Sv. Andrija Kretski (650. – 726.) bio je biskup Krete, istaknuti teolog, veliki propovjednik i himnograf bizantske Crkve. Štuje se kao svetac i u Katoličkoj i u drugim istočnim Crkvama. Remek djelo njegova liturgijskog pjesništva je Veliki pokajnički kanon – obiman pokajni spjev koji se tijekom Velikoga posta preko tjedna moli razlomljen na dijelove u sklopu Velikog povečerja, a u Četvrtak V. tjedna posta na Jutrenju čitav – svih 250 strofa. Karakteristika je ove pokajničke molitve što se uz svaki tropar (strofu) čini velika metanija (poklon do zemlje). U bizantskoj himnografiji kanon je spjev ili liturgijska poema koja ima 8, 9, 3 ili 2 pjesme, a svaka pjesma nekoliko tropara. Prvi tropar pjesme je uvijek „irmos“ koji se tekstom odnosi na jednu od devet biblijskih hvalospjeva (Mojsija, proročice Ane, Izaije, Habakuka, Jone, Danijela i triju mladića, Bogorodice i Zaharije). Kanon je sastavljen da bude komentar na sedam starozavjetnih i dva novozavjetna hvalospjeva koji su se redovito molili u sklopu Jutrenje. S vremenom su u liturgijskoj praksi sami biblijski hvalospjevi izostavljeni, ali je kanon ostao. Veliki pokajnički kanon sv. Andrije je obimom najveći kanon ikad napisan. Sastavljen je u prvom licu, kao razgovor čovjeka s vlastitom dušom te kronološki prati biblijske likove od Adama i Eve sve do Novog zavjeta, iznoseći pozitivne ili negativne primjere pojedinih likova s ciljem da se molitelj u usporedbi s njima potakne na pokajanje i iskreno obraćenje. U sklopu molitve kanona vjernici čine metanije – velike zemne poklone kao vanjski znak pokajanja za grijehe i metanoije (obraćenja).