Govor vojnog ordinarija mons. Vukšića prilikom 50. obljetnice svećeništva biskupa Perića

Akademija u povodu pedesete obljetnice svećeništva biskupa Ratka Perića

Predstavljanje knjige: Željko Majić (priredio), Ljubav koja ne prestaje. Stepinčeve večeri, Crkva na kamenu, Mostar 2019.

ALOJZIJE STEPINAC
UČITELJ NADE I MUČENIK SLOBODE I JEDINSTVA CRKVE

Sudjelovanjem u ovoj akademiji pridružujemo se svečanosti obilježavanja pedesete obljetnice svećeničke službe biskupa Ratka Perića, koja je započela njegovim ređenjem na Petrovdan 1969. godine u Prisoju kod Tomislavgrada. I dok srdačno i sa zahvalnošću izražavam svoju čestitku Zlatomisniku, jednako srdačno zahvaljujem organizatorima za poziv i još više za darovanu mogućnost sudjelovati u ovoj svečanosti i predstaviti novu knjigu o blaženom mučeniku Alojziju Stepincu, koja je izravan plod i posljedica jedne druge knjige, koju je prošle godine objavio naš Zlatomisnik.

Ljubav, koja ne prestaje, proizašla iz nade, koja ne postiđuje

Knjiga, koju predstavljamo, nosi naslov „Ljubav koja ne prestaje“, a tiskana je kao 157. po redu u „Biblioteci Crkve na kamenu“. Njezin naslov je prerečena misao iz „Hvalospjeva ljubavi“, koji je napisao apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici vjernicima u gradu Korintu (1 Kor 13,8), a glasi: „Ljubav nikada ne prestaje.“ A njezin sadržaj sastoji se od tekstova, koji su djelo različitih autora, i opisuje važne teme iz života, susreta i duhovnosti blaženoga Alojzija Stepinca. Ti tekstovi su izgovoreni proteklih mjeseci za vrijeme predstavljanja knjige biskupa Ratka Perića o blaženom Stepincu s naslovom „Nada koja ne postiđuje“. Taj naslov je također posuđen od svetoga Pavla koji je, ovaj put u Poslanici zajednici kršćana u Rimu, napisao: „Nada pak ne postiđuje“ (Rim 5,5). A da nova knjiga ima upravo taj sadržaj, naznačuje također njezin podnaslov „Stepinčeve večeri“. Tako je sadržaj na 304 stranice ove knjige nastavak, a moglo bi se kazati čak i plod, sadržaja prve knjige. Odnosno, ljubav koja ne prestaje, proizašla je iz nade, koja ne postiđuje.

Alojzije Stepinac je već za života, a još više nakon svoje smrti, bio i ostaje vrlo zanimljiv brojnim osobama različitoga stručnog profila, ideološke orijentacije, vjerske pripadnosti te crkvenih i društvenih odgovornosti.

Nakon uvodnih riječi priređivača Željka Majića i teksta kardinala Josipa Bozanića, u ovoj knjizi, koja ima četiri dijela i jedan dodatak, u njezinu prvom dijelu tiskano je deset novih tekstova biskupa Ratka Perića o blaženom Stepincu. Nastali su nakon objavljivanja prve knjige i izgovoreni za vrijeme njezinih različitih predstavljanja. Naslovi su im sljedeći: Kardinal Stepinac i njegova majka, Stepinčeve pohvale majci Barbari, Sveta Monika i sretna Barbara / Sveti Augustin i blaženi Alojzije, Rimski pape i nadbiskup Stepinac, Stepinčev pogled na „bizantinizam“, Stepinčeva kanonizacija i sve bolje poznavanje njegova lika, Stepinac i „prekrštavanje“ pravoslavnih, Nadbiskup Stepinac i odvjetnici, Kardinal i Maršal te Blaženi Alojzije Stepinac mučenik bez granica.

Drugi dio posvećen je ulozi nadbiskupa Stepinca u životu nekih mjesnih Crkava. Treći se bavi Stepinčevom duhovnošću. U četvrtom predstavljači analiziraju pitanje autorstva jednoga čudnog pisma iz 1943. godine, što su ga komunistički suci i mnogi drugi posvema netočno pripisali Stepincu. A sve to opisuju nadbiskupi Želimir Puljić, Marin Barišić i Marin Srakić; biskupi Mate Uzinić, Ante Ivas i Jure Bogdan; savjetnik Apostolske nuncijature u Sarajevu Henryk M. Jagodziński; svećenici Ivo Šutalo, Borna Puškarić i Željko Majić te stručne osobe Jure Krišto, Ivica Šarac i Ivan Balta. A u dodatku pisci su Stjepan Kožul, Slavica Buljan i Božo Goluža.

Alojzije Stepinac je već za života, a još više nakon svoje smrti, bio i ostaje vrlo zanimljiv brojnim osobama različitoga stručnog profila, ideološke orijentacije, vjerske pripadnosti te crkvenih i društvenih odgovornosti. A u prilog toj informaciji neka posluži samo podatak, da je od 1947. godine do danas, koliko je poznato, na različitim jezicima objavljeno čak oko 40 životopisa ovoga blaženog mučenika.

Katolička Crkva hrvatskoga govornog područja dala je do sada 19 blaženika i svetaca. Među njima je 12 muškaraca i sedam žena, od kojih četiri nisu etničke Hrvatice, ali su živjele i umrle među Hrvatima.

O Stepincu je napisano i rečeno vrlo mnogo. I nije baš lako pronaći neku temu ili oznaku njegove duhovnosti, koja već ne bi bila dovoljno istaknuta. Pa ipak, s nakanom da se ne ponavlja ono što je rečeno na drugim mjestima ili ono ćete pročitati u ovoj knjizi, nekako se čini, da je Stepinac kao svjedok i učitelj nade, općenito govoreći, trebao biti više istican i spominjan kao poticaj. I jer ga upravo ta oznaka čini iznimno suvremenim, pa čak i različitim od drugih Božjih ugodnika s ovoga područja, želio bih upravo o toj temi izreći nekoliko misli.

Devetnaest blaženika i svetaca Crkve među Hrvatima

Katolička Crkva hrvatskoga govornog područja dala je do sada 19 blaženika i svetaca. Među njima je 12 muškaraca i sedam žena, od kojih četiri nisu etničke Hrvatice, ali su živjele i umrle među Hrvatima.

Dovoljno je prisjetiti se mnoštva bezimenih, malih, običnih ljudi, koji su svakodnevno spontano klečali i molili na Stepinčevu grobu, što je mogao vidjeti svatko, tko je dolazio. Također, Euharistijskih slavlja u zagrebačkoj katedrali svake godine na 10. veljače, desetljećima prije proglašenja blaženim.

Tri su službeno proglašena sveca: Nikola Tavelić,[1] Leopold Bogdan Mandić[2] i Marko Križevčanin.[3] A blaženim je proglašeno njih šesnaestoro: Augustin Kažotić,[4] koji je vjerojatno čak dva puta bio beatificiran, Jakov Zadranin,[5] Gracija Kotoranin,[6] Ozana Kotorka,[7] Alojzije Stepinac,[8] Ivan Merz,[9] Marija Petković,[10] Miroslav Bulešić,[11] Anton Durkovic,[12] Serafin Glasnović Kodić,[13] Anton Muzić (14) i Drinske mučenice“: Jula Ivanišević (Hrvatica), Berchmana Leidenix (Austrijanka), Krizina Bojanc (Slovenka), Antonija Fabjan (Slovenka), Bernadetta Banja (Mađarica).[15]

Svakom postupku za proglašenje blaženim ili svetim nužno prethodi činjenica, da u Narodu Božjemu postoji, barem na lokalnoj razini, spontano i rašireno uvjerenje o svetosti osobe, koja je kandidat za čast oltara i, povezano s tim, da postoji također spontano nastalo očitovanje pučkoga štovanja njezine svetosti. To štovanje, sve dok kandidat ne bude proglašen blaženim, ne smije biti javno, to jest ne smije se poticati ni odvijati se u ime Katoličke Crkve, nego može biti samo privatno, koje se događa na razini neslužbene pobožnosti pojedinaca ili cijelih grupa.

Neka imena ovih blaženika i svetaca su više poznata, a neka manje. Za svakoga od njih, međutim, postoji barem lokalna raširenost uvjerenja u njihovu svetost te očitovano i trajno štovanje jer, u protivnom, ne bi mogli biti proglašeni. Pa ipak, nekima od njih vjernici se radije i u velikom broju utječu u zagovor. Za neke druge to je nešto rjeđe, dok su imena nekih jedva poznata našoj široj katoličkoj javnosti što je, vjerujem, posvjedočilo nabrajanje imena svih naših blaženika i svetaca.

Specifična razlika Alojzija Stepinca – jednodušno pristajanje vjernika

Promatrajući i analizirajući spomenute blaženike i svece pod vidom masovnosti štovanja, koje im iskazuju vjernici, lako je uočiti da je sudjelovanje u štovanju Stepinca jednodušno, što je specifična razlika odnosa vjernika prema njemu u usporedbi sa svim ostalima. Naime, iako su svi oni zaista štovani, ni kod jednoga od njih ne postoji tako snažno izraženo općenarodno pristajanje kao što je to u primjeru Alojzija Stepinca. Njegova svetost za vjernike je toliko bila uvjerljiva, da je na razini pučkoga štovanja bila neupitna još prije negoli je bio proglašen blaženim. Dovoljno je prisjetiti se mnoštva bezimenih, malih, običnih ljudi, koji su svakodnevno spontano klečali i molili na Stepinčevu grobu, što je mogao vidjeti svatko, tko je dolazio. Također, Euharistijskih slavlja u zagrebačkoj katedrali svake godine na 10. veljače, desetljećima prije proglašenja blaženim. Istina, ta Misna molitva službeno je bila formulirana kao zadušnica i upućivana Nebesima kao želja, da Crkva kardinala Stepinca službeno uzdigne na čast oltara. Međutim, jednako je istina, da su se vjernici na te Mise masovno okupljali s već postojećim dubokim i općim uvjerenjem, da je Stepinac zaista svet. Stoga je službena beatifikacija, koja je kasnije uslijedila, za hrvatske katolike bila prvenstveno samo potvrda sa strane službene Crkve onoga što su oni otprije osjećali i prakticirali, a ne razrješenje dvojba ili odgovor na nejasnoće, koje bi oni eventualno imali u vezi s tim pitanjem. I dok postoje blaženici i sveci za koje bi se moglo opravdano kazati da, i nakon službene beatifikacije ili kanonizacije, na razini pučke pobožnosti vjernike treba skoro „nagovarati“ ne bi li njihovo štovanje prestalo biti samo lokalno ili pojava, koja se događa u okviru samo manjih zajednica – vjerničkih, redovničkih ili biskupijskih – u Stepinčevu primjeru je to posvema drukčije. Naime, jednostavno rečeno, on je od početka općeprihvaćeni narodni svetac hrvatskih katolika.

Bio je siromašan u duhu, jer je ponizno priznavao, da je iz Božjih ruku primio sve. Bio je ožalošćen zbog poniženja i nasilja, koja su nanošena Bogu, ljudima i Crkvi. Bio je krotak po svom duhovnom asketskom životu. Bio je gladan i žedan pravde za svakoga čovjeka, za svoju Zemlju i svijet. Bio je milosrdan prema bijednima i progonjenima i odlučan prema moćnicima u obrani prava čovjeka i Crkve.

Budući da se za Alojzija Stepinca nedvojbeno može kazati, da je on, više negoli ijedan drugi naš blaženik ili svetac, prihvaćen kao duhovni i zaštitni znak hrvatskih katolika opće, u nastavku bih želio pozornost zadržati upravo na fenomenu te opće raširenosti uvjerenja među hrvatskim katolicima o njegovoj svetosti i pokušati potražiti objašnjenje te pojave. I za razliku od napasti, koja nije nepoznata, da se to jednodušno pristajanje vjernika pokuša protumačiti političkim, ideološkim, narodnim, civilizacijskim ili kulturološkim razlozima, ovu temu se mora držati na područje teologije i Crkve kao Naroda Božjega, jer je sȁmo tamo njezino rodno mjesto i životno ostvarenje. Naime, samo teološki i ekleziološki govor o svetosti odgovara istini i nije njezina opasna redukcija.

Stepinac je svetac

Pokušajmo ponajprije sažeto obrazložiti, zašto smo uvjereni, da je Stepinac svetac?

Vjerujemo, da je Alojzije Stepinac svetac, i da će svecem biti proglašen kada to Providnost bude htjela i kada to bude najprikladnije, zato što je njegova savjest bila čista i mirna. I ne samo da smo u to uvjereni, nego znademo, da je to već dokazano i u vrlo strogim crkvenim istraživanjima.

Vjerujemo, da je svetac također zato što je u svom životu u vrlo visokom stupnju ostvario blaženstva Isusova (Mt 5,1-12). Bio je siromašan u duhu, jer je ponizno priznavao, da je iz Božjih ruku primio sve. Bio je ožalošćen zbog poniženja i nasilja, koja su nanošena Bogu, ljudima i Crkvi. Bio je krotak po svom duhovnom asketskom životu. Bio je gladan i žedan pravde za svakoga čovjeka, za svoju Zemlju i svijet. Bio je milosrdan prema bijednima i progonjenima i odlučan prema moćnicima u obrani prava čovjeka i Crkve. Pokazao je to već u prvim godinama svoje biskupske službe, a osobito za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Njegova duhovna borba za čisto srce omogućila mu je, da bude jedan od najvećih mirotvoraca svoga vremena. Bio je i progonjen zbog pravednosti, ali je ustrajao kao svjedok Evanđelja i život završio kao mučenik. Stoga vjerujemo, da je njegovo Kraljevstvo nebesko! Uz to, vjerujemo, da se na Stepinca mogu primijeniti također riječi Isusova posljednjega blaženstva: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!“ (Mt 5,11-12).

Stepinčevo pouzdanje u Gospodina zaista je bilo čudesno veliko. U dugoj moralnoj noći ljudskoga roda, koja se u ono vrijeme, u obliku različitih nastranih ideologija, totalitarnih režima, zločina, stradanja i progona, tako snažno bila sručila na njegov narod i Crkvu, i na skoro cijeli svijet, te vremenski nadživjela i Stepinčev odlazak s ovoga svijeta, mogla ga je održati samo njegova unutrašnja sloboda, iz koje je rasla nada, koju je prenosio i na druge.

Vjerujemo, da je Stepinac svetac zato što je mnogo, dugo i na razne načine trpio za istinu i Isusovo Evanđelje, i zato što je učinio sve, što je mogao u onim okolnostima, da se zaštiti svako Božje stvorenje i da se poštuju temeljna prava svakoga čovjeka, a da ni u jednom času nije popustio ni pred strašnim prijetnjama ni pred zavodljivim obećanjima, niti je imao straha, ni ozlojeđenosti ni mržnje prema svojim progoniteljima.

Vjerujemo, da je Stepinac svetac i zato što se nije našlo ništa, ni u njegovu životu ni njegovu djelovanju, ni dok je bio na slobodi ni u zatvoru, što bi moglo povrijediti nastojanja usmjerena prema jedinstvu kršćana u skladu s Isusovom molitvom, da svi budu jedno (Iv 17,21). To vjerujemo, također zato što je Stepinac u naše dane ponovno višestruko nepravedno napadan i optuživan. No ne zbog tih napada kao takvih, nego zato što se, ponavljanjem lažnih optužaba, nastavlja njegovo mučeništvo, koje on, blaženik u Nebesima, tako vjerujemo, i ovaj put prihvaća krotko, strpljivo, s povjerenjem u Božju Providnost i s Isusovom molitvom na svojim usnama: Da svi budu jedno! I tako svojim novim mučeništvom iz Nebesa ponizno nastavlja dopunjati „što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Upravo zato vjerujemo, da za blaženoga Alojzija vrijede Isusove riječi: Velika je plaća njegova na nebesima! (usp. Mt, 5,12).

Stepinac učitelj nade

A u čemu je bio Stepinčev poseban način svetosti, koji ga je učinio tako dragim Narodu Božjemu među Hrvatima?

Kažu, da je francuski mislilac Teilhard de Chardin u svoje vrijeme je napisao „Svijet će pokloniti svoje povjerenje onima, koji mu budu znali pobuditi nadu.“ I imao je posvema pravo! U tom smislu, misleći na povjerenje, koje hrvatski katolici gaje prema blaženom Alojziju Stepincu, smije se kazati, da je to prvenstveno zato, što je on u crkvenoj zajednici, na čije je čelo bio postavljen kao biskup, kao i u cijelom narodu, kojemu je svom dušom pripadao, uporno budio i svojim primjerom podržavao nadu u gašenje svakoga ideološkoga, političkoga i moralnoga mraka te u izlazak u duhovnu i društvenu slobodu.

Stepinac je darivao nadu, koja je izlazila iz njegove vjere, unutrašnje slobode i očitovala se u snazi njegovih uvjerenja. Temeljio ju je na vjeri, da je svaka kršćanska nada u Gospodinu Bogu, da od njega dolazi i da se u njemu ostvaruje. U tom smislu, i njegovo je biskupsko geslo bilo: U tebe se, Gospodine, uzdam! On se tako pretvorio u učitelja nade jer je, pavši na hrvatsku zemlju, u skladu s mišlju svetoga Pavla, bio „apostol Krista Isusa po nalogu Boga, Spasitelja našega, i Krista Isusa, nade naše“ (1 Tim 1,1). U toj zemlji je svjedočio, umro i za sve donio obilat rod. Bila je to nada, od koje je ponajprije on sam živio. Zapravo, bila je to njegova vjera u Isusa Krista i vječni život, koje u njegovu slučaju nije moglo ugroziti nikakvo trunjenje na zemlji, pa ni ono u zatvorskoj ćeliji u Lepoglavi. Dapače, upravo suprotno, Stepinčeva nada je izrasla kao plod upravo na tom umiranju. Odnosno, kao što bi rekao Isus u usporedbi sa zrnom pšenice: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24).

Mirna savjest je najljepša zastava, a čisto srce najdraži grb, koje se može istaknuti kao legitimaciju katoličkoga vjernika u bilo kojemu vremenu. Odnosno, mirna savjest i čisto srce, koji su Stepincu omogućili, da svijetli u onomu mraku, poziv su za nasljedovanje.

Stepinčevo pouzdanje u Gospodina zaista je bilo čudesno veliko. U dugoj moralnoj noći ljudskoga roda, koja se u ono vrijeme, u obliku različitih nastranih ideologija, totalitarnih režima, zločina, stradanja i progona, tako snažno bila sručila na njegov narod i Crkvu, i na skoro cijeli svijet, te vremenski nadživjela i Stepinčev odlazak s ovoga svijeta, mogla ga je održati samo njegova unutrašnja sloboda, iz koje je rasla nada, koju je prenosio i na druge.

Njegova nada, koju je utemeljeno gajio, protezala se usporedno i na narodno i na crkveno biće. Znao je, da Crkva Kristova živi samo u životima konkretnih ljudi, koji uvijek pripadaju konkretnom narodu. Znao je, da su konkretan čovjek i konkretan narod fizička pretpostavka postojanja Crkve. Znao je, da nema slobodna vjernika bez slobodna čovjeka, i da nema slobodne Crkve Kristove bez slobodna naroda. Znao je, da je Crkva onakva kakvi su ljudi, i da je Crkvi onako kako je ljudima, jer ljudi su Crkva. Zato je smatrao, da i hrvatski narod, da bi mogao ostvarivati svoju slobodu, ima pravo na svoju državu, utemeljenu na Božjoj pravdi i uređenu pravednim zakonima.

Uz to, ako se samo sjetimo onoga „tužnog procesa“ protiv njega, lako je uočiti, da je u sudnici jedini posvema slobodan u duši bio upravo Stepinac. A najzarobljeniji bili su upravo oni, koji su ga lažno optuživali i sudili. Dapače, što god je mrak u obliku vlasti raznih totalitarizama i svakovrsnih nasilja bivao tamniji, Stepinčeva je zvijezda nade postajala sjajnija. I ljudi su tu nadu s povjerenjem slijedili.

Suvremen svetac

Primjeri svetaca su draga vrijednost i uspomena iz prošlih vremena, no nikako samo blistavi eksponati u historijskom muzeju svetosti Naroda Božjega, već su također, i uvijek, vrlo zahtjevna pojava jer, bez želje za nasljedovanjem njihova primjera, govor o svecima ima vrlo malo smisla. Takav eventualni govor prestaje biti teologija i postaje obična historija.

Čini se, da Stepinac našu generaciju kršćana posebice poziva na osnovno kršćansko poslanje, koje se zove svjedočenje nade, jer ona je prva duhovna hrana kršćana i osnovno sredstvo evangelizacije svijeta.

U skladu s tim, danas, kada živimo u drukčijim okolnostima, trebamo postaviti pitanje: Koje su poruke blaženoga Alojzija nama, odnosno što ga čini aktualnim našoj generaciji vjernika?

Prvo, svjedočeći o svojoj unutrašnjoj slobodi, iz koje su proizlazili i njegov stav i govor, Stepinac je kazao u sudnici: „Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram, da je moja savjest mirna, (…). Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti. (…) A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.“

Poruka je dakle jasna: Mirna savjest je najljepša zastava, a čisto srce najdraži grb, koje se može istaknuti kao legitimaciju katoličkoga vjernika u bilo kojemu vremenu. Odnosno, mirna savjest i čisto srce, koji su Stepincu omogućili, da svijetli u onomu mraku, poziv su za nasljedovanje.

Drugo, Stepinac je bio osuđen i zato što se hrabro suprotstavio pokušajima, da se u Katoličkoj crkvi među Hrvatima izazove neposluh prema svetom Ocu Papi i tako naruši crkveno jedinstvo. Naspram tomu, on ne samo nije prihvaćao takve pokušaje već je, nastojeći da sveta, apostolska i katolička Crkva zaista bude također jedna, postao svijetao primjer mučenika jedinstva Crkve. Stoga Stepinac, kao graditelj jedinstva Crkve oko njezinih zakonitih poglavara i Petrova nasljednika, jest primjer za svako doba, pa i za naše vrijeme, kad je Stepinac ponovno postao na neki način mučenik za jedinstvo.

K tomu, Stepinac je živio u vrijeme, kad su mnogi nevini stradali. Među njima neki su umirali na način pravih kršćanskih mučenika te stoga zaslužuju čast oltara. Na nama je, da ih otkrijemo i ponizno službenu Crkvu uvjerimo u njihovu svetost. Ili da to barem pokušamo pokretanjem postupaka istraživanja. Stoga je Stepinčevo proglašenje blaženim poziv svima, da zauzeto rade na prepoznavanju i drugih svetaca iz hrvatskoga naroda.

Uz to, Stepinac bi se vjerojatno složio s tvrdnjom da je društvo, u kojemu živimo i slavimo ovu Zlatnu Misu, po mnogočemu osiromašeno. Mnogi u njemu gladuju za pravdom, istinom, prijateljstvom, radnim mjestom, redovitom plaćom, domom, a neki i za kruhom. I mnogo drugoga nedostaje. No, oskudica nade je najopasniji oblik siromaštva, koji se opasno širi i u Hrvatskoj i u BiH.

Svega toga, pa i nade, još više je manjkalo u Stepinčevo vrijeme. Stoga se čini, da Stepinac našu generaciju kršćana posebice poziva na osnovno kršćansko poslanje, koje se zove svjedočenje nade, jer ona je prva duhovna hrana kršćana i osnovno sredstvo evangelizacije svijeta.

Za kraj

O svim spomenutim temama se često i ustrajno bavio i biskup Zlatomisnik, osobito kad su u pitanju istina i poštenje, pravda i pravo svakoga čovjeka, hrvatskoga i svakoga drugog naroda, posvema svjestan da: „Kroz mnoge nam je nevolje u kraljevstvo nebesko“ (usp. Dj 14,22).

I na kraju, budući da nas je na ovu svečanost okupila pedeseta obljetnica svećeništva, neka ovo skromno razmišljanje bude privedeno kraju našom inačicom pisma, koje je papa Franjo uputio Zlatomisniku sredinom lipnja: Časnoga brata Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskoga i trajnoga upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije, cijenjena proučavatelja i poznavatelja života, uloge i duhovnosti blaženog Alojzija Stepinca, koji sretno obilježuje svećenički zlatni jubilej, svojim molitvama pratimo i njegovo buduće djelovanje preporučamo u zagovor blaženoga Kardinala i svetog Ivana Pavla II., koji ga je imenovao biskupom.

I uvjeren, da će Zlatomisnik moliti za nas, s ljubavlju mu, također u ime sve braće članova Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, izričem čestitke i molim Božji blagoslov.

U mostarskim katedralnim dvorima, četrnaestoga dana mjeseca rujna godine 2019.

Don Tomo Vukšić, vojni biskup

[1] Nikola Tavelić (Šibenik 1340.-Palestina 1391.), franjevac iz Šibenika, misionar u Bosni i Svetoj zemlji, prvi je hrvatski proglašeni svetac i mučenik. Beatificirao ga je Leon XIII. 6. lipnja 1889. godine, a kanonizirao Pavao VI. 21. lipnja 1970. zajedno s još trojicom njegovih sudrugova mučenika.

[2] Leopolda Bogdana Mandića (Herceg Novi 1866.- Padova 1942.), kapucina iz Herceg Novoga, blaženim je proglasio Pavao VI. 2. svibnja 1976. godine, a svetim Ivan Pavao II. 16. listopada 1983.

[3] Marko Križevčanin (Križevci 1588.-Košice 1619.), svećenik zagrebačke biskupije, svetac je i mučenik. Blaženim ga je, zajedno s još dvojicom sudrugova mučenika, proglasio 15. siječnja 1905. godine papa Pio X., a svetim 2. srpnja 1995. Ivan Pavao II.

[4] Augustin Kažotić (Trogir 1260.-Lucera 1323.), dominikanac i biskup Zagreba i Lucere u Italiji, posebna je priča. Beatificirao ga je, a možda čak i kanonizirao, najprije Ivan XXII. (1316.-1334.). Učinio je to poslije 1325. godine, kad je upućena zamolba za beatifikaciju, objavivši posebni breve. Poslije toga se bl. Augustina redovito javno štovalo u Luceri sve do pred kraj 17. st. Taj se breve čitao javno svake godine na Augustinov blagdan. Posljednji put je to učinjeno 1661. a poslije toga, zbog nemara u samostanu gdje je čuvan, taj je breve izgubljen. No, istovremeno je još od 1660. u Luceri trajao spor između tamošnjih konventualca i dominikanaca čijem kipu, sv. Ante ili Augustinovu, treba dati prednost u procesijama koje su vođene po mjestu za kišu i druge potrebe. Naime, konventualci su tvrdili da je Ante svetac, a Augustin da to nije te da kip sv. Ante mora ići prvi. Papa Inocent XII. je prekinuo taj spor 1696. godine odredivši da se provede istražni postupak o krepostima, čudesima i kultu Augustina Kažotića. Tri godine poslije toga, 19. lipnja 1700. godine, jer je postupak dao pozitivne rezultate, isti papa je ponovno proglasio blaženim Augustina Kažotića čiji je postupak kanonizacije još uvijek u tijeku. – Bilo da se kao službenu beatifikaciju smatra onu Ivana XII. bilo ovu Inocenta XII., Augustin Kažotić je prvi hrvatski blaženik u oba slučaja. Ako se pak uzme godinu 1700. kao onu otkada više nema osporavanja Kažotićeve svetosti, zgodno je podsjetiti da su Hrvati prvoga blaženika dobili tek oko tisuću godina nakon svoga krštenja.

[5] Jakov Zadranin (Zadar oko 1400.-Bitetto 1490.) bio je franjevački brat laik. Kasnije je prešao u provinciju sv. Nikole u Italiji (Bari) i tamo umro. Blaženim ga je proglasio 29. prosinca 1700. godine Klement XI., a proces za proglašenje svetim još uvijek se vodi.

[6] Bl. Gracije Kotoranin (Muo/Boka Kotorska 1438.-Murano/Venecija 1508.), redovnik augustinac (brat laik) posebno je štovao sv. Euharistiju. Blaženim ga je proglasio 6. lipnja 1889. godine Leon XIII.

[7] Ozana Kotorka (Relezi/Boka Kotorska 1493.-Kotor 1565.), dominikanska trećoredica i pokornica, osobito se molila za sjedinjenje katolika i pravoslavnih. Blaženom ju je proglasio 21. prosinca 1927. godine Pio XI.

[8] Alojzija Stepinca (Brezarić/Krašić 1898.-Krašić 1960.), mučenika, beatificirao je Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.

[9] Ivana Merza (Banja Luka 1896.-Zagreb 1928.), laika liječnika,beatificirao je Ivan Pavao II. 22. lipnja 2003. u Banja Luci.

[10] Mariju Petković (Blato, Korčula 1892.-Rim 1966.) beatificirao je Ivan Pavao II. 6. lipnja 2003. u Dubrovniku.

[11] Miroslav Bulešić (Čabrunići, Svetvinčenat 1920.-Lanišće 1947.), svećenik iz Istre, proglašen je blaženikom za vrijeme Mise, koju je u pulskoj areni 28. rujna 2013. predvodio kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetaca.

[12] Anton Durkovici (Altenburg u Austriji 1888.-Sighetu Marmatiei u Rumunjskoj 1951.), po ocu gradišćanski Hrvat, biskup u Jašiju u Rumunjskoj, mučenik, beatificiran je 17. svibnja 2014. za vrijeme Mise, koju je predvodio kardinal Angelo Amato u Jašiju.

[13] Serafin Glasnović Kodić (Janjevo na Kosovu 1893.-Lješ u Albaniji 1947.), franjevac, beatificiran je 5. studenoga 2016. u Skadru za vrijeme Mise, koju je predvodio kardinal Angelo Amato.

[14] Anton Muzić (Vrnavokolo 1921.-Skadar 1948.), svećenik s Kosova, beatificiran je 5. studenoga 2016. u Skadru za vrijeme Mise, koju je predvodio kardinal Angelo Amato.

[15]„Drinske mučenice“, pet časnih sestara članica Družbe Kćeri Božje ljubavi, ubijenih 1941., su dekretom pape Benedikta XVI. beatificirane 24. rujna 2011. u Sarajevu, za vrijeme Mise, koju je predvodio kardinal Angelo Amato.