Povodom 800. godišnjice preminuća sv. Franje opat Marin je rekao kako smrt sv. Franji više ništa nije mogla oduzeti jer je Franjo već sve što je imao u svom životu bio dao Gospodinu.

Tema toga zadnjeg dana jubilejske devetnice bila je „Franjo – čovjek koji pobjeđuje smrt“. „Nije Franjo pobijedio smrt, nego Gospodin. Franjo se tako  suobličio Isusovom životu, da mu se suobličio i u smrti i ušao je u njegovu pobjedu. Franjo je, poput Isusa na križu, umro gol na zemlji, kao pšenično zrno koje  umire da bi donijelo ploda“, rekao je opat. Istaknuo je Franjin čin prigibanja glave u trenutku umiranja, što je naklon glave Bogu Ocu. Po smrti Franjo gleda lice Boga Oca.

„Franjino ‚Da‘ Ocu, podložnost Očevoj volji i klanjanje Ocu ujedno je dar Crkvi, nama. Neka nam Gospodin pomogne slomiti otpor u nama i dovede nas da budemo dar Ocu i čovjeku. Neka svako naše umiranje ne bude grčevito mučenje oko samih sebe, nego ‚Da‘ Bogu i bratu čovjeku“, potaknuo je opat Marin.

Nakon mise župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru fra Bojan Rizvan u kojoj djeluju franjevci predvodio je Obred Preminuća sv. Franje. Obred je počeo ulaskom svećenika, vjernika trećoredaca i framaša u crkvu u kojoj su vjernici u rukama imali upaljene svijeće. Pročitan je ulomak iz zapisa sv. Bonaventure Transitus kako je izgledalo preminuće sv. Franje i ulomak iz Evanđelja po Ivanu kojega je sv. Franjo želio da mu se pročita prije smrti o trenutku Pashe, odnosno Isusovog prijelaza. Fra Pavle Ivić je otpjevao Psalam 142 „Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem“, kojega je prije svoje smrti pjevao sv. Franjo.

„Franjo od svoje smrti nije napravio tragediju ni spektakl, nego pjesmu. Nekoliko godina prije preminuća sastavio je Hvalospjev stvorova, u kojem pjeva ‚Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu smrt, kojoj ni jedan živući čovjek umaknuti ne može. Jao onima koji umiru u grijesima smrtnim; blago onima koje smrt nađe u volji presvetoj Tvojoj, jer druga im smrt nauditi neće‚“, rekao je fra Bojan u nagovoru.

Istaknuo je da je Franjo mogao smrt nazvati sestrom, zato što je znao kome ide u susret. „Za njega smrt nije bila susret s nepoznatim, nego posljednji korak prema Onome kojega je cijeloga života tražio, ljubio i kojemu se darivao. Zato je mogao svoju smrt pretvoriti u pjesmu. Tko živi iz susreta s Uskrslim, njemu i smrt postaje pjesma“, rekao je fra Bojan.

Naglasio je da je Franjo cijeloga života učio umirati: sebi, svojoj volji, svojoj oholosti, potrebi da sve drži u svojim rukama. „Učio je svoj život svakog dana ponovno predavati Bogu. Zato njegova smrt nije bila potpuno odvojena od njegovog života, nego posljednji čin njegovog dugog predanja“, istaknuo je.

Rekao je da se svakog dana u sebi mora pustiti da nešto umre, potreba da se uvijek bude u pravu, oholost kad su hrabri reći „Oprosti“, sebičnost kad se daruje drugome, nepraštanje kad se odluči drugome dati novu priliku, strah kad se ponovno pouzda u Boga.

Razmatrajući Franjine riječi o „presvetoj volji“ Božjoj i potrebi da čovjek bude u Božjoj volji, fra Bojan je rekao kako to ne znači da se razumije sve što se događa.

„To znači da i onda kad nešto ne razumijemo, kad nešto izgubimo, kada nas zaboli, kad se život ne odvija prema našim planovima, možemo reći: ‚Gospodine, i ovo predajem tebi‘. Možda je to najveća priprema za smrt: naučiti kako svakog dana predavati svoj život Bogu. Zato Franjo svoju smrt može nazvati sestrom. Ne zato što nije osjećao bol, zato što smrt nije ozbiljna, nego zato što je iza smrti vidio Lice, Krista“, pojasnio je.

Obred preminuća sv. Franje je poticaj da se zapita kakav je odnos prema smrti; boji li se izgubiti život ili se još nije potpuno naučilo svoj život predati Bogu. „Franjo nas ne uči prezirati život. Toliko ga je ljubio da je u svemu prepoznavao trag Stvoritelja. Sve stvorenje za njega postaje pjesma koja vodi prema Stvoritelju. Zato je i smrt mogla postati dio te pjesme“, objasnio je fra Bojan.

„Ali u Hvalospjevu postoji i ona ozbiljna riječ: ‚Jao onima koji umiru u smrtnim grijesima‘. To nije prijetnja, nego poziv na ozbiljnost života, na obraćenje. Nije svejedno kako živimo. Način na koji sada živimo oblikuje i način na koji ćemo jednoga dana stati pred Boga“, upozorio je.

Fra Bojan je potaknuo: „Zato se ne trebamo pitati ‚Kako ću jednog dana umrijeti‘, nego ‚Kako danas živim‘. Jesam li se pomirio s nekim, znam li reći ‚Oprosti‘, postoji li nešto što trebam predati Bogu, nešto što trebam pustiti da umre u meni, kako bi u meni više živio Krist“.

Poželio je da 800. spomen Franjina preminuća, više od prisjećanja na taj događaj iz prošlosti, bude poticaj da život već sada postane pjesma zahvalnosti, oproštenja, predanja, ljubavi i povjerenja kada budemo prešli u Očev zagrljaj. Zamolio je zagovor sv. Franje da se ne živi zarobljenima strahom od smrti, nego da svakog dana nešto od staroga čovjeka u njima umre, kako bi sve više živio Krist.

Nakon obreda preminuća vjernici su počastili relikviju sv. Franje Asiškog. Uočnica svetkovine bila je završetak jubilejske devetodnevne pripreme za proslavu blagdana sv. Franje, kad je svaku večer misu predvodio drugi franjevac i propovijedao o nekoj osobini iz života sv. Franje. Misi je prethodila pobožnost sv. Franji, a nakon mise su se častile relikvije franjevačkih svetaca, izvijestio je Ured za medije Zadarske nadbiskupije.