Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić postaje kardinal

Vatikan, 5. siječnja 1983.

Na kraju svoga govora što ga je 5. siječnja 1983. izrekao u redovitoj općoj audijenciji srijedom, Papa čita svečani navještaj na talijanskom jeziku o imenovanju novih kardinala:

           “Radost mi je sada navijestiti da će se 2. veljače na blagdan Isusova prikazanja održati Konzistorij za vrijeme kojega ću po drugi put u mome pontifikatu imenovati 18 novih kardinala.“

Potom je Papa pročitao imena novih kardinala naglasivši na kraju da su odabrani sa svih pet kontinenata iz raznih zemalja kako bi se i tim činom još više naglasila univerzalnost Kristove Crkve. Ime zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića Papa je pročitao na 4. mjestu:

           “Monsinjor Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački.”

 Ins., VI., 1, 1983., str. 50.

Okupljeni oko svojega novoga kardinala Franje Kuharića, ostanite odani Crkvi

Hrvatskim vjernicima prigodom svečanoga obreda imenovanja novih kardinala

Velika dvorana Pavla VI. u Vatikanu, 2. veljače 1983.

Svečanost imenovanja novih kardinala održavala se u Velikoj dvorani Pavla VI. za audijencije u nazočnosti brojnih vjernika iz raznih zemalja koji su dopratili svoje biskupe i nadbiskupe koji će toga dana postati kardinalima svete Rimske Crkve. Također i nekoliko stotina hrvatskih vjernika iz domovine i inozemstva došlo je u Rim da prisustvuje ovom svečanom činu kad je ponovno jedan sin Crkve u Hrvata uzdignut na tako visoko dostojanstvo u hijerarhiji Katoličke Crkve.

Nakon što je obred imenovanja završen Papa je upravio svoj govor nazočnim kardinalima i vjernicima i potom je pozdravio razne jezične skupine na njihovim jezicima. Nazočne Hrvate Sveti je Otac pozdravio ovim riječima:

           “Dragi moji Hrvati! Sve vas ovdje prisutne najsrdačnije pozdravljam. Okupljeni oko svojega novog kardinala Franje Kuharića vi i svi Hrvati u svojoj domovini i po svijetu ostanite uvijek vjerni i odani Rimokatoličkoj Crkvi.”

Ins., VI., 1, 1983., str. 294.

Papa zahvaljuje za aktivno svjedočenje vjere u Krista i privrženost Svetoj Stolici

Kardinalu Franji Kuhariću i hodočasnicima u posebnoj audijenciji

Vatikan, 3. veljače 1983.

Dana 3. veljače 1983. Sveti Otac primio je u posebnu audijenciju hrvatske hodočasnike zajedno s novim hrvatskim kardinalom Franjom Kuharićem. Nakon što ga je Kardinal pozdravio, Papa je uputio govor novom Kardinalu i nazočnim hrvatskim vjernicima:

           “Dragi moji Hrvati! Hvaljen Isus i Marija! Radostan sam, gospodine Kardinale, da sam mogao ispuniti Vašu želju da budete primljeni u audijenciju prije odlaska iz Rima zajedno s biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i mnogobrojnim vjernicima Hrvatima, koji su došli iz Zagreba i ostalih biskupija iz Jugoslavije i iz drugih zemalja u kojima žive vaši sunarodnjaci, koji su došli u Rim da prisustvuju obredima Vašeg postavljanja za kardinala.

           Bio sam radostan kada sam čuo da je vijest o visokom imenovanju podijeljeno Vašoj osobi, gospodine Kardinale – što sa sobom nosi novu odgovornost u krilu sveopće Crkve – da je to imenovanje prouzročilo veliku radost ne samo u vašoj domovini nego također i kod svih Hrvata u inozemstvu, kao i među svim katolicima u Jugoslaviji, a isto tako i kod ostalih vjerskih zajednica.

           Vaša Uzoritost je izrazila svoje osjećaje, kada ste, pred oko mjesec dana, bili obaviješteni o mojoj odluci da ćete biti uvršteni u Kardinalski sveti zbor, naglasili ste da to imenovanje ne samo znači moju osobnu sklonost prema vama nego također i znak poštovanja prema katoličkoj zajednici u Zagrebu, na čijoj nadbiskupskoj stolici Vi ste naslijedili, nakon što ste bili bliz suradnik obojice, cijenjenog kardinala Alojzija Stepinca i pokojnog kardinala Franje Šepera. Ono je također znak poštovanja za cijelu Crkvu katoličku u Jugoslaviji i posebno kao dar za cijelu Biskupsku konferenciju.

           Sve ove okolnosti bile su mi nazočne u času kada sam Vašu Uzoritost podignuo na čast kardinala. Posebno, osim vaših osobnih sposobnosti i zasluga, htio sam počastiti staru povijest zagrebačke Stolice i svjedočanstvo, prošlo i sadašnje, katoličke zajednice u Hrvata, koja već tisuću tristo godina i u raznim situacijama je znala i znade i danas uzdržati živo i aktivno svjedočanstvo vjere u Krista, i privrženost Svetoj Stolici, izvršujući s vjernošću preuzete obveze svojih predaka u času kada su oni prihvatili krštenje.

           U isto vrijeme sam mislio na katoličke zajednice drugih narodnosti u Jugoslaviji, čija vjerska povijest buja od dopuštenog ponosa kao primjer u službi Božje Crkve.

           Poznata mi je sinovska odanost što je hrvatski katolici nose prema Majci Božjoj. Njoj sada upravljam svoje srce i svoje molitve, zajedno sa svima vama, moleći Njezinu stalnu zaštitu za vas Hrvate u Jugoslaviji i u inozemstvu i za sve katolike u Jugoslaviji, na čast Božju i na dobrobit Crkve i za korist općega dobra cijele zajednice.

           S tim željama, podjeljujem od srca Vama, gospodine Kardinale, cijenjenoj braći u Episkopatu i svima prisutnima svoj apostolski blagoslov.”

Ins., VI., 1, 1983., str. 324 – 325.

Došli smo s druge strane mora da očuvamo vjeru

Moliškim Hrvatima na svetoj misi na blagdan Svetog Josipa

Termoli, 19. ožujka 1983.

Na blagdan Svetog Josipa, 19. ožujka, papa Ivan Pavao II. pohodio je talijanske pokrajine Abruzzo i Molise, gdje se susreo s radnicima. U gradu Termoliju služio je svetu misu na kojoj je bilo nazočno oko tisuću moliških Hrvata koji su nosili veliki natpis sljedećeg sadržaja: “Sveti Oče, mi smo oni koji smo došli s druge strane mora prije 500 godina da bismo očuvali svoju vjeru. Dobro došao u naš kraj. Hrvati Molisa.” Kao prikazni dar pod misom na kojoj je jedan od zaziva molitve vjernika bio na hrvatskom jeziku, moliški Hrvati prinijeli su čipku, vezove, šunku – plodove svoga rada. Papa je u svom pozdravu posebno pozdravio moliške Hrvate i Albance koji također žive u toj talijanskoj pokrajini.

Glas Koncila, god. XXII., br. 7, Uskrs 1983., str. 9.

SVETA GODINA OTKUPLJENJA

25. ožujka 1983. – 22. travnja 1984.

Uskrsna čestitka

Vatikan, Trg sv. Petra, 3. travnja 1983.

Na kraju uskrsne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Uskrs na 43 jezika. Čestitka na hrvatskom jeziku bila je na 13. mjestu, a treća među slavenskim jezicima:

           “Sretan Uskrs!”

Ins., VI., 1, 1983., str. 886.

Papa liječnicima želi uspjeh u radu

Liječnicima dijabetolozima iz Zagreba

Vatikan, Trg sv. Petra, 6. travnja 1983.

U srijedu 6. travnja 1983. na općoj audijenciji sudjelovala je i skupina liječnika dijabetologa iz Zagreba koji su bili u Rimu na znanstvenom skupu. Papa ih je pozdravio ovim riječima:

           “Srdačno pozdravljam grupu liječnika dijabetologa iz Zagreba. Želim vam u ovoj Svetoj godini Otkupljenja mnogo sreće i uspjeha u Vašem radu. Podjeljujem vama i vašim obiteljima svoj apostolski blagoslov.”

Ins., VI., 1, 1983., str. 904.

Poput Ivana Merza njegujte euharistijski život

Mladima iz Zagreba i Splita u posebnoj audijenciji

Vatikan, 2. svibnja 1983.

I ove godine organizirano je već tradicionalno hodočašće mladih Hrvata u Rim za prvosvibanjske dane. Došlo ih je tri stotine iz raznih hrvatskih krajeva. Vođeni su bili istim idealima koji su nadahnjivali slugu Božjega Ivana Merza. Papa ih je primio u posebnu audijenciju u Dvorani Klementini u Vatikanu. Svetoga Oca u ime svih mladih pozdravio je student Šimun Petričević. Potom je Papa uputio svoj govor:

           “Hvaljen Isus i Marija! Dragi moji mladi Hrvati!

           Kao i prošlih godina, i ovaj put ste došli u velikom broju iz Zagreba, Splita i ostalih hrvatskih krajeva posjetiti Rim. Dobro nam došli!

           Vaše hodočašće u ovoj, Svetoj godini Otkupljenja ima posebno značenje: želja da dobijete na svetim mjestima oproštenje među tisućama i tisućama hodočasnika iz cijeloga svijeta.

           Vi se nadahnjujete idejama velikog apostola hrvatske mladeži, profesora Ivana Merza. I on je, poput vas, pobožno hodočastio u Rim Svete godine 1925. s grupom od stotinu mladića i bili su primljeni u audijenciju od mog Predšasnika, slavne uspomene, pape Pija XI. Tom prilikom Sveti Otac je, među ostalim, kazao: ‘Naši su predšasnici s potpunim pravom nazvali vas Antemurale Christianitatis.’ Ovaj dični naslov, ovu divnu pohvalu podijelili su vašem narodu kao znak osobitoga priznanja, jer ste zaista bili bedem kršćanstva. Treba da i vi velikodušno nastavite ove slavne tradicije i da budete bedem svete Crkve.

           Da, dragi moji mladi Hrvati, vi poput vašega ideala profesora Merza trebate ljubiti i biti vjerni svetoj Crkvi i Svetom Ocu Papi.

           Poznato mi je da u ovoj godini slavite euharistijske kongrese i pripremate se sljedeće godine za Nacionalni euharistijski kongres u svetištu u Mariji Bistrici. Kao doktor Merz, tako i vi posebno svratite pozornost na euharistijski život, koji je nadahnuo mnoge mlade duše. On je svaki dan primao svetu pričest, često je adorirao, često se ispovijedao i imao je posebnu ljubav prema Majci Božjoj. Nemojte, dragi moji mladi, zaboraviti važnost česte svete ispovijedi. Ona je temelj vašega duhovnoga života. Ona vas veže uz Krista.

           Vraćajući se svojim kućama, ponovno učvršćeni vjerom i ljubavlju prema Isusu u svetoj Crkvi, ponesite iz Vječnoga Grada taj plamen ljubavi i revnosti. Neka ova Sveta godina bude za vas uistinu godina Otkupljenja. Budite apostoli među svojim kolegama u školi ili na radu. Pozdravite mlade Hrvate u domovini i kažite im da Papa za njih moli, da misli na njih i da ih voli. Pozdravite svoje roditelje, braću i sestre. Vama i svima njima od srca rado podjeljujem svoj apostolski blagoslov.”

Kad su se mladi nakon ovoga hodočašća vratili u domovinu jugoslavenska komunistička policija počela je pozivati sudionike hodočašća na informativne razgovore. Ispitivali su ih, prijetili im, a mnogima su bile oduzete putovnice.

Ins., VI., 1, 1983., str. 1127. – 1128.

U vašim svakodnevnim naporima blizu sam vam duhom i molitvom

Hrvatima u Austriji prigodom apostolskog putovanja

Beč, 12. rujna 1983.

U mjesecu rujnu papa Ivan Pavao II. pohodio je Austriju. Tom je prigodom bila komemorirana 300. obljetnica povijesne bitke kod Beča, kada je 12. rujna 1683. poljski kralj Jan Sobjeski pobijedio Turke pred zidinama Beča obranivši tako Austriju i Europu od daljnji turskih osvajanja. Papa je posjetio mjesto gdje je izvojevana pobjeda i održao je ondje prigodan govor. Na susretu s brojnim stranim radnicima hrvatske radnike Papa je pozdravio ovim riječima:

           “Želim također uputiti svoj srdačni pozdrav i svim radnicima Hrvatima. Znajte da sam vam blizu duhom i molitvom u vašim svakodnevnim naporima. Neka Bog blagoslovi vas i vaše obitelji svojim darom radosti i mira.”

Ins., VI., 2, 1983., str. 517.

Mladi iz Subotice kod Svetoga Oca

Castel Gandolfo, 6. kolovoza 1983.

Početkom kolovoza 1983. g. došlo je u Rim na hodočašće pedeset mladih iz Subotice pod vodstvom vlč. Andrije Kopilovića. Dana 6. kolovoza bili su u Castel Gandolfu na večernjoj molitvi krunice i nakon toga susreli su se sa Svetim Ocem u njegovim odajama. S njime su se svi rukovali i fotografirali, a Papa je svakome od njih poklonio krunicu. Tom su prigodom mladi iz Subotice predali Papi pismo u kojem su Svetoga Oca zamolili da napiše jednu encikliku mladima cijeloga svijeta, što je Papa učinio dvije godine poslije – za Međunarodnu godinu mladih 1985.

KANONIZACIJA BL. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

Vatikan, 16. listopada 1983.

Katolička Crkva u Hrvata dobiva još jednoga sveca

Hodočasnicima iz Boke kotorske i Njemačke

Vatikan, Trg sv. Petra, 12. listopada 1983.

U listopadu 1983. Katolička Crkva u Hrvata dobila je još jednoga službeno proglašenog sveca: sv. Leopolda Bogdana Mandića. Nekoliko dana prije kanonizacije hodočasnici iz njegova rodnog kraja, iz Boke kotorske i hrvatski vjernici iz Njemačke već su došli u Rim i bili su nazočni u srijedu, 12. listopada na općoj audijenciji. Papa ih je pozdravio ovim riječima:

           “Hvaljen Isus i Marija. Srdačno pozdravljam hodočasnike, katolike i pravoslavne, iz Boke kotorske, kao i hodočasnike Hrvate iz Njemačke, koji su došli u Rim na kanonizaciju Oca Leopolda Mandića. Vama i svima vašim dragim podjeljujem svoj apostolski blagoslov.”

Ins., VI., 2, 1983., str. 751.

Pomirenje i pokora plod su Božje ljubavi

Papin govor na proglašenju svetim bl. Leopolda Bogdana Mandića

Vatikan, Trg sv. Petra, 16. listopada 1983.

Dana 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio je svetim bl. Leopolda Bogdana Mandića. Kako se toga mjeseca održavala Šesta sinoda biskupa posvećena upravo sakramentu svete ispovijedi, 45 kardinala i 160 nadbiskupa i biskupa iz cijeloga svijeta, sudionika na Sinodi, prisustvovali su kanonizaciji na koju je došlo i oko 6 tisuća Hrvata iz domovine i inozemstva. Za vrijeme svečanosti kanonizacije Papa je održao govor na talijanskom jeziku. Na kraju svete mise Sveti Otac je pozdravio hrvatske hodočasnike na hrvatskom jeziku. Papin govor izrečen na talijanskom na kanonizaciji bl. Leopolda Bogdana Mandića donosimo ovdje u hrvatskom prijevodu:

           “Bog je ljubav … i mi smo joj povjerovali” (1 Iv 4, 8.16).

           1. Časna moja braćo u episkopatu i u svećeništvu, evo mi danas pristupamo oltaru da izrazimo svoje jedinstvo u svećeništvu Isusa Krista. Pristupamo s namjerom da ispovjedimo i navijestimo u zajedništvu sa svim sudionicima u euharistiji, okupljenima na Trgu sv. Petra – ono što je Ivan evanđelist napisao u svojoj Prvoj poslanici: “Bog je ljubav… u ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas…” (1 Iv 4,8–10).

           Bog je ljubav – i ljubav je od Boga. Ona nije od svijeta. Nije ni od čovjeka. Ona je od samoga Boga. Bez te ljubavi svijet ne može postojati. Ni čovjek bez te ljubavi ne može postojati; čovjek koji sve više biva svjestan svoje ugroženosti od sila ovoga svijeta što ih je on sam oslobodio, i od civilizacije koju je on sam izgradio – ako ta civilizacija ne postane ujedno “civilizacija ljubavi”. Bog je ljubav. I ljubav je od Boga. Duboka nas je svijest o toj istini navela da se sastanemo na Sinodi biskupa oko teme “Pomirenje i pokora u poslanju Crkve”. Pomirenje i pokora jesu plod te ljubavi koja je od Boga. Temom Sinode dotičemo i same korijene problema koji su u srcu čovjeka – a ujedno i problema o kojima ovisi život čitave ljudske obitelji.

           2. Ljubav, koja je Bog, objavila se jedanput za svagda. “…Ljubav Božja očitova se za nas… on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše” (1 Iv 4,9–10). To se Sinovljevo poslanje nalazi u temelju našeg pomirenja s Bogom. Pomirbena žrtva za grijehe postaje izvor Novog saveza, a to je savez ljubavi i istine. To je savez Boga s čovjekom i pomirenje čovjeka s Bogom, što se u čovjeku istodobno ostvaruje kao pomirenje s braćom: “Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge… Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena” (1 Iv 4,11–12).

           Časna i draga braćo, bila je potrebna ova Sinoda o temi pomirenja i pokore da zahvati najdublja pitanja poslanja Crkve u odnosu na čovjeka i u odnosu na svijet danas. Bilo je potrebno da se u nekom smislu pripravi teren za tu sinodu u Rimu i u čitavoj Crkvi. Po tom je jubileju i sama tema Sinode posebno ukorijenjena u svakome od nas.

           Mi smo od onih koji su upoznali ljubav i povjerovali smo ljubavi kojom nas Bog ljubi (usp. 1 Iv 4,16). Iz te vjere raste sve ono što želimo učiniti radom Sinode za pomirenje i za pokoru u sadašnjem poslanju Crkve. A mi to činimo zato što “smo povjerovali ljubavi”. To činimo pogledom uprtim u Krista, dobrog pastira koji poznaje svoje ovce.

           3. Danas sve to dobiva poseban izražaj upisom blaženog Leopold Mandića u popis svetaca. On je, naime, bio u svoje vrijeme herojski služitelj pomirenja i pokore. Rođen u Herceg Novom u Boki kotorskoj, sa 16 je godina ostavio svoju obitelj i svoju zemlju da bi ušao u kapucinsko sjemenište u Udinama. Njegov je život protekao bez velikih događaja: poneki premještaj iz jednog samostana u drugi, kao što je to običaj kod kapucina, ali ništa više. Zatim je premješten u samostan u Padovu, gdje je ostao sve do smrti. No upravo je u to siromaštvo jednog naizgled beznačajnog života ušao Duh i potaknuo novu veličinu herojske vjernosti Kristu, franjevačkom idealu, svećeničkom služenju braći.

           Sveti Leopold nije sa sobom ostavio teoloških i književnih djela, nije očaravao svojom kulturom, nije osnovao društvene ustanove. Za sve koji su ga poznavali on nije bio drugo nego običan fratar, malen, boležljiv. Njegova je veličina drugdje, u žrtvovanju, u darivanju sebe dan za danom, kroza sve vrijeme svojega svećeničkoga života, tj. kroz 52 godine, u tišini, u povučenosti, u skromnosti ispovjedaonice: “Dobar pastir daje život za ovce”. Fra Leopold bijaše uvijek tamo spreman i nasmiješen, razborit i čedan, diskretan pouzdanik i vjeran otac duša, učitelj pun poštovanja i duhovni savjetnik pun razumijevanja i strpljivosti.

           Ako bismo ga htjeli definirati jednom jedinom riječju, kao što su to činili za njegova života pokornici i subraća, onda je on “ispovjednik”; on je znao samo “ispovijedati”. No upravo je u tome njegova veličina. U njegovu nestajanju da načini mjesta pravome Pastiru duša. On je ovako izražavao svoje zalaganje: “Sakrijmo sve, čak i ono što može izgledati kao Božji dar, da se od toga ne bi napravila trgovina. Bogu jedinom čast i slava! Kad bi bilo moguće, mi bismo trebali proći zemljom poput sjene koja ne ostavlja za sobom traga.” I kad su ga pitali kako uspijeva teško živjeti, on je odgovarao: “To je moj život.”

           4. “Dobri pastir daje život za svoje ovce.” Očima ljudskim život našega sveca izgleda kao stablo kojemu je neka nevidljiva kruta ruka odrezala jednu za drugom sve grane. Otac Leopold bijaše svećenik koji nije mogao propovijedati zbog teškoća u govoru. Bijaše svećenik koji se žarko želio posvetiti misijama i sve do kraja iščekivaše dan polaska, ali nije otputovao nikada jer njegovo zdravstveno stanje bijaše vrlo krhko. Bijaše svećenik tako velikog ekumenskog duha da se prinosio Gospodinu kao žrtva svakodnevnim darivanjem kako bi se uspostavilo potpuno jedinstvo između Latinske Crkve i onih još odijeljenih Crkava Istoka da opet bude “jedno stado i jedan pastir” (usp. Iv 10,16); ali je svoj ekumenski poziv živio na sasvim skriven način. Kroz suze se povjeravao: “Bit ću misionar ovdje, u poslušnosti i u obavljanju svojega služenja.” I još: “Svaka duša koja zatraži moje služenje bit će međutim moj Istok.”

           Što je ostalo sv. Leopoldu? Komu je i čemu služio njegov život? Ostadoše mu braća i sestre što bijahu izgubili Boga, ljubav, nadu. Siromašna ljudska bića koja su trebala Boga i koja su ga zazivala moleći njegovo oproštenje, njegovu utjehu, njegov mir, njegovu vedrinu. Tim je “siromasima” sveti Leopold darovao život, za njih je prinosio svoje boli i svoju molitvu; ali je iznad svega s njima slavio sakrament pomirenja. Tu je on proživljavao svoju karizmu. Tu su se u herojskom stupnju izrazile njegove krjeposti. On je slavio sakrament pomirenja vršeći svoje služiteljstvo kao u sjeni Raspetoga Krista. Njegov je pogled bio uprt u Raspelo koje je visjelo nad pokornikovim klecalom. Raspeti je uvijek bio onaj glavni. “On je taj koji odrješuje!” on, pastir stada… Sveti je Leopold svoju služenje uronjavao u molitvu i u kontemplaciju. Bio je ispovjednik koji je stalno molio, ispovjednik koji je živio redovito uronjen u Boga, u nadnaravnom ozračju.

           5. Prvo nam čitanje današnje liturgije doziva u pamet Mojsijevu zagovorničku molitvu u vrijeme bitke što ju je Izrael vodio protiv Amaleka. Dok su Mojsijeve ruke bile uzdignute, vaga pobjede naginjala se na stranu njegova naroda, a kad su mu se ruke zbog umora spuštale, nadjačavao je Amalek.

           Crkva, stavljajući danas pred nas lik svojega poniznog sluge svetog Leopolda, koji bijaše vođa tolikih duša, hoće ujedno uprijeti prstom u te ruke koje se uzdižu prema nebu tijekom različitih bitaka čovjeka i naroda Božjega. Uzdižu se u molitvi. Podižu se i u činu odrješivanja od grijeha koje uvijek dosiže onu ljubav koja je Bog: onu ljubav koja se jednom zasvagda objavila u raspetom i uskrslom Kristu. “Zaklinjemo vas u ime Kristovo, pomirite se s Bogom.” (2 Kor 5,20)

           Što nam kazuju, draga braćo, te Mojsijeve ruke uzdignute u molitvi? Što nam kazuju ruke sv. Leopolda, poniznog sluge ispovjedaonice? One nam govore da se Crkva ne može nikad umoriti u davanju svjedočanstva o Bogu koji je ljubav! Ona se ne može nikad obeshrabriti ni umoriti zbog supatništva, od časa od kad je vrhunac toga svjedočanstva, u križu Isusa Krista, neuzdrmano podignut nad sveukupnom poviješću čovjeka i svijeta. Pa i nad našom teškom epohom u kojoj se čini da čovjeku prijeti ne samo samorazorenje nuklearnom smrću već i samorazorenje duhovnom smrću. Jer kako da čovjekov duh živi ako “ne vjeruje ljubavi” (usp. 1 Iv 10,16)? Kako se može razvijati u svijetu djelo mnogostrukog pomirenja ako se – povrh pravde i dijaloga – ne pusti na slobodu ona najveća snaga koja se zove društvena ljubav? A ljubav je – od Boga!

           6. Zahvaljujem kardinalu dekanu Svetoga kolegija i predstavniku Sinode biskupa za riječi koje su mi uputili na početku ovog slavlja.

           Na dan kada pada 5. obljetnica mojeg poziva da vršim Petrovo služenje u Rimu, u godini kada se napunja 25 godina od mojeg biskupskog posvećenja posebno mi je mila i dragocjena ta vaša zajednička molitva, ova zajednička Euharistija. Jer svi mi – a biskup rimski posebno – moramo ustrajati ruku podignutih prema Bogu, unatoč svojoj ljudskoj slabosti i nedostojnosti.

           Ne možemo se umoriti ni obeshrabriti… Unutar iskustva našeg vremena, unutar prijetnji koje se nadvijaju nad velikom ljudskom obitelji, unutar borbi naroda i nacija, unutar trpljenja tolikih srdaca i tolikih ljudskih savjesti, ne možemo a da ne dajemo svjedočanstvo: “Bog je ljubav… ljubav je od Boga… i mi smo povjerovali ljubavi.”

Ins., VI., 2, 1983., str. 793 – 796.; Hrvatski prijevod: Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, br. 5, 19. prosinca 1983., str. 244 – 246.

Živite po uzoru na sv. Leopolda, vjerni Bogu, Majci Božjoj i svetoj Crkvi

Hrvatskim hodočasnicima prigodom kanonizacije sv. Leopolda Bogdana Mandića

Vatikan, Trg sv. Petra, 16. listopada 1983.

Na kraju svete mise kanonizacije bl. Leopolda Bogdana Mandića Papa je nazočnim Hrvatima uputio pozdrav na hrvatskom jeziku:

           “Dragi Hrvati! Radostan sam da mogu i vas pozdraviti na čelu s uzoritim gospodinom kardinalom Franjom Kuharićem i ostalom braćom u Episkopatu. Došli ste u tako velikom broju ne samo vi, iz Jugoslavije, nego također hodočasnici iz Njemačke, Austrije, Kanade i Amerike. Svojom prisutnošću pokazujete koliko cijenite svetog Leopolda Mandića. Obraćam se na poseban način vama, dragi Hrvati, koji živite raspršeni po cijelom svijetu. Neka vam sveti Leopold, isto tako emigrant kao i vi, bude uvijek svijetao primjer kako treba živjeti i umrijeti izvan domovine, uvijek vjeran Bogu, Majci Božjoj i svetoj Crkvi. Vama i svima vašim dragima u domovini i izvan nje, od srca podjeljujem svoj apostolski blagoslov.”

Ins., VI., 2, 1983., str. 797.

_______________

Božićna čestitka

Vatikan, 25. prosinca 1983.

Na kraju božićne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Božić na raznim jezicima; među 43 jezika čestitka na hrvatskom bila je na 13. mjestu:

           “Sretan Božić, Isusovo porođenje!”

Ins., VI., 2, 1983., str. 1440.