„Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).

Draga braćo i sestre!
Danas smo se okupili kao hodočasnici, koji su došli da se smjerno poklone Isusu Kristu, da Ga dožive i očima vjere vide u ovom Svetišu Njegove predragocjene Krvi. Došli smo na ovo Euharistijsko slavlje koje je uvijek, kad god se događa, susret s Isusom, s njegovim tijelom i krvlju pod prilikama kruha i vina, kao što je to uvijek bilo i treba biti na svakom hodočašću Isusovih učenika. Stoga se čini posvema prikladnim podsjetiti na najstariji pisani izvještaj o nekom hodočašću kršćana. Posebice zato što je, kao i ovo naše današnje, ono bilo obavljeno upravo i jedino radi susreta s Isusom. Ali prisjećamo se toga prikaza također zato da bismo, kao vjernici željni Isusa i njegove Riječi, iz toga događaja, a radi svoga Euharistijskoga susreta s Njim, izvukli poruke i pouke – za sebe osobno, za svoje vrijeme i njegove ljude, za društvo u kojemu živimo te tako osnažili svijest o tomu koja je osnovna svrha našega današnjeg skupa.

I.

Spomenuti izvještaj nalazi se na kraju Matejeva evanđelja i kratak je pa ćemo ga saslušati, a glasi: „Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. […] Kad eto im Isusa u susret! Reče im: ‘Zdravo!’ One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: ‘Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!’ […] Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: ‘Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!’ ‘I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta'” (Mt 28,1.9-10.16-20).
Dragi vjernici, sveti Matej, dakle, završava svoje evanđelje ovim opisom prvoga hodočašća Isusovih sljedbenika u povijesti, u kojemu je i osobno sudjelovao, a koji je istovremeno i prikaz posljednjeg Isusova ukazanja, rezerviranoga upravo za tu grupu hodočasnika. Naime, saznaje se iz tog izvještaja, da je ova grupa bila sastavljena od preostale jedanaestorice apostola, od kojih je jedan bio Matej, te su putovali iz Jeruzalema u Galileju, samo zato da bi susreli Isusa. A u toj prigodi Isus im je rekao tri stvari, po kojima treba da se prepoznaje svako hodočašće kršćana: izrekao je jednu zapovijed, jednu pouku i jedno obećanje.
Prvo, zatražio je od apostola da navješćuju svim ljudima i da ih, kad se obrate, krste u ime Presvetoga Trojstva te tako crkvenu zajednicu stalno i neumorno obogaćuju novim članovima, što je sadržano u Njegovim riječima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!” (Mt 28,19).
Drugo, Isus kaže svojim učenicima da su, u tom svom djelovanju, pozvani sve buduće članove Crkve poučavati, riječima i još više primjerom, kako trebaju čuvati, to jest u svojim životima održavati, sve što je Isus zapovjedio.
I treće, da bi svoje učenike ohrabrio i uvjerio, kako u tom pothvatu osobnog obraćenja i evangelizacije, stvaranja, rasta i postojanja Crkve neće nikada biti sami, te da bi ih učvrstio u hrabrosti i postojanosti njihove osobne vjere i duhovnosti, obećao im je svoju stalnu prisutnost riječima: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).
To troje je otada pa do danas sadržaj po kojemu se prepoznaje svako autentično kršćansko hodočašće. To je razdjelnica, koja hodočašće čini različitim od putovanja radi potrebe zadovoljenja ljudske radoznalosti. To je pouka, da je pravom hodočašću posvema stran svaki oblik ljudske nametljivosti i da je susret s Isusom njegova jedina svrha.

II.

„Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20)! Te su riječi na svoj način sažetak sveukupnog Isusova poslanja i djelovanja. To je misao, koja sadrži i sažima svrhu Njegova dolaska na ovaj svijet. Jer Bog je postao čovjek, zato da bi zauvijek bio s braćom i sestrama. Njegova je prisutnost među ljudima stalna, a samo njegovi načini postojanja i trajanja su različiti. Naime, naspram tomu što smo nekako naviknuti Kristov boravak i djelo među ljudima vezati samo uz Njegovo povijesno rođenje, djelovanje i postojanje u liku Isusa iz Nazareta, ipak je istina naše vjere da Isus, po svome uskrsnuću, nije posvema napustio ovaj svijet. Istina, On jest uskrsnuo i time se pretvorio u razlog naše nade, kojom ispovijedamo vjeru u uskrsnuće također svoga tijela i nadu u svoj život vječni. On jest otišao u vječnost kao naša prethodnica, kao prvi od svih koji su umrli, „prvina usnulih” (1 Kor, 15,20), kako kaže sveti Pavao, ali je istovremeno ostao u vremenu, u povijesti i među ljudima, i to na različite druge načine koji su stalni i neprekidni. U protivnom, koji bi smisao imale Isusove riječi: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta”?
To su Božje riječi. Vrijede zauvijek! Jednako za onih jedanaest učenika u Galileji kao i za sve ostale generacije vjernika, uključujući nas danas okupljene u ovom Svetištu u Ludbregu. Te Isusove riječi su stalan prezent Božjega govora. One imaju božansku snagu vječne istine, koja ne poznaje mijene.
Ja sam s vama! Te riječi, dragi hodočasnici, ponavlja Isus danas u Ludbregu. S nama je na način Crkve, koju je sam nazvao svojim tijelom, a svakoga od krštenih jednim od svojih udova. S nama je na način Riječi Božje, sadržane u svetim tekstovima, koja se stalno navješćuje, jer to je njegova Riječ kojom nam se stalno obraća. S nama je po milosnim plodovima blagoslova svojih sakramenata, kojima hrani, popravlja i oplemenjuje naše savjesti, misli, nakane, duše i živote. S nama je u svakom čovjeku, posebice u onomu najmanjemu, s kojim se doslovce poistovjetio i naš odnos prema njemu proglasio za način i kriterij našega spasa. S nama je do svršetka svijeta na osobit način po sakramentu svoga Tijeka i Krvi, jer On dolazi među nas i čeka nas na Euharistijski način svaki put, kad sudjelujemo na Misi u nekoj od „galileja” svojih života. Naime, „galileja” je u ovoj našoj priči, kao i u Matejevu izvještaju, drugo ime za svako mjesto i vrijeme susreta s Isusom..
Svetište Presvete Krvi Kristove u Ludbregu je tako „galileja” hrvatskih katolika. Posebice onih koji ovdje dolaze s iskrenom nakanom da se taj susret Njim iz kategorije događaja, po obraćenju i poniznosti, pretvori u trajno stanje već ovdje na Zemlji. Kao mjesto u koje se hodočasti radi susreta s Isusom, ovo svetište je privilegirano mjesto klanjanja Isusu u Njegovoj Krvi. Ono je i vidljiv poziv na poniznost u Isusovoj blizini. Ono je također izraz zahvalnosti Hrvata za Euharistiju, po kojoj je Isus zaista u sve dane sa svojim učenicima. U to nas uvjerava sam Isus o čemu sv. Matej, neposredno prije spomenutog opisa hodočašća, u svom Evanđelju piše ovako: „I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: ‘Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!’ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: ‘Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha'” (Mt 26,26-28). Odnosno, kako bi rekao sveti Pavao, čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove a kruh, koji lomimo, zajedništvo je tijela Kristova (usp. 1 Kor 10,16).
Sudjelovanjem na slavlju Euharistijske žrtve, a nadasve po dostojnom sudjelovanju u sakramentalnoj pričesti, kršćani hrane i liječe duše, neprestano se obnavljaju i učvršćuju kao udovi Kristovi, što su postali po krštenju. Može se stoga kazati, da u pričesti ne samo da svatko prima Krista, nego da i Krist prima svakoga pričesnika. Štoviše, kao Isusovi vjernici mi živimo, jer se pričešćujemo. To je izravan Isusov nauk, kojega čitamo u Njegovoj rečenici: „Onaj, koji mene blaguje, živjet će po meni” (Iv 6,57). Tako se u euharistijskom zajedništvu na najuzvišeniji način ostvaruje uzajamno i istovremeno nastanjenje i prebivanje Krista u učenicima i učenika u Kristu. Sve u skladu s Isusovom željom: „Ostanite u meni i ja u vama” (Iv 15,4) (usp. Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia, 22).

III.

Važno je znati također kako već sveti Pavao, koreći ružno ponašanje nekih kršćana u grčkom gradu Korintu na njihovim Euharistijskim slavljima (usp. 1 Kor 11,17–22), naziva nedostojnim pristupati pričesti ukoliko se događa u stanju grijeha, podjela, svađa i ravnodušnosti prema siromasima. Njegovo upozorenje glasi: „Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela” (1 Kor 11,26-29).
Dragi vjernici, kad su članovi Hrvatskoga sabora 1739. godine učinili zavjet u vezi s ovim svetištem, u svom proglasu kazali su također: „Da odvratimo pošast i zlo, […], valja da se pored tjelesnih lijekova, što ih ljudi mogu izmisliti i upotrijebiti, uteknemo osobito i duhovnim djelima. Valja da zazovemo i milostivoga Boga.” I zato su odlučili, da se ima sagraditi kapela u čast i za veći porast slave Presvete Krvi Isusove i Tijela njegova.
Dok im još jednom svesrdno zahvaljujemo za tu plemenitu nakanu i zavjet, te dok ponizno molimo, da im dragi Bog udijeli nagradu svoje vječne blizine, korisno je ponovno podsjetiti na koji način se najbolje doprinosi porastu časti i slave Tijela i Krvi Kristove. U tom smislu može poslužiti pojedinim vjernicima, svećenicima, Crkvi kao ustanovi i, osobito danas, cijelom Hrvatskom državnom saboru, kao i svim ljudima i ustanovama dobre volje, misao sv. Ivana Zlatoustoga (349.-407.). On je često i izvrsno pisao o sakramentu Tijela i Krvi Kristove i časti koju mu vjernici iskazuju, te je stoga nazvan naučitelj Euharistije. A propovijedajući upravo o maloprije navedenim odlomcima Matejeva evanđelja, koji su posvećeni sakramentu Tijela i Krvi Kristove, napisao je i ovo: „Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne zanemari ga kad se nađe golo. Ne iskazuj mu čast ovdje u hramu tkaninama od svile, kako bi ga zatim zanemario vani, gdje trpi hladnoću i golotinju. Onaj koji je rekao: ‘Ovo je moje tijelo’, isti je onaj koji je rekao: ‘Vidjeli ste me gladna i ne nahraniste me’, i ‘Sve što učiniste jednome od moje najmanje braće meni učiniste’ […]
Koja korist ako je Kristov stol prepun zlatnih čaša, a on sam umire od gladi? Najprije njega gladna nahrani, a tek onda od suviška ukrasi njegov stol. Nudiš mu zlatnu čašu, a čašu vode ne daš? Zašto treba pripravljati zlatom vezene pokrivače za stol, ako njemu ne damo ni potrebno odijelo? Koja korist od toga? Reci mi: Ako koga vidiš bez nužne hrane i ostaviš ga tako, pa samo ukrasiš stol zlatom, zar će ti zahvaliti, ili se nasuprot rasrditi? A ako ga vidiš obučena u poderane haljine i ukočena od studeni, a ne daš mu odijelo nego mu podigneš zlatne stupove govoreći da to činiš u njegovu čast, zar se neće osjetiti ismijanim i uvrijeđenim najvećom grdnjom.
Tako i o Kristu razmišljaj dok kao lutalica i putnik ide naokolo bez krova, a ti ga ne primaš kao gosta, nego ukrašavaš pod i zidove i glavice stupova, te srebrene lance vješaš na svijećnjake, a njega u zatvoru vezana nećeš ni da pogledaš. […] Dok uređuješ zgradu ne preziri bijednoga brata. On je dragocjeniji hram od bilo koje zidane zgrade”(Sv. Ivan Zlatousti, Homilija o Matejevu evanđelju, PG 58,508-509).
Ovdje bismo mogli dodati: Koristi hodočastiti, ako se čuva i vrši ono što je Isus zapovjedio!
Naša narodna kršćanska mudrost na to kaže: „Boga slavi tko mu stvore vidi!” Stoga neka dragi Bog, po zagovoru svih hrvatskih mučenika, blagoslovi sve sabornike kako bi donosili zakone, koji svojim propisima i sadržajem poštuju i čuvaju ono što je Isus zapovjedio, koji štite ljudska i radnička prava, dostojanstvo čovjeka i obitelji te poštuju prirodni moral i ljudski život. Neka otvori svako stisnuto oko i srce! Neka dadne ustrajnost vjernicima, svim ljudima i ustanovama kako bi uvijek mogli imati otvorene oči za potrebe drugih i biti u službi čovjeka, koji je otkupljen Predragocjenom Krvlju. Po Kristu Gospodinu, koji je s nama do svršetka svijeta. Amen.