U svetištu Majke Božje Remetske (Česmičkoga 1, Zagreb) u korizmi se održavaju korizmene duhovne obnove četvrtkom. Ovogodišnja tema je „Vjera u vremenima kušnja“. Svakog četvrtka program počinje misom, slijedi duhovni nagovor, te sve završava klanjanjem pred Presvetim. U četvrtak je duhovnu obnovu predvodio o. Tomislav Rukavina, DI.

U nagovoru na korizmenoj duhovnoj obnovi koji je uslijedio nakon mise o. Tomislav Rukavina je govorio na temu milost nakon kušnje. Ustvrdivši u uvodu da je Bog stalno prisutan istaknuo je da nije dovoljno znati da je on prisutan nego to treba iskusiti. Bog najprije govori u srcu i uvijek govori u srcu jer je srce stvoreno, zato imamo samo jedno srce, zato jedino tamo možemo i čuti i to isto mjesto mora koristiti i drugi čovjek i đavao i svi ostali jer je to jednostavno određeno, to je tako, ne možete jednim srca slušati đavla, a drugim Boga, uvijek se to događa u istome srcu. Srce je mjesto u kojem prepoznajem Božju prisutnost.

U knjižici duhovnih vježbi sveti Ignacije u razmatranju „Kako da postignemo ljubav“ u drugoj pripravnoj molitvi kaže da molim ono što želim. Tu ću moliti za unutarnju spoznaju tolikih dobročinstava što sam ih primio od Boga da ih u zahvalnosti potpuno priznam te uzmognem u svemu uzvratiti tu ljubav i služiti njegovom božanskom veličanstvu.
O. Rukavina nastavno je naveo kao primjer svetoga Josipa primijetivši kako on za razliku od Gideona, Mojsija i nekih drugih starozavjetnih ličnosti nije tražio nikakve provjere. On je bespogovorno slušao Božji glas i ponizno mu se pokoravao jer je imao potpuno povjerenje u Boga. Zašto on ne sumnja?, zapitao se o. Rukavina te odmah odgovorio: zato što mu je važniji susret s Bogom nego opasnost. On ništa ne razmišlja. Zašto? Zato što mu je važnije to što je susreo Boga nego teškoće koje idu nakon toga.

O. Rukavina je u nastavku upozorio kako smo mi ljudi skloni kad dobijemo neku Božju milost uhvatiti se za dar i zaboraviti darovatelja. Zato sveti Ignacije kaže molim za unutarnju spoznaja tolikih dobročinstva što sam ih primio od Boga da ih u zahvalnosti potpuno priznam te uzmognem u svemu uzvratiti tu ljubav, jer đavao neće odustati. Ako ste nekakvu kušnju strpljivo podnosili i ostali ponizni i kad je ona prošla i dogodila se nekakva milost Božja, dogodio se neki Božji ushit, prijeti opasnost da podlegnemo oholosti da se uhvatimo za dar i zaboravimo darovatelja. Ključno je dakle da kad se dogodi milost ne ostati usmjeren na sebe radi radosti i uslišanja do kojeg je došlo nego ostati usmjeren na Boga baš kao i kad je trajala kušnja, kad si ga tražio i pitao: Bože, gdje si?, jer mi imamo problema u životu koje nikada nećemo riješiti i ja ne poznam čovjeka koji nema tako nešto. I mi smo skloni onda tražiti rješenje i nije to loše ali ovo je važnije: Gdje si, Bože u tome trenutku muke ili tjeskobe ili teškoće ili što god to bilo, važnije je u tome naći Boga nego riješenu stvar jer što će ti riješena stvar ako nemaš Boga. U nama treba postojati poniznost kada Boga tražimo isto kao kad se dogodi trenutak da se Bog iz nekog razloga smiluje.

U jednom i u drugom samo gledaš gdje je Bog i ne daš strahu da te svlada i da budeš usmjereni na sebe samoga i na Božji dar ili na teret, muku koji su te snašli nego samo trebaš gledati gdje je Bog jer tamo gdje je on tamo mora biti dobro. Gdje je Bog u tome, to je ključno. Takva milost nakon teškoće služi tome da pokaže da je On sada tu isto kao što je bio i muci i da nas ne prevari neprijatelj koji svaku situaciju pokušava skrenuti da se okrenem od Boga nego nam valja ostati usmjerenima na Boga i njega tražiti. Sve stvari koje postoje govore o Bogu. Jedan je biskup napisao: kad govorim o tim stvarima i ljudima i bićima koja govore o Bogu ma nitko me od njih ne laže nego svako o tebi kaže samo ono malo što zna i može. Svako stvorenje govori o Bogu onoliko koliko je Bog dao. Ali samo ako ga tražiš. A ponavljam Bog nije netko na nebu koji je informiran o nama nego je tu sada, kao zrak recimo, nismo svjesni zraka kad počne puhati vjetar svjesni smo toga ako ne puše pa potrči čovječe, uzmi lepezu, reci: tu si Božje, daj mu da te nađe. I kad se on sakrije to nije zlo, to je milosni trenutak da ga još više tražiš i kad se smiluje i pokaže ti se ti si malo dublje zaronio u svoje srce. Dakle Bog kada dà dar ne hvatamo se za dar nego se hvatamo za darovatelja i u svim stvarima koje su nam dane ili oduzete tražimo samo lice njegovo, to znači istinska poniznost, istinsko pokajanje, istinska pokora jer sve naše vježbe služe samo jednom: da nas dovedu pred lice Božje.