Novopostavljeni kameni oltar i ambon rad je akademskog kipara Duje Botterija iz Splita. U koncelebraciji su bili župnik fra Josip Sušić i župni vikar fra Jakov Udovičić. Posluživao je nadbiskupov tajnik đakon don Nikola Šakić, a liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor. Obred posvete oltara tumačio je fra Ivan Režić.

Osvrćući se u homilji na evanđeoski tekst (Lk 20, 27-38) nadbiskup je istaknuo kako saduceji žele poniziti Gospodinov pogled na život jer ne mogu razumijeti stvarnost uskrsnuća. „Saduceji su kao kategorija nestali s razorenjem Jeruzalema, no nažalost i danas ih pronalazimo u ljudima koji smatraju kako je samo potrebno uživati u ovozemaljskoj stvarnosti. U evanđelju vidimo kako žele kušati Isusa. Postavljaju mu pitanje o ženi kojoj je umrlo sedam muževa te pri tome nijedan nije imao potomstvo s njom. Pitaju Gospodina kome će pripasti ta žena o uskrsnuću. No, saduceji ne vjeruju u uskrsnuće i razmišljaju na ovakav način jer u središte stavljaju čovjeka i njegov posjed. Suprotno tome, mi smo vjernici svjesni činjenice da u središte treba staviti Gospodina jer je čovjek prolazan. Mi ljudi ne posjedujemo ni svoj život jer nam je i on darovan“, rekao je mons. Barišić.

Objašnjavajući svemoć Božje ljubavi koja je povezana s našim uskrsnućem, nadbiskup je naglasio kako vječni život nije produžetak zemaljskog života, nego preobraženje čovjekove stvarnosti koje se događa po Božjoj ljubavi. „Bog je Bog živih i On ne želi da naš život završi sa smrću nego nam želi darovati vječnu slavu. Sveti Ivan s pravom govori kako smo već sada djeca Božja, a još se nije očitovalo što ćemo biti, jer ćemo Ga vidjeti onakvim kakav jest. Apostol Pavao govori kako nas ni smrt, ni progonstvo, ni mač, ni golotinja ne mogu rastaviti od ljubavi Kristove. Puno nam kroz ove tvrdnje govore biblijski pisci. Bog je iz ljubavi prema nama žrtvovao svoga Sina te je na taj način prihvatio naše križeve i pobijedio našu smrt, otvorivši nam put vječnog spasenja. Na taj način je razriješena grešna dimenzija naših života“, pojasnio je mons. Barišić, dodavši kako Onaj koji nas je stvorio sigurno može naše ograničene živote ostvariti do punine te nas dovesti do zajedništva svoga stola.

Govoreći o važnosti oltara za život vjernika, ustvrdio je kako je „oltar poveznica neba i zemlje, poveznica nas, ograničenih ljudi, s kućom Oca nebeskoga“. „Na oltaru se slavi veličina Božje ljubavi prema nama jer nam se na njemu već u ovoj prolaznoj stvarnosti daruje mogućnost sudjelovanja u dimenziji punine života. Kroz euharistiju, sklapanje brakova, polaganje zavjeta i molitve upućene nebeskom Ocu oltar postaje mjesto našega susreta s Njim i Njegovom ljubavlju. Oltar je srce Crkve, a Crkve su kroz cijelu povijest građene po čovjeku i za čovjeka. Svatko od nas ima oltar u sebi, u svom srcu. Gospodin nas želi susresti u žalostima, radostima, križevima i svakodnevnim borbama našeg srca te nam na taj način već ovdje na zemlji darovati radost svoga uskrsnuća“, dodao je nadbiskup.

Tumačeći prvo liturgijsko čitanje (2 Mak 7, 1-2. 9-14) mons. Barišić podsjetio je roditelje na važnost kršćanskog svjedočanstva djeci, rekavši: „U Drugoj knjizi o Makabejcima sedam sinova nam daruje divno svjedočanstvo vjere. Suprostavljaju se onima koji im žele ugasiti vjeru i prekinuti odnos s tradicijom. Oni su ustrajni u svojoj vjeri zbog iskustva majčine ljubavi. Poput majke Makabejke i vi dragi roditelji budite primjer svojoj djeci na putu odrastanja. Vaši životi su ugrađeni u njihove živote i temelj su njihove budućnosti“. Zaključujući, zaželio je da „Gospodin preko današnjeg događaja bude još više prisutan u svim našim osobnim borbama, kako bismo zajedno dočekali radost njegova uskrsnuća“.

Nakon homilije uslijedio je središnji dio posvete oltara. Nadbiskup je izmolio posvetnu molitvu, pomazao oltar svetim uljem i obavio obred kađenja oltara. Zatim je upalio svijeće koje su znak Krista – „svjetla na prosvjetljenje naroda“.

Na kraju euharistijskog slavlja župnik fra Josip Sušić zahvalio je nadbiskupu na dolasku i poticajnim riječima, kiparu Duji Botteriju na izradi ambona i oltara, kao i onima koji su svojim prilozima i radom omogućili postavljanje novog ambona i oltara.

Župa sv. Roka – Vinjani pripada Imotskom dekanatu. Svojom površinom obuhvaća Donje i Gornje Vinjane. Ime Vinjani prvi put spominje se u ispravi humskog suda 1371. godine, a drugi put u turskom katastarskom popisu iz 1475. godine. Župa je osnovana 1747. godine proglasom makarskog biskupa Stjepana Blaškovića. Osim crkve Sv. Roka koja je sagrađena 1882. godine, u župi se nalaze još tri crkve: Sv. Ante (sagrađena 1892. god.), Sv. Katarine Aleksandrijske (sagrađena 1904. godine) i Sv. Nikole Tavelića (kripta sagrađena 1974. god., a crkva je završena 1996. god.). U župi djeluje OFS, FRAMA, dva zbora i molitvena zajednica „Milosrdni Samaritanac“.