Suslavilo je tridesetak svećenika među kojima domaći župnik fra Joso Oršolić, vicepostulator kauze sluge Božjega fra Marijan Karaula i definitor franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. U prepunoj crkvi uz povratnike sudjelovali su hodočasnici iz okolnih mjesta te predstavnici društveno- političke vlasti BiH na čelu s dopredsjednikom RS Josipom Jerkovićem.

Kako je toga dana slavljen i blagdan sv. Blaža, mučenika u prigodnoj homiliji nadbiskup Hranić povezao je život sv. Blaža i sluge Božjega fra Lovre Milanovića, naglasivši kako su obojica u potpunoj slobodi podnijeli mučeničku smrt za Krista.

Aktualizirajući Isusova blaženstava ustvrdio je kako ona nadilaze naše uobičajene sebične usredotočenosti na bogatstvo, posjed, ugled i moć, da za Isusa najveća vrednota nije ovozemaljsko blagostanje, nego nutarnja sloboda od svega, da je vjera u Isusa oslobodila mučenike Katoličke crkve od straha za vlastiti život što se ostvarilo i u životu sluge Božjega fra Lovre Milanovića.

Đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić

„Zahvaćen Isusovim programom i u vjeri sjedinjen s njime sluga Božji fra Lovro Milanović postao je slobodan od sebe, od bračnoga života i svoje obitelji, potpuno slobodan za Isusa i njegovo kraljevstvo, te u toj slobodi postao franjevac, misionar i navjestitelj Isusa Krista i to u turskom carstvu u Bosni pod turskom vlašću, koja je progonila kršćane, nasilno ih islamizirala ili u nešto boljim vremenima dopuštala da žive, ali kao građani drugog reda… Osobno vjerničko sjedinjenje s Isusom Kristom, vjera u Boga i ljubav prema Crkva davala je fra Lovri snagu za revnost i postojanost u svećeničkoj misionarskoj službi, oslobađala ga za prihvaćanje težeg i zahtjevnijeg puta kroz život. Vjera mu je bila izvor snage za podnošenje podčinjenosti turskoj vlasti i prihvaćanje svega drugorazrednog kršćanskog dostojanstva i još nižeg svećeničkog i redovničkog misionarskog položaja“, rekao je, među ostalim, nadbiskup.

U nastavku je pojasnio što kršćaninu daje vjera i zajedništvo s Isusom: „Vjera daje pravedniku izvor snage za uspravno stajanje pred svakim križem i trpljenjem, postojanost, dostojanstvo, nutarnji mir, mir koji dolazi od Boga i preobražava ljudsko srce iznutra, snaži identitet i istodobno ga otvara za druge, osposobljava za promicanje i izgradnju zajedništva među ljudima…“.

Naglasivši kako je sluga Božji fra Lovro ispovjedio svoje uvjerenje da svaki čovjek, a posebno kršćanin, u potpunosti ostvaruje svoje poslanje onda kada – po uzoru na Isusa- samoga sebe prinosi Bogu – pa i uz cijenu žrtve, nadbiskup je primijetio kako su nam takvi ljudi i danas poželjni i potrebni. Svjestan što se sve događalo na tim prostorima u nedavnoj prošlosti Domovinskoga rata pojasnio je kako živimo u vremenu koje više ne traži mučeništvo u smislu prolijevanje krvi, ali koje na različite načine ignorira prisutnost Hrvata i katolika u životu društva.

„Sluga Božji fra Lovro nam svjedoči da je put stradanja i poniženja, put slabog i krhkog čovjeka, ono što je u našim ljudskim očima poraz i neuspjeh, nasuprot našem običnom ljudskom sudu, taj put koji vi danas prolazite, u stvari najviši oblik očitovanja nutarnje slobode i snage, gdje ste sjedinjeni s Isusom Kristom, slobodni od svake želje za osvetom, slobodni od želje za uzimanje pravde u svoje ruke, da u slobodi poštujete institucije društva, da budete strpljivi i postojani u svome identitetu, da ne mrzite nikoga, da prihvaćate i da ste spremni činiti dobro svakome, da ostanete postojani i vjerni evanđeoskim vrednotama i načelima i prepuštate Bogu da on bude Bog, vjerujući da će pravda sigurno biti izmirena, da volite ovu grudu i na njoj živite unatoč poteškoćama na koje svakodobno prolazite. Neka vas sluga Božji u tome snaži i krijepi! Odlazite na njegov grob! Molite mu se za zagovor vjerujući da vam, on pomaže u poteškoćama, da vas snaži da u trpljenjima ostajete uspravni i da idete hrabro naprijed kao što je to i on u ono tursko vrijeme, te nije sjašio s konja pred Turčinom, jer je nosio pričest bolesniku! Sluga Božji fra Lovro neka vam bude ohrabrenje da ostanete Kristovi učenici. Dok ga se danas sjećamo zahvaljujemo Bogu za njegov hrabri životni primjer i svjedočanstvo i molimo da ga Bog u Crkvi proslavi i oltarom te na taj način još snažnije nam bude posvjedočeno kako se isplati biti vjerodostojan i dosljedan Kristov učenik ne pitajući za cijenu. Neka nas mučenici ohrabruju da budemo vjerni svom vlastitom kršćanskom katoličkom identitetu, da volimo svoj jezik, kulturu, običaje i da znamo živjeti i svjedočiti ono što jesmo – otvoreni za svakoga, velikodušni u darivanju svoga života Isusu Kristu kao što su to bili sveti mučenici“, zaključio je nadbiskup Hranić.

Na kraju mise vicepostulator fra Marijan predmolio je molitvu za ozdravljenje bolesnika po zagovoru sv. Lovre te molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Vjernike je pozvao da i dalje mole na tu nakanu, kako bi fra Lovro što prije bio uzdignut na čast oltara.

Slavlje su pjevanjem animirali zajedno zbor župe sv. Ane iz Domaljevca i zbor župe Zvornik-Srebrenica, u kojoj je fra Joso bio župnikom tri godine. Oni su na kraju mise otpjevali i himan fra Lovri pod nazivom ‘Lovorov vijenac mučenika’.

Hodočasnici su se kratko zadržali i pomolili kod fra Lovrina spomen obilježja u crkvenom dvorištu blagoslovljenom 2011. godine, a potom druženje uz zajednički ručak, koji je pripremila vojska, nastavili u Mjesnom domu.

Bio je to veliki događaj za tu povratničku župu u kojoj je prije posljednjega rata živjelo 3 000 vjernika, a sada ih je tek 170.

U želji da duhovno obnovi vjernike toga kraja, koji su u posljednjem ratu doživjeli velika materijalna i duhovna razaranja župnik fra Joso je pozvao fra Ivu Pavića, župnika u Šurkovcu, koji je od petka 31. siječnja do nedjelje 2. veljače održao duhovnu obnovu na kojoj je sudjelovalo mnoštvo vjernika iz cijeloga kraja Bosanske Posavine i šire.

Fra Lovro Milanović je rođen u Sarajevu 22. svibnja 1777. godine. Ubijen je u 29.-oj godini života prolazeći kroz selo Turić kad je odlazio prema Dubravama svom stricu fra Frani na ispomoć u pastoralnom djelovanju. Po predaji nosio je pričest bolesniku, a kako je žurio prolazeći pored muslimanskog vojnika Muje Arnauta nije sišao s konja i na taj mu način, kako se u to vrijeme moralo, iskazao poštovanje, Mujo ga je ubo nožem, a potom ispalio u njegova leđa hitac iz kratke puške. Na mjestu fra Lovrine pogibije 2007. godine dovršena je spomen kapelica kao zavjetni dar obitelji Nike Grgića iz Gornjeg Liporašća. Pokopan je u obližnjem turićkom groblju. Kršćani su odmah poslije smrti smatrali fra Lovru pravim mučenikom te mu se zagovarali u molitvama. Koliko je on svijetli lik franjevačke i crkvene povijesti, svjedoče brojni vjernici svih vjeroispovijesti koji na njegov grob više od dva stoljeća dolaze spontano i redovito, a napose posljednje nedjelje u kolovozu, koja je proglašena Lovrinom mladom nedjeljom.