Zbog pandemije koronavirusa, izostalo je zajedništvo prezbitera Vojnog ordinarijata s ordinarijem. Misu su suslavili generalni vikar don Marko Medo, biskupski vikar za MORH don Slavko Rajič te biskupski vikar za MUP fra Frano Musić, čime se na simboličan način očitovalo zajedništvo.

Biskup je na početku homilije, osvrćući se na aktualno stanje u svijetu uzrokovano COVID-om-19, rekao kako taj virus zahvaća sve ljude jednako, od najviših do najnižih. Pozvao je na izgradnju duhovnog zajedništva, koje može biti prodorno i univerzalnije od koronavirusa, sa svećenicima Vojnog ordinarijata koji nisu prisutni te sa ljudima za čiju je pastoralnu skrb Vojni ordinarijat zadužen, a nalaze se na vojnim misijama i zadaćama.

Osvrnuvši se na zbornu molitvu, rekao je kako ona „jest sinteza otajstva vjere što ga danas slavimo. Ova molitva je sastavljena od tri snažne cjeline te  ona izriče tri snažne poruke.“

Prva cjelina molitve usredotočena je na slavljenje kristološkog otajstva: Božje pomazanje jedinorođenoga Sina Isusa Krista Duhom. Time se izražava Isusovo svećeništvo i mesijanstvo. Drugi element otajstva je svećenikovo sudjelovanje na otajstvu Kristova svećeništva. Mi, svećenici, danas slavimo naš dies natalis, rođendan našeg svećeništva, naše dioništvo na Isusovu svećeništvu, rekao je biskup Bogdan. Nikad dovoljno nećemo proniknuti u dubine našeg dioništva na Kristovu svećeništvu. Nikad se dovoljno nećemo moći nadiviti veličini koju ovo dioništvo na Kristovu svećeništvu udjeljuje našoj osobi. Zaustavimo se na Božjoj riječi kako bismo još bolje razumjeli drugo otajstvo – misterij što ga danas slavimo: To je otajstvo rođendan svećeništva, pozvao je vojni biskup.

Jedna je, naoko obična riječ, od velike vrijednosti koju je Isus izrekao u Nazaretu: „Danas se ispunilo ovo Pismo…”. Krist  je trajno prisutan u tijeku ljudske povijesti u svim prošlim i prolazećim danima i godinama. To nam proizlazi iz činjenice onoga što je Isus učinio i što nam je izrekao o proročkim riječima, da to nadilazi povijesno vrijeme u kojem se to zbilo; to je oslobođeno od uvjetovanosti u pukoj činjenici, da se je dogodilo u neponovljivim prostorno vremenskim koordinatama. Evanđeoski izvještaj nije obično izvješće o jednoj povijesnoj činjenici što se jednom zbilo u Nazaretskoj sinagogi. To je Objava, najava onoga što se događa.

Sišli smo u dubine, do samog korijena, na izvorište naše svećeničke egzistencije, našeg dies natalis, na nastanak – rođenje našega svećeničkog identiteta. Mi smo dionici istog pomazanja Duhom Svetim kojim je pomazan i Krist veliki i vječni svećenik. Svijest ovog dioništva na Kristovu svećeništvu proizlazi iz vjere. Ona je ukorijenjena i utemeljena na vjeri. Dan našeg svećeničkog ređenja bio je naš dies natalis. Krštenje nas je preporodilo u Kristu. Sakrament svećeničkog reda utisnuo je u nas „sakramentalni karakter” neizbrisivi biljeg našeg ‘biti u Kristu’. Stoga, naše služenje, naša služba, gdje god se nalazili, ne može biti svedena na puku funkciju, na zanat. Svećenik nije funkcionar. Svećenik nije zanatlija. On je dionik Kristova posvećenja sva 24 sata u danu, posvijestio je biskup, te istaknuo da trajno i uvijek vrijedi za svakog krštenika ono što kaže Pavao: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni”. Ove riječi kazuju dies natalis svakog kršćanina. Crkva nam danas govori da je svećeničkim pomazanjem Krist Otkupitelj čovjeka, Krist koji promulgira godinu milosti, koja živi u svakome od nas, službenicima njegova evanđelja. Egzistencijalna dijalektika svećenika pojašnjena je u Pavlovu tekstu u njegova dva pola: ja i ne ja, nego Krist u meni. Vjera je ona koja nam daruje pravu svijest o nama samima.

„Draga braćo, možemo doživjeti mnoga progonstva, nevolje. Mnoga naša braća svećenici i kršćani po svijetu trpe velike progone radi Krista. To se može i nama već sutra dogoditi. Možemo biti obeshrabreni. Možemo upasti u otrovnu zamku mrmljanja i prigovaranja svemu i protiv sviju. Ali, ako ostanemo ukorijenjeni i utemeljeni po vjeri u našu cjelovitu pripadnost Kristu; ako svijest koju imamo sami o sebi ostane svijest da smo mi dionici Kristova pomazanja, nitko i ništa nas neće moći od njega rastaviti. Nama je sasvim dovoljno zajedništvo s njime, zajedništvo s Isusom, Bogom našim.“

Biskup je završio propovijed riječima da se godina milosti Gospodnje o kojoj je prorokovao Izaija trajno promiče i nastavlja po svećeničkoj službi. Stoga se svećenici u svojoj službi „ne trebaju  voditi ljudskim interesima nego ljubavlju prema našoj braći.“

Biskup je, nakon homilije, pozvao okupljene prezbitere da obnove svoja svećenička obećanja što su ih dali na dan svoga ređenja.

Nakon euharistijske molitve uslijedio je čin blagoslova bolesničkog ulja, a nakon pričesti čin posvećenja krizme. Nad krizmom je biskup molio: „Tebe, stoga, Gospode, usrdno molimo: dostoj se svojim blagoslovom posvetiti ovu pomast i daj joj silu Svetoga Duha djelovanjem moći Tvoga Krista (…) da onima koji će se krštenjem duhovne kupelji nanovo roditi stvor Krizme u sakrament punog spasenja i života potvrdiš.“

Nakon slavlja mise i obreda, biskup je prezbiterima čestitao njihov dan i podijelio svečani blagoslov okupljenima.