U koncelebraciji su bili provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević, župnik domaćin fra Žarko Lučić, don Tomislav Ćubelić, don Ante Mateljan, don Marko Ćubelić, o. Marijan Bešlić i don Nikola Šakić. Misi je nazočio i splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara s obitelji. 

Tradicionalna procesija s Gospinom slikom, od splitske prvostolnice Sv. Dujma do crkve Gospe od Pojišana, ove godine nije održana zbog pandemije koronavirusa. Ipak, Gospina slika toga jutra je prevezena u katedralu Sv. Dujma gdje je slavljena misa. Svoje molitve pred slikom Gospe od Pojišana vjernici su u splitskoj prvostolnici mogli uputiti do 18 sati kada je slika ponovno vraćena u svetište na Pojišanu. 

„Draga braćo i sestre, slavimo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, u posebnim okolnostima, ali uvijek radosno. U povijesnom kontinuitetu tolikih generacija želimo zahvaliti našoj Gospi za sve utjehe i pomoći u prošlim nevoljama kuge, gladi i rata. Našoj ‘pomoćnici’ u nevoljama i našem ‘zdravlju’ u bolestima upućujemo molitve da nas i čitav svijet očuva od opasnosti širenja zaraze COVID-om 19. Ujedno joj želimo zahvaliti na svemu dobru u našim obiteljima i društvu koje smo osjetili i doživjeli osobito za vrijeme zatvorenosti u naše domove: za svijest odgovornosti za zdravlje svoje i drugih, veću solidarnost, osobnu i zajedničku molitvu, prije svega zahvaliti za svijest da su naše obitelji – ‘Crkva u malom’“, rekao je mons. Barišić u uvodnom dijelu homilije.

Tumačeći evanđeoski tekst, nadbiskup je naglasio da se u vremenu Marijina pohoda Zahariji i Elizabeti događa spasonosan događaj za našu povijest i čitav ljudski rod. „Vječna Božja Riječ utjelovila se u krilu nazaretske djevojke Marije. Ona, milosti puna, osjenjena Duhom Svetim, postaje majka Sina Božjega. Iznenađena i nadahnuta Elizabeta kliče: ‘Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?’ (Lk 1, 43). Zaharija i Elizabeta su sami. Ona, nerotkinjom prozvana, zatrudnjela je u poodmakloj dobi. Zaharija nije povjerovao anđelovoj riječi da će imati potomstvo pa je zanijemio. O, kako je teško živjeti bez riječi! Čovjek je biće riječi. Bez riječi se umire. Potvrdio je to i eksperiment njemačkog cara Friedricha II. koji je želio doznati koji je najstariji jezik na svijetu. Odvojili su novorođenčad od majki i stavili ih u potpunu izolaciju. Davali su im u izobilju sve što je potrebno za tjelesni život, ali nitko nije smio progovoriti ni riječ te su bez komunikacije s njima čekali koju će prvu riječ djeca izgovoriti i na kojem jeziku. Djeca su, uza svu obilnu hranu, jedno za drugim umirala. Bez riječi se umire!“, nastavio je.

Pojasnivši da je razgovorljivoj Elizabeti bilo teško bez suprugove riječi, mons. Barišić je istaknuo „da tu prazninu ispunja Marijin pohod, njezin pozdrav i njihov razgovor“, kazavši: „Očituje to i Elizabeta: ‘Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi’ (Lk 1, 44). Marija je u svojoj uzvišenoj i jedinstvenoj ulozi mogla i trebala ostati u Nazaretu i čekati da njoj drugi dolaze i da joj se dive. No, ova ponizna ‘službenica Gospodnja’ postaje kućna pomoćnica i s Elizabetom ostaje oko tri mjeseca do rođenja dječaka Ivana. U međuvremenu je i Zaharija progovorio pa je suživot postao normalniji i radosniji“. Poručivši da su Marija i Elizabeta razgovarale o svakodnevnim životnim situacija, mons. Barišić je rekao da je to sve dobro i normalno, ali i da nije dovoljno za život. „Ljudska riječ nije dovoljna za život! Ove žene u središte svoga života, susreta i razgovora prvo i najvažnije mjesto daju Bogu – Božjoj riječi: ‘Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?’ (Lk 1, 43); ‘Veliča duša moja Gospodina…!’ (Lk 1, 46). Potrebna nam je riječ iz Božjih usta! Riječ koja daje Život, koji nadilazi i samu smrt! U svojoj zahvalnoj riječi Marija veliča Boga – milosrdnog Oca. Ona, govoreći o sebi, veliča Boga. Marija nije samo majka utjelovljene Riječi Božje, nego je i najbolja Gospodinova učenica. Pažljivo je Božju riječ pohranjivala u svome srcu i o njoj razmišljala ulazeći u mistične dubine i bogatstvo otajstva spasenja. Riječ Božja uvodi nas u dubine Božje ljubavi da bolje shvatimo sebe i svoj poziv, kako bismo na nov način upoznali dobrotu i veličinu svojih bližnjih“, konstatirao je. 

„Kažu da su jednom zgodom upitali Voltairea kako on stoji s riječju Božjom – s Gospodinom. On reče: ‘Susrećemo se, ali ne razgovaramo’. Braćo i sestre, koji bi bio naš odgovor? Isti?! Ili: niti se susrećemo niti razgovaramo. Ili, daj Bože, susrećemo se i razgovaramo! Potrebno nam je svima rasti u našem odgovoru, susretu i razgovoru s riječju Božjom. Potrebna nam je veća otvorenost Gospodinu koji sam kuca na naša vrata. Svatko od nas je hram – svetohranište riječi Božje! Ključ otvaranja njegovu dolasku je ljubav. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu“, dodao je nadbiskup Barišić.

„Ova godina nas na osobit način otvara pohodu i susretu s riječju Božjom. Spominjemo se 1600. obljetnice smrti našega Dalmatinca, velikog ljubitelja i poznavatelja riječi Božje – svetog Jeronima koji reče: ‘Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista’. Sveti Jeronim u Betlehemu, uz špilju gdje je Riječ tijelom postala, prevodio je s originala i priredio latinski tekst Svetog pisma, tzv. Vulgatu – temelj zapadne kulture i civilizacije. Ponosni smo, ne samo na svetog Jeronima, nego i na Splitski Evangelijar – kodeks Vulgate, najstariju knjigu u Hrvata, temelj naše kulture i našega kršćanskog identiteta. Uz jubilej svetog Jeronima, papa Franjo ustanovio je i Nedjelju Božje riječi – treću nedjelju kroz godinu“, kazao je, potaknuvši nazočne vjernike na čitanje i slušanje riječi Božje. „Svjesni svojih ograničenja, zarobljenosti, grešnosti i mi u nedjeljnim susretima poput rimskog časnika, izražavajući svoje povjerenje u riječ Gospodnju, priznajemo: ‘Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja’ (Usp. Iv 7, 6-7). Možda bismo mi prije ovih riječi rimskog časnika trebali sa svetim Jeronimom reći: ‘Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!’. Poštovane obitelji, bez riječi se umire, a s riječju Božjom se živi! Majka Marija, Majka Božje riječi donosi nam u svom pohodu Riječ života vječnoga. Dajmo Božjoj riječi šire prostore i više vremena u našem svakodnevnom medijski zarobljenom životu“, ustvrdio je. 

„Majko Marijo, u nebo uznesena, u tvom pohođenju rođakinji Elizabeti i Zahariji prepoznajemo tvoj pohod svima nama! Mi smo tvoj rod, tvoji sinovi i kćeri. Pomoćnice naša i ‘Zdravlje bolesnih’, pohodi sve naše obitelji da budu ‘Crkve u malom’ – svetohraništa riječi Božje. Neka Kristova riječ prebiva u svima nama i među nama do potpunog ostvarenja naše nade, uzlaska u radost vječne domovine kod Oca nebeskoga“, zaključio je mons. Barišić. 

Okupljenim vjernicima obratio se župnik fra Žarko Lučić zahvalivši nadbiskupu na nazočnosti i poticajnim riječima te svima koji su na bilo koji način sudjelovali u proslavi svetkovine. Na samom kraju misnog slavlja Veliki mješoviti zbor Gospe od Pojišana zapjevao je himnu Lijepa naša, a potom i pjesmu Gospi „Zdravo Djevo“.