Donosimo neke naglaske iz predavanja dr. Knezović.

Čovječanstvo je u suživotu sa svojim staništem oduvijek izloženo prirodnim katastrofama manjih i većih razmjera (potresi, poplave, hurikani, suša, požari i drugo), koje uvijek iznova pokazuju koliko je ovisno o prirodi koja ga okružuje i kojom nastoji ovladati.

Posljednja dva tisućljeća čovječanstva, doba antropocena, čovjek obilježava sve većim zadiranjem u prirodu, a od industrijske revolucije i pojačanoga tehničko-tehnološkoga napretka izlaže čovječanstvo i industrijskim katastrofama, sa sve većim zagađenjem planeta Zemlja u vodi, tlu i zraku, a time i sve lošijim uvjetima proizvodnje hrane, što – uz povećane štete od bolesti i štetočina – pridonosi povećanju gladi u svijetu. Nastaju ratovi i razni sukobi što na razne dijelove čovječanstva svaljuje mnoge nevolje i nesreće.

Ranjivost čovječanstva je uvijek bila vidljiva i doživljavala se tijekom povijesti u raznim oblicima, među njima i širenjem zaraznih bolesti. Najnovije doba doživljava pandemiju koronavirusom, uzročnikom COVID-19.

Dok su se u prijašnja vremena uz manju mobilnost ljudi, roba i usluga izbijanja zaraznih bolesti zadržavala na razinama epidemija, ograničavala na manje prostore i učinkovitije suzbijala karantenama i sličnim zahvatima, uz današnju pokretljivost stanovništva i sve oblike transporta, čemu pridonosi i koncentriranost stanovanja u megapolisima, zaraza brzo prerasta u pandemiju.

Ova pandemija koronavirusom je cijelom svijetu očitovala koliko je čovječanstvo doista ranjivo, a znanstvenici iz različitih znanstvenih disciplina već dulje upućuju na takvu opasnost. COVID-19 je samo jedna od mnogih vrlo izglednih bolesti uzrokovanih mirkoorganizmima koje bi mogle postati čovjekova svakodnevica.

Tehničko-tehnološki napredak, na kojem počiva gospodarstvo svih zemalja svijeta, od čovjekova početnoga blagoslova sve više postaje njegovo prokletstvo, viseći mu poput Damoklova mača nad glavom.

Mnogi su upozoravali na to iz raznih znanstvenih disciplina, a posebice etičari filozofske i teološke provenijencije. Jedan od njih je i Hans Jonas koji svojim pokušajem razvijanja etike za tehničko-tehnološku civilizaciju, sažetom u načelo odgovornosti, razvija etiku budućnosti i na Kantovu tragu kategorički tvrdi da čovječanstva treba biti jer postoji bezuvjetna obveza čovječanstva da postoji i nikada egzistencija, ili čovjekovo biće u cjelini, ne smije postati ulog u rizicima njegova djelovanja.

Čovjek je obvezan djelovati tako da učinci njegova djelovanja nikada ne dovedu u pitanje opstojnost života na Zemlji. U svim pretpostavkama kojima se vodi o mogućim posljedicama svoga djelovanja uvijek treba dati prednost onoj goroj varijanti, mogućoj nesreći, pitajući se: A što ako se dogodi?

Etika okoliša je razradila teorijske osnove za ojačanje svijesti da čovjek ne može bez prirode koja ga okružuje i stoga obveza jednih prema drugima, ona klasična etika koja uređuje međuljudske odnose, nužno uključuje čovjekov odnos prema prirodi kao izravnu obvezu prema drugim ljudima.

Harald Lesch je izravan u svojoj procjeni da je Zemlja u šaci antropocena, što vodi tomu da čovječanstvo uklanja sebe s lice Zemlje. Da je zaokret u čovjekovu odnosu prema svome staništu bez kojeg ne može opstati nužan, jasno je i mnoge su inicijative da se ta svijest globalno ojača. Prinos tomu dao je papa Franjo svojom enciklikom Laudato si’ promičući svijest o Zemlji kao jedinom domu i potrebi ekološkog obraćenja i odgoja za nj.

Kršćanstvo u svome pologu ljubavi prema Bogu i bližnjemu nalazi temeljna uporišta za takav pristup. Teologija svojim promišljanjem u raznim disciplinama, od teologije stvaranja preko socijalne etike, moralne teologije i teodiceje, a posebice duhovnosti, promišlja i potiče na takvu praksu koju može pratiti i konkretan pastoral u životu vjernika. Liturgijski obredi i duhovno vodstvo vjernika je nasušna potreba za življeno kršćanstvo u sve više raskršćanjenom društvu.

Posebice u uvjetima pandemije valja se prisjetiti riječi španjolskog filozofa José Ortega y Gasseta: “Ja sam ja i moje okolnosti!” Svaki je čovjek u ovo vrijeme pandemije COVID-19 obilježen na svoj način svojim okolnostima. One ga oblikuju i uvjetuju u njegovu svagdanjem životu.

Primjerice, nedavni potres u Zagrebu i okolici svima koji su ga doživjeli postao je neka vrsta kamena međaša, tj. točno znaju gdje su se zatekli u tom trenutku. Zadivljujući su pokušaji ljudi da se suoče s tim novonastalim okolnostima i na njih odgovore, svatko na svoj način. Pokušaji umjetnika da svatko iz svoje sobe, iz svoga doma odsvira ili otpjeva dionicu za orkestralnu ili zbornu skladbu slika je čovječanstva u kojem svaki pojedinac ima glas i traži svoj izričaj u vrijeme kad treba držati socijalnu udaljenost, “ostati doma”.

Čovjek je društveno biće i itekako osjeća potrebu za blizinom drugog bića, za zagrljajem, za stiskom ruke. Strah od COVID-19 uništava zajedništvo, udaljava ljude jedne od drugih, usmjerava ih protiv drugih, protiv sebe samih, protiv prirode, protiv Boga… Kršćani imaju sliku trojedinog Boga, trojstveno zajedništvo kao pralik suodnosa jednih prema drugima.

I u vrijeme pandemije valja naći oblike zajedništva koji će hraniti čovjekovu potrebu za drugim bićem, a očuvati zdravlje od COVID-19 i od posljedica izolacije. Posebice je to važno ostvariti u odgojno-obrazovnom procesu u kojem online nastava na dulje razdoblje nije prihvatljiva jer razvitak učeničkih vještina u bitnome ovisi o interakciji, čime su posebice pogođena djeca primarnoga obrazovanja.

Valja računati s tim da se ima pravo na kvalitetan odgoj i obrazovanje, ali i na zaštitu zdravlja svih sudionika u odgojno-obrazovnom procesu. Ranjivost čovječanstva je ranjivost svakog pojedinca i njegova okoliša.

Tema Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje i vjeroučiteljice u srednjim školama koja se 25. kolovoza održava u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na zagrebačkom Kaptolu u organizaciji Nacionalnoga katehetskog ureda HBK i Agencije za odgoj i obrazovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja RH je „Doticaji s ranjivošću u vjeroučiteljskom pozivu“.