Predavač je iznio aktualna i (samo) kritična zapažanja opisujući poteškoće i potrebe u nastojanju da se pomogne obitelji ostvariti njeno poslanje temeljne stanice društva. Podsjetio je na poruku sv. Ivana Pavla II. da „Crkva ne može ispuniti svoje poslanje u svijetu osim preko obitelji i njenog poslanja“ i upozorenje umirovljenog pape Benedikta XVI. da su „ženidba i obitelj ustanove koje valja promicati i braniti od svakog mogućeg pogrešnog shvaćanja njihove istine, jer svaka šteta počinjena ženidbi ili obitelji, ustvari je rana koja se zadaje ljudskom životu kao takvome“.

„Uništiti obitelj znači stvoriti temelje za uništavanje društva i Crkve. Zato je zadaća Crkve biti na braniku obiteljskog pastorala, njegov promotor i zagovaratelj. Wojtyla je govorio da „o sudbini obitelji ovisi sudbina čovjeka, mogućnost da svojoj egzistenciji dadne smisao. Zbog toga se ne umaram u uvjerenju da je budućnost čovječanstva usko vezana uz budućnost obitelji“. To znači da bez identiteta obitelji nema ni identiteta čovječanstva“, poručio je dr. Relota, dodavši da „zato djelovanje Crkve za dobro braka i obitelji u potrazi za identitetom ne smije biti samo načelno i na deklarativnoj razini. Ne smije se zaustaviti na udrugama obitelji, vijećima i povjerenstvima. Nije dovoljno samo citirati dokumente i pozivati se na njih. Potrebno je tražiti nove putove kojima se dolazi do osoba koje kane sklopiti crkveni brak, nove oblike rada sa zaručnicima i supružnicima, nove načina pristupanja obiteljskim ljudima, novi oblik djelovanja s obiteljima i za obitelj. Uhodane sheme iz prošlosti više nisu na snazi. Očit je prijelaz od župnika do vjerničke zajednice. Čitava je zajednica sada aktivno odgovorni subjekt, a župnik je u njenoj službi“ poručio je dr. Relota, istaknuvši da „sakramentalna kateheza kod nas još uvijek nije problem, ali pastoral s odraslima ostaje crna točka pastorala u našim domovinskim okvirima“.

„Govoriti o djelovanju Crkve za dobro braka i obitelji je lijepo ali nije lako, jer to nas kao ljude Crkve osobno dira, možda čak i proziva, ispituje savjest. Tu smo malo više osjetljivi i nije nam drago svašta čuti. Usuđujem se reći da se Crkva nikada u svojoj povijesti nije toliko bavila obiteljskim pastoralom kao danas i nikada nije izdvajala toliko sredstava i personala za taj oblik pastoralnog djelovanja. Nikada toliko dokumenata i smjernica, nikada toliko poticaja, nikada toliko susreta i brige. Ali usuđujem se i reći: nikada toliko puno i istovremeno toliko malo, nikada toliko nastojanja i tako malo rezultata, nikada toliko truda i tako malo uspjeha“, rekao je predavač.

Pohvalio je da svaka hrvatska nad/biskupija ima Povjerenstvo za obitelj, Obiteljsko savjetovalište, zaručničke tečajeve, bračne vikende i drugo, djeluje Vijeće HBK za obitelj. „Strukture postoje, dokumenti ne manjkaju, smjernica ne nedostaje. A opet nešto ne štima. Kao da je doista istinita ona gruba podvala: „Osnuj povjerenstvo ako želiš da se ništa ne napravi“. Ne bih htio da se vratimo na optuživanje države, kojekakvih udruga, Crkvi nesklonih medija ili drugih javnih službi i da prebacujemo problem na njih, a svoj dio posla nismo napravili kako treba”, poručio je dr. Relota, smatrajući razumljivim nezadovoljstvo zbog velike sjetve, a malo uroda: „Ali zbog toga ne treba prestati sijati. Pastoralac Nicola de Martini kaže: ‘Bog će nas pitati jesmo li sijali, a ne jesmo li ubirali plodove’. Svećenici u svoje pastoralne aktivnosti trebaju uključiti vjernike laike, vođeni načelom ‘Nemoj da malo osoba radi puno. Neka puno osoba radi po malo i uspjet ćeš’“.

Papa Ivan Pavao II. biskupe je obvezao na sustavan obiteljski pastoral, ne samo institucionaliziran, individualan, prigodni. „Treba sačuvati definiciju braka kakva nam je zadana na prvim stranicama Knjige Postanka i usađivati u mlade svijest o važnosti i vrijednosti evanđeoskog braka i obitelji, davati sliku obitelji koja će biti privlačna i neće se zaustavljati na obitelji kao problemu nego na obitelji kao blagoslovu, promovirati važnost sociološke slike obitelji, odnosno potrebe zdrave obitelji za opstojnost zdravog društva, promovirati pastoral s obiteljima i za obitelj, motivirati i nadahnuti građanske inicijative za obitelj i s obiteljima, inicirati molitvu za obitelji i s obiteljima, jer „ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji“. Molitva nije sve, ali sve ovisi o molitvi“, rekao je dr. Relota.

„U okolnostima kad su znanost, kultura, politika, ekonomija postali neovisni o bilo kakvim religijskim kriterijima, nije dovoljno zauzeti kritički stav, otuđiti se, prekinuti odnos s njima, nego pronaći put plodnog suživota s njima“ bez da se upadne u zavođenje ili u prilagodbu, rekao je predavač, poručivši: „Treba imati hrabrosti biti drugačiji bez omalovažavanja drugoga, prorokovati bez osude, otvoriti svoj originalni, vlastiti prostor bez da se zatvara prostor dijaloga i demokratskog ophođenja. Ne trebamo pretendirati da imamo privilegirani položaj u društvu, nego je potrebno stvarati svoj vlastiti prostor, biti glas pored tolikih drugih“.

„Crkva treba imati hrabrosti javno stati u obranu braka i obitelji i svega što je s tim povezano. Divim se hrabrosti američkih biskupa koji su se usprotivili tadašnjem predsjedniku Obami. Smatrali su neshvatljivom predsjednikovu odluku da njegova administracija neće braniti definiciju braka kao pravno uređene zajednice muškarca i žene. Takvu odluku nazvali su ‘katastrofalnim neuspjehom’“, rekao je dr. Relota.

U osvrtu na geslo ‘Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi’ iz Branimirove godine u Ninu 1979. g., dr. Relota je rekao da je sveukupna slika društva i obitelji od tada promijenjena. „Ako je jedan od parametara po kojima se mjeri katoličanstvo i sakramentalno molitveni obiteljski život, i u tom pogledu promijenila se slika katolika, katoličkih obitelji i molitve. Individualizacija društva dovela je do individualizacije vjere, molitve, vjerničke prakse, obitelji. Zavladao je virus samodostatnosti. Kao Crkva u Hrvata vraćamo se manifestacijskom kršćanstvu i skupovima na kojima želimo pokazati svoju snagu. No, u Crkvu se ide da bi se u društvu bilo bolji i utjecajniji. Mi smo utjecajni na dvogodišnjim skupovima mladih ili obitelji, na koncertima i u dvoranama, ali u društvu smo irelevantna numerička većina“, upozorio je dr. Relota, rekavši da su Hrvati „narod sjećanja i uspomena, narod prevelikog oslanjanja i prizivanja na povijest“.

„Mi još uvijek u političko građanskim relacijama govorimo o ustašama i partizanima, fašistima i antifašistima, a na crkveno katoličkom planu još uvijek razmišljamo u kategorijama vjernika i ‘komunjara’, Solina, Nina i Marije Bistrice. Nitko ne niječe vrijednost onoga što se tada obilježavalo i događalo, ali to više nije to. Lijepo geslo kojim se obilježavalo 13 st. pokrštenja Hrvata geslo je prošlosti. Od toga se ne živi. Ono može biti potka za današnja razmišljanja, ali nikako ne može biti povratak na staro. Obitelj 1976., 1979. i 1984. g. nije obitelj 2020. g. Katoličanstvo tada i danas nije identično. Isus Krist isti je jučer, danas i uvijeke, ali katolici u Hrvatskoj i obitelj uopće, pa ni u Hrvatskoj, nije ista jučer, danas i uvijeke. Odnos prema Katoličkoj Crkvi te odnos prema vjeri i svećenicima nije isti tada i danas. Seksualni moral tih i današnjih vremena nije isti. Riječ Crkve i njenih službenika nema isti odjek. Genetički inženjering tada i danas nije isti“, upozorio je dr. Relota.

„Da bi Crkva konkretno pokazala pastoralnu skrb za brak i obitelj i pomogla u potrazi za njihovim identitetom, tim više što se alternativni oblici življenja prikazuju kao već normalni stilovi življenja i nude se mladima“, dr. Relota naveo je što poduzimati: u vjeronaučnim udžbenicima promovirati zdravi nauk o braku i obitelji ne vrijeđajući osjećaje onih koji drugačije misle, ali niti zanemarujući što je za Crkvu brak i obitelj. Zaštititi vjeroučitelje i druge prosvjetne djelatnike koji u nastavnim programima pokušavaju prenijeti mladima biblijski nauk o braku i obitelji. Nastojati oko kompletnijeg rada s mladima i veće zauzetosti u odgoju za brak i obitelj, kako tu stvarnost predstavlja biblijski i evanđeoski nauk. U predženidbenom pastoralu i prije zaručničkih tečajeva poučavati da je brak zajednica jednog muškarca i jedne žene i da se takva zajednica institucionalizira sakramentom ženidbe. Predstavljati otvorenost životu kao sudjelovanje u Božjem stvarateljskom činu za dobro čovjeka, obitelji, društva i Crkve. Promovirati vrijednost i važnost obiteljske molitve te moliti zajedno s obiteljima i za obitelji. Ulagati sredstva u pastoral s obiteljima barem u istom iznosu koja se ulažu u pastoral zvanja ili pastoral s mladima. Formirati obiteljske zajednice po župnim i samostanskim zajednicama i djelatnike obiteljskog pastorala. Posvetiti veću pozornost obiteljima u poteškoćama, obiteljima s djecom s posebnim potrebama, samohranim očevima i samohranim majkama, odvojenima, rastavljenima, rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima. Pomoći brakovima bez djece u njihovoj želji za usvajanjem. U medijima brak i obitelj predstavljati u ljepšem svijetlu, ne bježeći od realnosti u kojoj živimo. Prezentirati postojeće aktivnosti Crkve kako bi se informiralo vjernike o nastojanjima za dobro obitelji. Stvaranje ozračja za pravo vrednovanje obitelji, kako bi brak i obitelj bili što više na cijeni. Odgajati mlade da zavole obitelj kao zajednicu i instituciju. Odgajati vjerničku zajednicu da se raduje zbog djece, a ne da i vjernici kad čuju za treće ili naredno dijete, kažu: ‘Zar opet, zar još, što je njima, zar ne vide kakva su vremena?’. Prikupljati materijalnu pomoć ugroženijim obiteljima, ostvariti bolju suradnju s medicinskim osobljem i bolnicama u pomoći supružnicima koji žele pobačaj, postići bolju komunikaciju s državnim institucijama koje odlučuju o braku i obitelji i nastojati utjecati na zakone koji se o njima donose. Organizirati tribine o bioetičkim pitanjima o kojima su ljudi nedovoljno poučeni i upućeni, deklerikalizirati i deindividualizirati pastoral.

Dr. Relota je predstavio i faze obiteljskog pastorala temeljem njegove stupnjevitosti koju je opisao papa Ivan Pavao II. u Apostolskoj pobudnici Familiaris consortio, gdje govori o zadaćama kršćanske obitelji u svijetu i da „pripravu za brak valja promatrati i ostvarivati kao postupni i trajni proces“.

Prva faza obiteljskog pastorala je predženidbeni pastoral, a prva faza predženidbenog pastorala je daljnja priprava za brak i obitelj koja se tiče obiteljskog gnijezda. „Situacija u mnogim obiteljima je takva da djeca više ne mogu na vlastitoj slici obitelji graditi pravu sliku obitelji, pa u odgoju za tu stvarnost, a u nedostatku obiteljskog odgoja, treba razmišljati o delegiranom odgoju. U tome je uloga vjeroučitelja“, rekao je dr. Relota, smatrajući žalosnim da je na našim crkvenim učilištima kolegij Pastoral braka i obitelji izborni. „Koliko vjeroučitelji razmišljaju o tome da su oni danas, a ne više župnici, u situaciji da imaju puno veći utjecaj na djecu, osobito u velikim gradovima, puno više susreta s djecom, puno više mogućnosti uputiti im riječ, puno više mogućnosti susreta s roditeljima vjeroučenika nego bilo koji svećenik pastoralac? Oni su, po mom sudu, danas prvi djelatnici obiteljskog pastorala. Od njih počinje prva faza predženidbenog pastorala. Imamo pravo to od njih očekivati pa čak i zahtijevati“, poručio je dr. Relota.

Bliža priprava za brak i obitelj, druga faza predženidbenog pastorala, započinje kad su zaručnici odlučili sklopiti sakramentalni brak i dolaze u župne urede na dogovor. Dr. Relota smatra da bi trebalo onemogućiti da zaručnici predbilježbe za vjenčanje čine telefonskim, elektronskim putem ili preko posrednika. Treba ih odmah uputiti na svećenika koji s njima treba ispitati motive sklapanja braka. „Nemojmo se pretvarati u birokrate i juriste te im samo izdiktirati koje nam dokumente trebaju donijeti, već učinimo s njima podulji razgovor prije nego ih uputimo na zaručnički tečaj. Taj razgovor treba biti uvod u sakrament braka i stvaranje obitelji. Već tu pozvani smo govoriti im o ozbiljnosti sklapanja braka u crkvi, o tome da to nije proba i zafrkancija, da se brak ne sastoji od lijepe ceremonije, da nisu bitni kumovi ni svatovi nego njihova slobodna volja i dobro promišljena odluka o stupanju u brak koja se nije rodila u trenutku kad je djevojka objavila mladiću da je trudna, nego nakon što su se dobro upoznali, ozbiljno promislili, razborito sve analizirali i tek tada rekli jedno drugom ‘Vjerujem da si ti osoba za mene’“, rekao je dr. Relota.

Zaručnički tečaj također spada u bližu pripravu za brak. „Najbolja priprava je personalizirana, individualna, osobna, sa svećenikom koji će biti svjedok na vjenčanju. Njegova ispovjedaonica ponekad je snažnija od bilo koje knjige i metode“, rekao je dr. Relota.

U neposrednoj pripravi za brak i obitelj, pred samo vjenčanje, pastoralna pedagogija predlaže tri, četiri  susreta na kojima bi svećenik pomogao zaručnicima pripremiti se za sakrament pomirenja, euharistije i za liturgijsko slavlje. „Da pripremi zaručnike za njihovo pozivanje uzvanika, kako vjenčanje ne bi bilo samo folklor s vanjskim elementima. Svećenik je pozvan progovoriti im o novom životu u koji stupaju te o novim obvezama jednoga prema drugom jer to je nova stvarnost. Kroz uvjete za valjanu i dopuštenu ženidbu može ispitati iskrenost i ozbiljnost zaručnika i to pojedinačno jer se tada često čuju suprotni odgovori, pa vidjeti uzroke toga. Ne treba bježati od toga da im se iskreno kaže, ukoliko za to postoje ozbiljni razlozi, da oni nisu jedno za drugo neovisno o tome što je dijete na putu, svadbena dvorana pripremljena a uzvanici pozvani“, potaknuo je dr. Relota. To je i uvodni susret u ženidbeni pastoral. „Svećenik, svjedok vjenčanja trebao bi se zbližiti sa zaručnicima, oduševiti ih za susrete s njim i s drugim bračnim parovima. Takvi susreti pogodni su i za upoznavanje mladenaca s programima na razini župe. To je inicijalna obiteljska kateheza“, rekao je dr. Relota.

 U posliježenidbenom pastoralu veliku važnost imaju krsne pouke. Obiteljski pastoral može se ostvariti susretima s roditeljima prigodom priprave djece za sakramente, a sustavno formiranjem obiteljskih zajednica u župi. „Treba pomoći obiteljima da od evangeliziranih postanu evangelizatori, da se posvete obiteljskoj i široj katehezi, ne samo prisutni u Crkvi, nego nositelji crkvenih djelatnosti: prisutnost u redovitom pastoralu, liturgijska animacija, pučka pobožnost, karitas; od onih kojima su se donosili zakoni do onih s kojima se donose zakoni: animacija udruga i crkvenih pokreta, formiranje zajednica važnih za crkvenu i društvenu stvarnost; od stanovnika župe do organizatora i promotora života župne zajednice, angažiranost u životu župe“, rekao je dr. Relota.

Govoreći o supružnicima kao nositeljima obiteljskog pastorala, predavač je rekao da obiteljima treba ponuditi veću mogućnost angažmana u Crkvi koji bi obogatio Crkvu i njih same. Pritom je naveo primjer supružnika Priscile i Akvile koji su pratili Pavlovu misionarsku aktivnost. „Pavao o njima govori da su mu spasili život, da su čak svoje glave izložili radi njega i da je njihova kuća mala crkva u kojoj se okuplja zajednica. Primjer tih supružnika može biti mjerodavan i za današnje vrijeme. I danas obitelj treba biti među nositeljima nove evangelizacije. Obiteljski pastoral treba dovesti obitelji do tog stupnja. Čak do toga da mladim teolozima svećenicima koji završe teološki studij i poput Apolona ‘upoznaše tek Ivanovo krštenje’, obiteljski ljudi i supružnici pomognu pomnije izložiti Isusov život i nauk. To je suodgovornost kršćanskih supružnika u spasenjskom djelovanju Crkve. Akvila i Priscila, odgojeni u Pavlovoj školi za to poslanje, odgajaju i same evangelizatore i svoj dom čine kućnom Crkvom. Na to se poziva Ivan Pavao II. kad govori da ‘evangelizacija u budućnosti u velikom dijelu ovisi o kućnoj Crkvi’“, poručio je dr. Žarko Relota.