Homilija vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj Jure Bogdana

Padova, Bazilika sv. Antuna, utorak, 26. svibnja 2026.

„Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom“ (Mk 10,28)

 Misna čitanja: 1 Pt 1,10-16; Mk 10,28-31

Draga braćo i sestre,

na završetku našega hodočašća, nakon dana molitve, zajedništva, pokore, susreta i duhovne obnove, Gospodin nam danas u Evanđelju daruje riječi apostola Petra: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom“ (Mk 10,28).

To nisu samo riječi jednoga davnog trenutka iz života apostola. To su riječi koje otkrivaju srce svakoga istinskoga hodočašća. Hodočasnik nije samo čovjek koji prijeđe određeni put, posjeti svetište i vrati se kući. Hodočasnik je čovjek koji dopušta da ga put promijeni. On pred Bogom ostavlja ono što ga zarobljava.

Petar ne kaže: „Sve smo izgubili.“ On kaže: „Pođosmo za tobom.“ U tome je bit kršćanskoga života. Tko pođe za Kristom, ne gubi život, nego ga nalazi. Ne osiromašuje, nego postaje bogatiji onim što ne prolazi. Ne ostaje sam, nego ulazi u zajedništvo s Bogom koji jedini može ispuniti ljudsko srce.

A prvo čitanje iz Prve Petrove poslanice daje nam ključ kako razumjeti taj poziv: „Budite sveti jer sam ja svet“ (1 Pt 1,16). Hodočašće, dakle, nije samo lijepo duhovno iskustvo. Ono je poziv na svetost.

1. Sveti Antun – čovjek koji je tražio Boga svim srcem

Ovdje u Padovi, u bazilici svetoga Antuna, Petrove riječi dobivaju osobitu snagu. Sveti Antun nije bio čovjek površne vjere, niti svetac navike. Bio je čovjek velike čežnje za Bogom. Od mladosti je u sebi nosio nemir srca koje ne pristaje na osrednjost.

Rođen u Lisabonu, odgojen u vjeri, mogao je izabrati mirniji i sigurniji put. Ali Božji poziv vodio ga je dublje. Ulazi u redovnički život, prima svećenički red, hrani se Svetim pismom, molitvom i šutnjom. U njemu se budi ono što Petar izgovara pred Isusom: sve ostaviti i poći za Kristom. Ne zato što su obitelj, domovina, rad, prijateljstva i ljudske veze nevažni, nego zato što sve to dobiva pravi smisao tek kada je Bog na prvome mjestu.

Sveti Antun je zato prije svega bogotražitelj. Čovjek koji ne prestaje tražiti Gospodina u Svetom pismu, molitvi, siromasima, Crkvi i vlastitoj savjesti. Njegovo traženje Boga nije bila puka znatiželja učenoga čovjeka, nego glad duše koja zna da je stvorena za vječnost.

2. Sveti Antun – riječ koja se rađa iz života

Iz toga bogotraženja rodilo se njegovo propovjedničko poslanje. Sveti Antun postao je jedan od najvećih propovjednika Crkve. Mnoštva su ga slušala, ali ne samo zato što je bio rječit. Slušala su ga zato što su osjećala da govori čovjek koji živi ono što naviješta. Zato Crkva svetoga Antuna časti kao naučitelja Crkve. Njegov nauk nije bio odvojen od života. Njegova riječ nije bila hladna, nego zapaljena Evanđeljem. On nije nastupao kao čovjek koji želi zadiviti druge, nego kao čovjek koji želi dovesti srca Kristu.

I to je poruka svima nama, osobito na završetku ovoga hodočašća. Naše obitelji, naše zajednice, naše službe, naše radne sredine i naš narod ne trebaju od nas samo lijepe riječi o vjeri. Trebaju vjerodostojne kršćane. Trebaju ljude čija riječ ima težinu jer iza nje stoji život.

3. Sveti Leopold – svetost malenosti, ispovijedi i pomirenja

Padova nas danas ne podsjeća samo na svetoga Antuna. Ovaj grad čuva i snažnu uspomenu na svetoga Leopolda Bogdana Mandića, poniznog kapucina, sveca ispovjedaonice, čovjeka malenoga rasta, ali velikoga srca.

Kod svetoga Leopolda vidimo da se Božja veličina prepoznaje u skrovitim prostorima. Ne nužno na velikim pozornicama, nego u maloj ispovjedaonici, u strpljivu slušanju, u tihoj molitvi, u riječima odrješenja, u suzama pokajnika i u povratku čovjeka Bogu.

Franjevci kapucini su čuvali snažno svjedočanstvo vezano uz njegovu ispovjedaonicu: i onda kada je ratno razaranje pogodilo samostan, prostor u kojem je sveti Leopold tolike duše vraćao Bogu ostao je kao znak. Kao da nam je time poručeno da je mjesto milosrđa jače od ruševina, da je Božje oproštenje dublje od ljudskoga razaranja i da se svijet najprije obnavlja ondje gdje se čovjek pomiri s Bogom.

Sveti Antun i sveti Leopold, svaki na svoj način, govore isto: čovjek je najveći kada dopusti Bogu da ga preobrazi. Riječ je najjača kada je rođena iz svetosti. A Crkva je najvjernija sebi kada čovjeka dovodi Kristu – tako je oduvijek, tako je i danas.

4. Čuvati čovjeka u vremenu novih izazova

Braćo i sestre, živimo u vremenu velikih promjena. Danas se mnogo govori o umjetnoj inteligenciji, novim tehnologijama i digitalnom svijetu koji sve snažnije ulazi u naše živote. Upravo je jučer u ponedjeljak 25. svibnja objavljena i prva enciklika pape Lava XIV. o čuvanju ljudske osobe u vremenu umjetne inteligencije.

To je pitanje važno i za nas vjernike. Kršćanska vjera nikada nije bijeg od svijeta. Ona nas ne zatvara pred novim pitanjima, nego nam daje svjetlo da ih promatramo dublje. Tehnika može biti korisna. Može služiti čovjeku, olakšati posao, pomoći znanosti, medicini, obrazovanju, komunikaciji i sigurnosti. Ali nijedna tehnika ne smije postati mjera čovjeka. Nijedan napredak ne smije zasjeniti – umanjiti dostojanstvo ljudske osobe.

Zato nam je danas potrebno srce svetoga Antuna i poniznost svetoga Leopolda. Potrebni su nam ljudi koji će znati razlikovati korisno od spasonosnoga, brzo od istinitoga, učinkovito od dobroga. Potrebni su nam ljudi koji će i u vremenu umjetne inteligencije znati čuvati ono najvažnije: čovjeka stvorena na sliku Božju, čovjeka koji ima tijelo i besmrtnu dušu.

U tome prepoznajemo i poslanje svih vas koji služite miru, sigurnosti, zaštiti života, obrani domovine i dobru ljudi. Vaša služba nije samo profesionalna zadaća. Ona ima duboku ljudsku, moralnu i duhovnu dimenziju. Ondje gdje se čuva život, gdje se štiti slabijega, gdje se brani pravedan mir i gdje se služi čovjeku u njegovoj ugroženosti, ondje se na konkretan način svjedoči Evanđelje.

5. Vraćamo se kući, ali ne isti

Draga braćo i sestre,

danas završavamo naše hodočašće. Iza nas su dani provedeni u Lurdu: dani molitve, euharistije, ispovijedi, procesija, susreta, tišine i zahvalnosti. Ondje smo, pod pogledom Blažene Djevice Marije, mogli iznova osjetiti da nismo sami. Danas, u Padovi, kod svetoga Antuna, sve to još jednom donosimo pred Gospodina.

Ali s hodočašća se ne vraćamo samo s uspomenama. Hodočašće koje ne mijenja srce ostaje tek putovanje. A mi smo se vraćamo svojim domovima i svojim obiteljima kao ljudi koji su nešto ostavili i za Kristom iznova pošli.

Zato neka nas sveti Antun uči tražiti Boga svim srcem. Neka nas sveti Leopold uči poniznosti, milosrđu i snazi pomirenja. Neka nas Blažena Djevica Marija, „Izvor Svjetlosti i Života“, prati na povratku u svakodnevicu.

I neka se u našim životima nastave ostvarivati Petrove riječi:

„Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.“

Amen.