Knjiga sadrži ukupno 880 stranica, a recenzenti su prof. dr. sc. Dario Škarica te dr. sc. Bojan Marotti. Knjigu je izdala Služba Božja.

“Filozofija kršćanskog nadahnuća predstavlja zasebno i, po nama, važno poglavlje ove studije. Ta je filozofska misao važna i u okviru cijeloga istraživanog povijesnog razdoblja od 1945. do 1991. godine. Već smo više puta naglasili i spomenuli okolnosti i odnos komunističkih vlasti prema Katoličkoj Crkvi općenito, a onda posljedično i prema pojedincima, crkvenim odgojnim i obrazovnim institucijama i slično. Unatoč negativnom položaju, progonstvima, montiranim sudskim procesima i zatvorima te različitim ograničenjima, crkveni autori bavili su se uz teologiju i filozofijom. Istina, ta je filozofija, kao i njihova djela, do smrti nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca bila uglavnom zatvorena u crkvene obrazovne institucije te nije imala nikakva utjecaja i značenja na širem kulturnom, društvenom i znanstvenom planu. Ipak, ona je važna jer su se preko nje obrazovali i budući svećenici pripremali za svoje poslanje. S vremenom počelo se s obnovom obrazovnih institucija, ponovnim pokretanjem zabranjenih crkvenih teoloških časopisa, kao i osnivanjem novih, te sve se više tiskaju i knjige, te malo-pomalo i filozofija kršćanskog nadahnuća pronalazi svoje, doduše, skromno mjesto i unutar komunističkog društva. Da se ne radi o beznačajnoj filozofskoj misli, pa i pogledu na svijet, čovjeka i slično, svjedoči nam i dijalog koji se ostvario između kršćanskih i marksističkih autora. Istina, takvih je dijaloga bilo i u drugim zemljama, ali i za nas je također važna ova činjenica jer nam svjedoči o važnosti, doduše, ograničenoj, kršćanske teološke i filozofske misli preko koje se nije moglo šutke i nezainteresirano prijeći”, piše u dijelu zaključka knjige.

Dr. Škarica u recenziji je istaknuo da rukopis nudi filozofske portrete brojnih hrvatskih filozofa iz razdoblja od 1945. do 1991. g., kroz prikaz golema broja pojedinih odabranih njihovih djela, pružajući tako sadržajno bogatu informaciju i o pojedinim filozofskim školama i pristupima što su obilježili to razdoblje u povijesti hrvatske filozofije, te u tome pogledu ispunjava očekivanja primjerena sintezi koja uglavnom još nema na raspolaganju iscrpna partikularna istraživanja na koja bi se mogla u potpunosti osloniti.

Dr. Marotti je pak istaknuo da je rukopis završni dio svojevrsne »trilogije«, u kojoj se obrađuje i prikazuje nešto više od stotinu godina u povijesti hrvatske filozofije, naime, od obnove Sveučilišta u Zagrebu godine 1874. pa do raspada bivše Jugoslavije, tj. do uspostave samostalne hrvatske države godine 1991. “Uložen je golem trud, obrađena je i skupljena na jednome mjestu velika građa, a pročitana je i znatna količina tzv. sekundarne literature. Ovo je prvi pokušaj da se to razdoblje u hrvatskoj filozofiji u cjelini, »sintetički«, obradi, te je razumljivo što ima određenih kolebanja, pa i nedoumica o tome kako je najbolje razvrstati pojedine filozofe. Kako se voli reći, i mi smo dio toga razdoblja, pa još nemamo »povijesne distance«. Ipak, ovdje je iznesena cjelina, kao i jedno razumijevanje te cjeline, i svaka će buduća povijest ovoga razdoblja u hrvatskoj filozofiji morati voditi računa (i) o ovoj knjizi”, stoji u recenziji dr. Marottija.