, osupnula me spoznaja da su svi oni bili kao onaj ‘mudri graditelj koji je postavio temelj, a drugi naziđuje; ali svaki idući pazi kako naziđuje’ (usp. 1 Kor 3, 10).  – kako to lijepo kazuje apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima.“

Biskup je posebice zahvalio kreativnom trojcu Marku Bausu, Nikoli Bojiću i Ivanu Viđenu koji su na njegovu molbu prihvatili da se svojim radom, iako u vrlo kratkome roku od nešto više od pola godine, priključe ranije spomenutome nizu ljudi i svojom kreacijom daju svoje viđenje i novo čitanje starih umjetnina. A sve to, naravno, „pazeći kako nazidavaju na temelje“.

„Svi napori Dubrovačke biskupije na polju kulture proizlaze iz želje da posredujemo određena shvaćanja o dubrovačkoj, hrvatskoj kulturi i kulturnoj baštini te da ih razložno i utemeljeno izložimo nadajući se da ćemo ih sačuvati za nas i naše suvremenike te ih predati onima koji dolaze nakon nas. Napori su to koji imaju ustvari trostruku odgovornost: osim prema nama samima, odgovornost je to prema onima koji su tu baštinu stvarali i čuvali prije nas, ali i prema onima kojima ćemo je predati. No, ti napori jedino imaju smisla ako pronalaze put i do naših sugrađana i vjernika Dubrovačke biskupije, uz iskrenu misao da je osjećaj dužnosti prema njima onaj unutarnji korektiv koji nas u našemu radu vodi cijelo ovo vrijeme“, zaključio je biskup te otvorio novi postav.

Uime tima autora povjesničar umjetnosti Viđen podsjetio je kako je u ovo vrijeme prije pet godina predstavljena monumentalna monografija o katedrali na poticaj župnika don Stanka Lasića, a na kojoj su radili brojni stručnjaci. U toj monografiji su mnoga djela koja se nalaze u novom postavu i opisana, a mnoga i nisu što će sigurno biti poticaj stručnjacima za dalje istraživanje. Sva ona su dio kolektivne memorije građana Dubrovnika. Zahvalio je uime autorskog tima na povjerenju koje im je iskazala Dubrovačka biskupija pruživši im šansu da budu kreativni, a istodobno hrabro i ponizno pristupe radu na ovom projektu. Hrabro – jer su na neki način prvi jer je palača trideset godina bila gradilište, a ponizno jer oni dolaze na kraju niza stručnjaka koji su dugi niz godina promišljali o ovome. Iz toga su oni crpili i inspiraciju ali i znanje. „Nadam se da je ovo početak rasta ove ustanove, njezinog novog kontinuiteta“, istaknuo je Viđen te dodao misao Isaaca Newtona da mi nismo veliki nego smo samo patuljci koji su staji na leđima divova.

Generalni vikar Katušić zahvalio je svima koji su kroz desetljeća na različite načine doprinosili obnovi Biskupske palače koja je prošle godine završena i otvorena te istaknuo kako povratkom biskupa u nju nije završilo promišljanje o što boljem načinu prezentiranja ove vrijedne palače, a novi postav umjetnina je rezultat takvog promišljanja.

Od samih početaka istražnih radova i promišljanja buduće prezentacije Palače osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća zamisao o Palači kao prostoru izlaganja vrijedne sakralne baštine Dubrovačke biskupije bila je trajno prisutna među uključenim stručnjacima. U svrhu izrade sinopsisa i projekta budućega muzejskoga postava, još u fazi priprema za sanaciju ove građevine, Zavod za obnovu Dubrovnika – koji je tada vodio obnovu Palače – je 1999. godine od eminentnih stručnjaka ugovorio izradu izbora umjetnina s teritorija Biskupije. Istaknuo je i imena osoba koja su tada radila izbor umjetnina, a to su: akademik Vladimir Marković – prijedlog za slikarstvo s popisom slika, akademik Igor Fisković – prijedlog za kiparstvo s popisom kipova, pokojni dr. Anđelko Badurina za kulturno-povijesni razvoj sakralne arhitekture Dubrovačke biskupije, prof. Karmen Gagro za liturgijsko posuđe i zavjetne darove, prof. Jelena Ivoš koja je napravila izbor misnoga ruha te pokojni arheolog Ivica Žile koji je izradio prijedlog za izloške arheoloških nalaza.

Zavod za obnovu Dubrovnika iste godine je za prijedlog scenarija postava bio pokušao angažirati i pokojnoga umjetnika i profesora Mladena Pejakovića koji je glede tog posla iz vlastite stručne znatiželje u Dubrovnik dolazio volonterski – ali se u tim promišljanjima radi obima posla zastalo. Značajni napori uspostave novoga postava napravljeni su tijekom 2009. i 2010. godine na inicijativu tadašnje ravnateljice Zavoda za obnovu Dubrovnika Ivanke Jemo koja je, u suradnji s Konzervatorskim odjelom, potaknula reviziju i finalizaciju dotadašnjih idejnih rješenja o stalnome postavu. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo podrške i suradnje s konzervatorima iz nadležnoga Konzervatorskoga odjela Ministarstva kulture u Dubrovniku. Među njima osobito konzervatorice i povjesničarke umjetnosti Božene Popić-Kurtela koja već skoro 30 godina prati i podržava ideje o izradi stalnoga postava u Palači i koja je kroz čitavo ovo vrijeme bila stručna podrška svih tih zamisli.

Hrvatski restauratorski zavod je dugo godina pratio i surađivao na ovome projektu, jer su ne samo zidni oslici i zlatni tabulat, već i veliki broj slika i umjetnina kroz posljednjih trideset godina restaurirani upravo u njegovim radionicama kao i zavodskim radionicama diljem domovine. Radovi na zidnim oslicima na kojima zahvaljujući financiranju Ministarstva kulture rade djelatnice Odjela za zidno slikarstvo Hrvatskoga restauratorskoga zavoda još uvijek traju i trajat će još neko vrijeme.

Biskupska palača se kroz stoljeća gradila, nadograđivala i preuređivala, te u sebi  sadrži brojne arhitektonske i stilske slojeve. Podsjetimo da je njezino istraživanje započelo još na proljeće 1984. godine kada su u sklopu širega istraživačkog zadatka proučavanja gradske četvrti Pustijerne na Palači rađena vrlo detaljna i vrlo korisna istraživanja strukture ove građevine koja je vodio tim istraživača s Instituta za povijest umjetnosti u najbliskijoj suradnji s restauratorima iz Hrvatskoga restauratorskoga zavoda. Istraživanja je prekinuo Domovinski rat i ona su zaključena 1993. godine, da bi se kasnije kroz godine pristupilo izradi projekta i potom izvođenju radova koji su prošle godine završeni i Palača je napokon useljena te je ponovno postala biskupov dom. Prošlogodišnji je privremeni postav, u suradnji s dubrovačkim arhitektonskim biroom Studio Vetma koji je vodio finalne radove uređenja Palače, izradio renomirani splitski povjesničar umjetnosti Joško Belamarić, također u suradnji s domaćim snagama.

Novi stalni postav u svome kustoskom konceptu i dizajnu isprepliće prezentaciju renesansnoga i baroknoga sloja palače s pomno odabranim umjetničkim djelima iz bogate biskupske zbirke. Organiziran je u pet tematski zaokruženih izložbenih cjelina („narativni ambijenti“) među kojima je možda najatraktivnija salon na drugome katu Palače s raskošnim rezbarenim, pozlaćenim manirističkim stropom (tabulatom), danas posebnim na čitavoj našoj obali. Tabulat je bio dijelom prethodne renesansne faze palače Sorkočević te je preživio razorni potres 1667. godine u kojemu je i sama palača bila oštećena. Spomenuti salon sa zlatnim tabulatom predstavlja svojevrsnu „vremensku kapsulu“ koja svjedoči o ukusu i bogatstvu predpotresnog, renesansnog Dubrovnika, ali i ekonomskoj i političkoj moći obitelji Sorkočević koja je ovu palaču podigla.

Osim manje poznatih povijesnih epizoda, unutar Palače su predstavljeni i neki od temelja na kojima počiva identitet Grada, a koji zasad nisu dovoljno zastupljeni niti u jednome dubrovačkom muzejskom postavu. Među njima je i pripovijest o sv. Vlahu, zaštitniku i simbolu Grada, kojemu su posvećene dvije prostorije u kojima se uz tri vrijedna Parčeva kipa može pogledati i projekcija dokumentarnoga filma „Grad na srcu sveca“ snimljen 1972. godine, na 1000. obljetnicu Feste Svetoga Vlaha. Posebnost ovoga filma je u tome što je riječ o jedinoj cjelovitoj snimci Feste iz razdoblja socijalizma čija je originalna filmska vrpca slučajno pronađena prije nekoliko godina u obiteljskome arhivu festanjula Zvonimira Kisića (1924.-1995.) zaslužnoga za nastanak toga filma.

Vizualni jezik postava definiran je ručno koloriranim, polutransparetnim staklenim panelima koji služe kao podloga na kojoj se izlažu djela. S druge strane, zbog djelomične transparetnosti stakleni paneli evociraju izgubljenu slojevitost palače dajući joj suvremeni oblikovni i interpretativni sloj.

U sljedećim fazama razvoja uređenja Palače namjerava se u stalni postav uključiti i njezin suterenski dio kao lapidarij za prezentaciju bogatih arheoloških slojeva pronađenih u podzemlju katedrale i Bunićeve poljane. Time bi se zaključila slojevita prezentacija jednoga od najznačajnijih dubrovačkih lokaliteta, pri čemu bi novootvorena Biskupska palača sa stalnim postavom na određeni način postala sabirna točka šire baštinske topografije Dubrovačke biskupije.

Napomenimo i kako postav Palače funkcionira kao jedinstvena cjelina zajedno s obližnjim Moćnikom katedrale, pa se s istom ulaznicom može posjetiti obje građevine. Postav umjetnina na prvome i drugome katu Biskupske palače bit će otvoren svaki dan od 10 do 21 sat, osim nedjelje kada je otvoren od 13 do 21 sat. Cijena ulaznice za razgledavanje postava Palače i Moćnika katedrale je 75 kuna, a ulaz je svim građanima s područja Dubrovačke biskupije besplatan.