Fra Bernardina Sokol je naš brat – franjevac. Veliki je glazbenik. Studij teologije i glazbe završio je u Beču i u Rimu, gdje je stekao najveće akademske titule. Taj franjevac glazbenik, od 1929. do 1941. g., objavio je 80 svezaka zbirki za crkvenu i svjetovnu glazbu pod naslovom: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U tom nizu tiskao je i Glazbene monologe, koje je sam opisao kao „25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu“. Tu je objavio i jedanaest Angelusa. Još za života ime našega brata fra Bernardina upisano je u neke stručne strane leksikone.

Čovjeka, redovnika, poetskoga sljedbenika Mirotvorca iz Asiza, vrhunskoga intelektualca, na Korčuli su komunisti lažno optužili da je odao partizane na Vrniku, pa su samo nekoliko dana, nakon što su u Korčuli došli na vlast, u noći 28. rujna 1944., došli na Badiju i odveli ga iz samostana. Nekoliko dana nakon toga, more mu je izbacilo tijelo na plažu u Orebiću. Tu ga je skupina mještana pokopala. „Narodna vlast“ (danas „antifašisti“), u želji da zamete trag svome zlodjelu, fra Bernardina i njegovo djelo obavijaju velom šutnje.

Franjevci, koji su s fra Bernardinom Sokolom živjeli na Badiji, mnogo puta izjaviše da fra Bernardin nije odao partizane. O tome sam u više navrata slušao svjedočanstva naše istinoljubive braće: fra Berarda Barčića, fra Fabijana Bule – ondašnjega gvardijana u Samostanu na Badiji – i fra Vjekoslava Bonifačića. Predosjećajući svoju smrt, i fra Bernardin je samo nekoliko dana prije smrti u svom „oproštajnom pismu“ zapisao istinu da nije izdao partizane. Otvoreno je napisao da nije volio partizane zbog njihovih zlodjela, te da „partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…“. To je pismo, čuvano u arhivu OZN-e u Zagrebu, tek nedavno izišlo na svjetlo dana.

Badija je otok naše franjevačke zajednice. Na njemu je otvorena galerija pod imenom fra Bernardina Sokola. Tamo je postavljeno njegovo poprsje. Rodbini i ideološkim sljedbenicima komunističkog zlosilja, čiji su očevi ubili mnoštvo nedužnih ljudi, pa i fra Bernardina, očito to smeta. Takvi, uz pomoć starih lažnih optužbi, nevinog čovjeka opet žele ubiti. Čini se da im je malo bilo ubiti bolesnog fratra (koji je preživio moždani udar), pa žele ubiti i uspomenu na njega.

Vas, sljedbenike i sinove velebnog komunističkoga zlosilja, pitam: zašto dalje gazite po nedužnim žrtvama svojih otaca? Otkud vam potreba da iznovice otvarate naše rane za koje smo držali da su, darom našega praštanja, zacijeljene. Tvrdim da na taj način nećete umiriti svoju savjest, niti zataškati zlodjelo ubijanja nedužnih ljudi. Molim vas da našu časnu braću ostavite u miru. „Preživajući“ zlo svojih prethodnika i sami postajete žrtve njihova golemog bezumlja – komunizma.

Smijem vas zamoliti da ne ponižavate sebe niti svoje pretke kopajući dalje po grobovima nedužnih žrtava vaše zloće. Time ćete poštedjeti sebe i nas.

Ljudi, mir vama.

fra Andrija Bilokapić, provincijalni ministar