Puk Zadarske nadbiskupije i hodočasnici pristigli iz Šibenske biskupije i drugih krajeva kao osobiti dar doživjeli su nazočnost apostolskog nuncija Lingue koji svojom službom predstavlja Svetoga Oca, a cijelu je misu slavio i propovijed održao izvrsno govoreći hrvatski jezik.

„Čestitam Njegovoj ekselenciji nunciju da se tako brzo uhodao i da je tako dobro naučio hrvatski jezik izgovarati i pratiti“, rekao je u pozdravnoj riječi domaćin, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, zahvalivši nunciju za dolazak i što je prihvatio voditi Stošijinu svečanost uime svećenika, redovništva i vjernika laika. A da nuncij ne poznaje samo književni jezik, nego i domaći dijalekt sredine u koju dolazi, što je dodatni izraz poštovanja ljudima koje susreće, pokazao je kada je na kraju misnoga slavlja vjernicima na ikavici rekao ‘Hvala lipa’. Tom dragom i pristupačnom gestom dodatno je razgalio i iznenadio puk koji mu je uzvratio razdraganim pljeskom zahvale i podrške.

Nadbiskup Puljić zamolio je nuncija da prenese papi Franji čestitku Crkve u Hrvatskoj za Papinu 50. obljetnicu svećeništva te je nunciju darovao vrijedni Reljef sv. Jurja, također kršćanskog mučenika, jer je mons. Giorgio (Juraj) njegov imenjak. Reljef Jurjeve statue u svečanoj drvenoj kutiji izradile su zadarske benediktinke sv. Marije.

Slavlje je počelo velikom svečanom procesijom 50 svećenika i biskupa koncelebranata iz sakristije zadarske katedrale, dijelom Kalelarge i Trgom sv. Stošije te ulaskom u pokrajnju lađu katedrale gdje su se biskupi pomolili pred moćima sv. Stošije koje je u sarkofagu iz 9. st. pokadio nuncij Lingua. Koncelebrirala su sedmorica nad/biskupa: splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, dubrovački biskup Mate Uzinić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, šibenski biskup Tomislav Rogić te dvojica umirovljenih biskupa, šibenski Ante Ivas i gospićko-senjski Mile Bogović. Koncelebrirali su i mons. Janusz Stanislaw Blachowiak, prvi tajnik Apostolske nuncijature u RH te kanonici Stolnog kaptola sv. Stošije, među kojima i začasni kanonik mons. Juraj Batelja, promicatelj Stepinčeve kauze.

Vođen mišlju iz navještenog Evanđelja po Ivanu ‘Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa’ (Iv 12,21), nuncij je aktualizirao značenje Stošijinog mučeništva iz vremena progona kršćana u doba vladara Dioklecijana s današnjim vremenom kada kršćani također doživljavaju progon zbog ispovijedanja kršćanske vjere. Štoviše, nuncij Lingua to je potkrijepio i iznošenjem osobnog iskustva vidjevši trpljenje kršćana u svojoj prvoj misiji u Iraku 2010. g.

„Kako je hrabra ova svetica od prije 1700 godina! Koliko je moderna! Da, Stošija je jako moderna jer i danas postoji Dioklecijan i ima mnogo progonjenih kršćana“, rekao je mons. Lingua, istaknuvši da je Stošija živjela „u doba velike diskriminacije i progona kršćana. Nije se bojala svoju vjeru pokazati djelima. Pomagala je mnogim kršćanima koji nisu mogli naći posao zbog nepravednih zakona cara Dioklecijana koji su zabranjivali većinu poslova onima koji su postali kršćani i zbog toga su bili prisiljeni živjeti u bijedi i poniženju“.

Suosjećanje s trpljenjima kršćana diljem svijeta nuncij je izrazio navodeći i podatak: „Zamislite, tijekom 2019. godine u svijetu je ubijeno 30 pastoralnih djelatnika, od kojih su 22 bili svećenici. Ne smijemo zaboraviti više od 250 vjernika koji su ubijeni u raznim atentatima na crkve u Šri Lanki na Uskrs, u Burkini Faso, u Nigeriji i drugdje“.

U tom kontekstu, mons. Lingua s vjernicima je podijelio što je osobno doživio. „Osobno sam vidio što znači biti diskriminiran i progonjen danas zbog toga što si kršćanin. Moja prva misija u koju sam poslan kao Papin predstavnik bila je u Iraku. Dva tjedna prije mog dolaska, 31. listopada 2010. g., teroristi su tijekom nedjeljne mise upali u sirsko-katoličku katedralu u glavnom gradu Bagdadu. Čim su ušli u crkvu, zatvorili su sva vrata i odmah ubili mladog svećenika koji je slavio euharistiju, a zatim i drugog koji je, napustivši ispovjedaonicu, došao do oltara da bi mu pomogao. Više od tri i pol sata držali su vjernike kao taoce, prijeteći im oružjem. Zastrašivali su ih, pucajući posvuda. Bili su prestrašeni i sakriveni ispod klupa u crkvi. Nakon nekog vremena, trogodišnji dječak Adam više nije mogao izdržati. Odvažio se, izašao je ispod klupe i otišao ispred jednog od terorista koji je pucao u sliku presvetog Srca i povikao: ‘Dosta, dosta, dosta! Oštetili ste Isusa!’. I on je odmah ubijen. Kada su iračke sigurnosne snage provalile u katedralu, teroristi su se raznijeli bombama. Ubijeno je 45 vjernika, 4 policajca i 5 terorista. Više od stotinu osoba je teško ranjeno“, pripovjedio je tragični događaj nuncij Lingua, naglasivši za ubijene u tom masakru: „To su mučenici današnjice koji se ujedinjuju sa žrtvom sv. Stošije. To su oni koji nam govore: ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’“.

Dan nakon svog dolaska u Bagdad, nuncij je ušao u tu crkvu. „Bio sam potresen. Sve je bilo uništeno, oltar i svetohranište. Krvi je bilo posvuda, sve do stropa koji je bio viši od 8 metara. Usred te pustoši, među ruševinama, na dnu Crkve, u krstionici se slavio sakrament krštenja. To je za mene bio znak da život ide dalje i podsjetio me da je krv mučenika sjeme novih kršćana“, rekao je mons. Lingua.

Nuncij je upozorio i na koji je sve perfidan način i u kojim područjima danas prisutan mučiteljski duh Dioklecijana koji zatire kršćane.

„Dioklecijan koji je provodio progon kršćana u doba sv. Stošije, još uvijek živi“, upozorio je nuncij, rekavši da se „skriva u režimima koji ne dopuštaju vjersku slobodu i otežavaju život onima koji ispovijedaju vjeru, u terorističkim skupinama koje se oružjem bore protiv onih koji drugačije misle i vjeruju, kao u Bagdadu ili na Šri Lanki“. No, istaknuo je i da „Dioklecijan nije uvijek vidljiv, često je prikriven u ‘anđela svjetlosti’, često radi ‘u bijelim rukavicama’, kako bi rekao papa Franjo“.

„Dioklecijan je prisutan i u onome što je kardinal Ratzinger definirao ‘diktaturom relativizma’ kada je rekao: ‘Uspostavlja se diktatura relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastito ja i svoje želje’“, rekao je nuncij, upozorivši: „U diktaturi relativizma tiranin se predstavlja kao tolerantna osoba koja sve dopušta i dok ušutkuje, isključuje ili marginalizira one koji ne prihvaćaju njegovo stajalište, njegovu istinu koja glasi: Nije Bog onaj koji određuje što je dobro ili zlo, nego čovjek. S ovim se Dioklecijanom vraćamo Kuli Babilonskoj, kada su ljudi željeli dostići Boga i biti kao On, da bi ga zamijenili“.

Nuncij je rekao da taj „tiranin uspostavlja novi oblik kolonijalizma koji nameće načine djelovanja i ukusa, načine i kodekse ponašanja i smatra ‘nazadnima’ one koji vjeruju da moralni zakon dolazi od Boga i da je od Stvoritelja upisan u srce svakog stvorenja. To je strategija onih koji uvjetuju humanitarne pomoći prihvaćajući projekte, zakone i politike koje šire ‘kulturu relativizma’“, upozorio je mons. Lingua, navodeći još jedan znak Dioklecijana u suvremenosti.

„Dioklecijan se nalazi i u mnogim trgovcima ljudima koji se bogate iskorištavajući siromaštvo naroda, jer su mnogi prisiljeni prodati se kako bi preživjeli ili emigrirali u potrazi za rajem koji im je zatvoren. Nažalost, moramo se i mi udarati u prsa, jer i mi ponekad kadimo tamjan suvremenim Dioklecijanima. Da ne bismo postali njegovi robovi ili laskavci, moramo tražiti Kristovo lice“, potaknuo je nuncij Linuga, istaknuvši da se ono nalazi u svima „koje tiranin smatra ‘društveno beskorisnima’“.

„Kristovo lice nalazimo u siromašnima, osamljenima, napuštenima, ovisnicima, zatvorenicima, bolesnima imigrantima, starima, umirućima, progonjenima, u djeci koja umiru prije nego što su okusila radost života“, poručio je apostolski nuncij, potaknuvši da „zamolimo sv. Stošiju da nam pomogne odvažno tražiti Isusovo lice u onima u kojima je najviše iznakaženo i nalikuje na zrno pšenice koja umire“. Jer, rekao je nuncij, „učenici trebaju znati kakav je Isus Mesija. Isus ih ne želi zavaravati. Oni moraju znati da je On poput zrna pšenice koje mora pasti na zemlju, istrunuti, raspasti se, prije nego što se nanovo rodi“.

„Isus dobro zna da je smrt kojoj ide ususret samo jedan prijelaz, zasigurno bolan, ali neophodan za uskrsnuće. Eto zašto govori o zrnu pšenice: ono je njegova iskaznica, njegova slika. Sv. Stošija je bila poput zrna pšenice koje je, umrijevši, donijelo obilat rod. Vjera mnogih se ojačala zahvaljujući njenom svjedočanstvu“, poručio je nuncij Lingua.

U pozdravnom govoru na početku mise, nadbiskup Puljić rekao je da „punih 12 stoljeća štovatelji sv. Stošije pozdravljaju svoju nebesku zaštitnicu nazivajući je ‘uzvišenim uresom Grada i Nadbiskupije’. I Stošija je poput svoga Učitelja prošla zemljom čineći dobro“. Istaknuo je i da je s datumom Stošijine svetkovine povezan Dan Međunarodnog priznanja RH prije 28 godina. „Taj nas spomen podsjeća na teške dane stradanja ali i na divne molitvene skupove koje smo tih dana upućivali prema Nebu, Europi i svijetu. Bogu hvala da smo uspjeli nadvladati ratne nevolje pa na sve muke i žrtve gledati očima vjere, kako su nas u tim teškim vremenima učili naši duhovni velikani, sv. Ivan Pavao II. i sluga Božji, kardinal Franjo Kuharić“, rekao je mons. Puljić.

U zahvalnosti moćnom zagovoru zadarskih i svih nebeskih zaštitnika za dar hrvatske slobode, na kraju mise otpjevana je i himna Lijepa naša. Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića. Na misi su bili i Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra i Božidar Longin, župan Zadarske županije.

Nakon mise brojni puk počastio je moći sv. Stošije u mramornom sarkofagu kojega je dao izraditi biskup Donat kao i moći koje se nalaze u srebrnom relikvijaru koje prikazuje poprsje sv. Stošije, a za svetkovinu je izloženo u prezbiteriju katedrale, podno velikoga križa s korpusom Raspetoga, kojega je sv. Stošija hrabro slijedila i u svojoj vlastitoj raspetosti života posvjedočila ljubav za Isusa mučeničkom smrću paljenja njenog tijela na Božić 304. g. u Srijemskoj Mitrovici.

Godinama je Sveti Otac prvu misu na Božić uvijek slavio u crkvi Sv. Anastazije/Stošije u Rimu, i na taj način izražavajući štovanje sv. Stošiji koja je, uz Blaženu Djevicu Mariju, jedna od sedam žena čije se uzorno svetačko ime spominje u Rimskom kanonu.