Na ploči je zapisano: „U listopadu 1893., 25 godina nakon što je u Beču osnovala Družbu kćeri Božje ljubavi, Franziska Lechner u ovoj je zgradi osnovala samostan ‘Stjepanovac’. Njezine duhovne kćeri tu su 67 godina mnogima nastojale činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u Nebo. Zahvalne Trojedinom Bogu, majci Franziski i svim sestrama koje su ovdje svojim životom i djelovanjem činile Božju ljubav vidljivom, prigodom 100. obljetnice provincije Božje providnosti spomen-ploču postavljaju kćeri Božje ljubavi”.

U Legrad je uz oko 150 redovnica Družbe tim povodom pristigla i generalna poglavarica s. Maria Dulce Adams iz Rima, koja je zajedno s provincijalnom glavaricom s. Gordanom Igrec svečano otkrila spomen-ploču koju je potom blagoslovio mons. Antun Perčić, delegat apostolskog administratora varaždinske biskupije.

Na početku susreta svima se obratio domaći župnik Silvio Košćak, koji je istaknuo kako ljubav sestara Družbe kćeri Božje ljubavi prema dušama podravskog kraja nikada neće biti zaboravljena. „Život evanđeoskih savjeta kod sestara Družbe doista je bio ljubav na djelu. Kao mladom župniku stalo mi je da u ovaj kraj iznova dođu sestre vaše družbe. Prilike i mogućnosti, doduše, govore suprotno, no Bogu kroz našu molitvu ništa nije nemoguće. Drage sestre, ovdje je bila vaša kuća, no bez obzira na to što to spominjemo u perfektu, ovo je i dalje vaš dom.

Danas ste, drage sestre, zaista Božji znak u Legradu. Vi nam govorite da Bog nije zaboravio ovo mjesto i da ga nikada neće zaboraviti”, poručio je župnik Košćak.

Okupljenima se obratio i mons. Josip Đurkan, ludbreški župnik, domaći sin čija je rodna kuća tek nekoliko metara od škole u kojoj su do sredine prošloga stoljeća djelovale časne sestre. Istaknuo je kako je jako važno da mlade generacije Legrađana „upoznamo s predanim i ljubavlju obuzetim prosvjetnim i odgojnim radom vrsnih sestara učiteljica”.

„Ploču postavljamo tek nakon 59 godina od odlaska časnih sestara iz Legrada, ali postavljamo je kao vidljivi i trajan spomen na drage nam i nezaboravne redovnice-učiteljice koje su ne samo učile djecu, već ih i odgajale u duhu dobra da budu dobri ljudi i vjernici Isusa Krista.

U svoj gotovo 70-godišnji rad uložile su ne samo svoje znanje i vještinu, nego i žrtve, molitve, lijepe primjere i svoju majčinsku ljubav. Kako sam i sam rođen u ovoj sredini, vežu me lijepe uspomene na ovu školu, ali još više na časne sestre koje nakon rata više nisu smjele zaviriti u svoju zgradu. Ostale su na ulici tražeći milosrdna srca ljudi koji će ih primiti pod svoj krov”, kazao je mons. Đurkan.

Nakon prigodnog programa ispred stare školske zgrade mons. Perčić predslavio je misu u župnoj crkvi. Na početku euharistije rekao je kako „smo svi pozvani, po nazivu i uzoru kćeri Božje ljubavi, Božju ljubav živjeti i svjedočiti”.
U propovijedi mons. Perčić ponovio je kako je sveta euharistija zahvaljivanje Bogu za sva dobra koja nam daje preko mnogih ljudi koji su svojim životom opečatili svoje vrijeme i ostavili zalog svoga dobrog djela nama za uzor i poticaj da i mi budemo sjeme koje Gospodin zasadi da iz njega izraste dobar plod. Potom je spomenuo nekoliko misli svetog Augustina koje su zapisane i u temeljima Družbe: „Ljubav prema Bogu i bližnjemu” te „Da bude jedinstvo srca i zajedništvo dobra”.

„I sveti Pavao je rekao ako čovjek nema ljubavi, što god čini makar se to činilo vrijedno i pokazuje se kao dobro, to je samo cimbal što zveči, to je samo jeka. Čovjek kršćanin pozvan je činiti dobro. Ne samo iz humanih razloga, nego zato što sam kršćanin, jer želim da sve što god činim, činim tako da Boga proslavim u svome životu. Ako nemam te ‘žice’, tog osjećaja, uzalud mi je činiti dobro, jer će to dobro koje činim ostati samo na ljudskoj površini. Kao kršćani znamo da sve što činimo, činimo iz ljubavi prema Bogu. A ta ljubav se očituje u ljubavi prema stvorenjima koja je Bog stvorio, prvenstveno to smo mi ljudi koje je On stvorio iz ljubavi na svoju sliku i priliku te nas pozvao da mi budemo, u svijetu u kojem živimo i u vremenu koje nam je darovano, znak njegove ljubavi i dobrote. Zato je u tom duhu i majka Franziska koja je 1868. osnovala Družbu, željela i poticala sestre s kojima je živjela te ostavila vama danas svoju baštinu da vi i dalje nastoji živjeti po tome. A kada je to svjedočanstvo istinsko i autentično, uvijek će biti ljudi koji će se oduševiti za Gospodina da i oni čine dobro.”

U nastavku homilije mons. Perčić je, između ostaloga, razmatrao nad riječima utemeljiteljice Družbe kćeri Božje ljubavi Franziske Lechner kako članice Družbe trebaju biti ‘službenice i oruđe neizmjerne Božje ljubavi i to riječju i djelom, po uzoru Gospodina našega Isusa Krista’.

„Umijeće vašeg poslanja jest da u svakom vremenu to činite na najbolji način. Kada su sestre došle ovdje u Legrad 1893. godine, svjedočile su svoju ljubav mada nisu znale hrvatski jezik. Tu ljubav su svjedočile svojim djelovanjem, pa i u nemilim vremenima nakon II. svjetskog rata kada su iskazivale svoju ljubav malenima. Tražile su puteve kako doći do čovjeka i iskazati mu ljubav i dobrotu, jer ljubav je domišljata, kaže sveti Pavao, i nikakvi sistemi ne mogu je zakočiti. Oni koji se uzdaju u Gospodina i koji su svjesni da su sjeme posijano od Boga da donese rod uvijek će, uz molitvu i pouzdanje u Gospodina, naći puteve kako svjedočiti tu ljubav”, kazao je mons. Perčić.

Na kraju svečanog slavlja svima je zahvalila provincijalna glavarica s. Gordana Igrec.