Draga braćo i sestre, dragi prijatelji,

prisjećajući se naših kalendara, planova, izjava koje smo imali na početku ove građanske godine, ne mogu i u nama ne odzvoniti riječi učenika na putu u Emaus: „A mi se nadasmo…“ (Lk 24,21). Proživljavamo u povijesti nezapamćene trenutke, kada se kao živa Crkva nismo u mogućnosti niti na Uskrs susresti u našim crkvama, sudjelovati na euharistijskim slavljima, obredima. Nismo u mogućnosti posjetiti drage nam ljude, prijatelje u njihovim domovima, a neki od nas nisu u mogućnosti niti ovaj najveći kršćanski blagdan provesti u krugu svoje obitelji. Ova situacija nije nas samo fizički ostavila u našim domovima, nego nas je uskratila za radost i osmijeh unučadi, baka i djedova, rodbine i prijatelja. Nalazimo se u situaciji koju nitko od nas nije očekivao i zbog toga osjećamo nesigurnost pred onim sutra. Sve ono što smo planirali, sve naše nade u trenu su se raspršile i većina nas osjeća samo breme nemoći.

Zato vam, braćo i sestre, ovog Uskrsa želim probuditi nadu i ponoviti da, koliko god je teško, nismo sami. Prije dvije tisuće godina naš Gospodin, naizgled nemoćan i u bezizlaznoj situaciji, prošao je težinu Velikog petka i dočekao uskrsno jutro kao pobjednik. Njemu se utecimo i Njemu povjerujmo. Budimo ustrajni u nasljedovanju našeg Gospodina. Budni budimo i molimo. Ne dozvolimo da se naša nada pretvori u razočarenje, baš kao što se nakratko pretvorila i u dvojice pomalo zbunjenih Isusovih učenika na putu u Emaus. A njima se to dogodilo jer i molitva može biti bijeg, ako se zaustavlja na ljudskim nadanjima i čežnjama, ne dozvoljavajući Gospodinu da dotakne njihova srca. Dvije su opasnosti u situacijama krize, zatvoriti se u svoj svijet i svoja razočaranja, ili pokušati pobjeći u neke druge svjetove noseći svoja razočarenja sa sobom. Ni jedni ni drugi ne nalaze traženu utjehu i mir.

Braćo i sestre, tamo gdje naše ljudske nade dolaze do svog kraja, događa se susret s nadom koju nam donosi uskrsli Gospodin. Zato ne bojmo se odbaciti naša ljudska, prolazna nadanja. Prestanimo naš život krojiti po ovozemaljskim mjerilima uspjeha, prema kojima onda danonoćno jurimo nastojeći imati sve više i više. Dozvolimo da se naš život ostvari u onom najvažnijem što imamo i možemo dati, a to je ljubav i služenje. Jer samo takav život pobjeđuje sve nevolje, a na koncu pobjeđuje i smrt. Bog nas je toliko ljubio, da nam je darovao svoga Sina kako bi se pridružio našoj patnji. Upravo zbog toga što je iskustvo naše ljudske patnje, Isusovo osobno iskustvo, uskrsli Gospodin, našu prizemnu i slabu nadu, ispunja novom nadom, nadom koja se ne zaustavlja na grobu, već mu daje novu perspektivu. Ta nova perspektiva je nada uskrsnuća, onog Isusovog, ali s njim i onog našeg. Na njoj se temelji i iz nje proizlazi naša kršćanska vjera.

Uskrsna nada ne mijenja stvarnost, već mijenja nas, omogućavajući nam da postanemo oni koji će mijenjati stvarnost. Uskrsna nada raspaljuje naša srca, budi našu vjeru, osposobljavajući nas za ljubav, za izlazak iz zatvorenosti našeg vlastitog beznađa na putove domišljatih susreta s braćom i sestrama, susreta kojemu metri društvene distance i zidovi naših domova nisu i ne mogu biti prepreka nego izazov. Upravo u ovoj situaciji želi nas pohoditi uskrsnuli Gospodin, kako bi nam donio utjehu i ohrabrenje: „Mir vama! Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Ta ja sam!“ (Lk 24,36.38)

Neka nam uskrsna nada probudi uspavanu vjeru, ražari naša srca i osposobi ih za djelotvornu ljubav. Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Mate Uzinić, dubrovački biskup