Na početku homilije kardinal Alojzije Stepinac, koji se u tom trenutku nalazi u zatvoru u Lepoglavi, navodi kako je „Gospod Bog za čuvara djevičanske Majke svoga Jedinorođenoga Sina odabrao čovjeka koga nitko nije natkrilio u stidljivosti, sv. Josipa“ (Batelja, 2009: 49) i podsjeća nas na ljepotu litanijskog zaziva: Stidljivi čuvaru Djevice, moli za nas!

Stepinac nas podsjeća kako je članak „svete vjere da je Majka Božja bila uvijek djevica, da je bila djevica u začeću Sina Božjega. Članak je svete vjere da je ostala djevica u rođenju Sina Božjega. Članak je svete vjere da je ostala djevica i poslije rođenja Sina Božjega“ (Batelja, 2009: 49-50).

Nadalje, naš Blaženik navodi razloge kojima objašnjava kako je jedina mogućnost bila da Isus Krist, naš Spasitelj, bude začet i rođen od Djevice. „Prvo, zbog dostojanstva Oca nebeskoga, koji nije mogao da kao Otac prenese svoje dostojanstvo na ikoga muža. Drugo, zbog dostojanstva Isusa Krista, koji je od vijeka rođen samo od Oca pa se pristojalo da se i u vremenu rodi samo od Djevice. Treće, jer nije dolikovalo da se naravnim načinom začne i tako bude podložan istočnome grijehu onaj koji je došao uništiti grijeh“ (Batelja, 2009: 51).

Također, važna su i dva objašnjenja kojima nam bl. Alojzije Stepinac tumači zašto je Marija ostala Djevica i nakon Isusova rođenja. „Prvo, zbog savršenstva Kristova da kao što je Jedinorođeni od Oca, tako bude i Jedinorođeni od Djevice. Drugo, zbog dostojanstva i svetosti Majke, koja bi izgledala potpuno nezahvalna kad se ne bi zadovoljila takvim Sinom kao što je Isus Krist, te bi djevičanstvo, od Boga joj čudesnim načinom sačuvano i u začeću i u rođenju Kristovu, svojevoljno izgubila“ (Batelja, 2009: 51), govori nam Blaženik i navodi kako je Mariji bio potreban odgovarajući zaštitnik, važna uloga koju je Bog povjerio svetom Josipu.„Budući da je sv. Josip prema općenitom mišljenju bio položio zavjet djevičanstva, nema nikakve sumnje da je posjedovao stidljivost u najvišem stupnju kad je u svetosti nadvisio sve stvorove, izuzev Bogorodicu. Stidljivost je nerazdruživa pratiteljica djevičanstva“ (Batelja, 2009: 52), naglašava kardinal Stepinac i dodaje kako je odabirom sv. Josipa Svemogući Bog uistinu učinio divan izbor.

Poznato je kako evanđelja ne donose zapise ni jedne jedine Josipove riječi, već samo opisuju njegovo djelovanje i njegove snove. Blaženi Alojzije Stepinac to tumači na sljedeći način: „Kao da nam je htio reći: sva čast, sva hvala idu samo Isusu i Mariji Djevici! Kad dolaze na poklon sveta Tri Kralja, nema o svetom Josipu ni riječi. Kad donose dijete Isusa na obrezanje u jeruzalemski hram, opet je sv. Josip u pozadini, jer starac Simeon, dok proriče, upravlja riječi svoje Majci, Djevici Mariji (Lk, 34). Sveti Josip istupa naprijed samo onda kada valja izvršiti neki zadatak“ (Batelja, 2009: 53).

Stepinac za sv. Josip govori kako se radi o svecu koji je u najvišem stupnju posjedovao krjepost stidljivosti navodeći sljedeće: „Što drugo moramo zaključiti nego to da je čovjek koji je djevičanski živio, koji je bio tako duboko ponizan i skroman, koji je blistao svetošću iznad svih ljudi, izuzev Bogorodice, da je taj čovjek morao posjedovati u najvišem stupnju i krjepost stidljivosti, zbog čega ga je Bog odabrao za čuvara Djevici – Majci Mariji“ (Batelja, 2009: 53). Upravo je stidljivost ono što nedostaje današnjem društvu.Zanimljivo je kako su upozorenja kardinala Stepinca koje je naveo u ovoj propovijedi pred 70-ak godina aktualna i danas. Naš Blaženik upozorava na problem bestidnosti u svijetu i naglašava bestidnost u ženskom odijevanju, u razgovorima i pogledima, u književnosti, likovnoj, kazališnoj i filmskoj umjetnosti. „I sve to kao da je riječ o kakvoj sitnici, a ne o najvećim interesima duše spojenima sa svetom kršćanskom stidljivošću!“ (Batelja, 2009: 53).

Stepinac podsjeća kršćanske roditelje, mladiće i djevojke na važnost stidljivosti i na sv. Josipa kao uzora stidljivosti. Govori kako je „sa stidljivošću spojen blagoslov, a s bestidnošću prokletstvo Božje. Neka stidljivi sveti Josip izmoli svima uzvišenu krjepost kršćanske stidljivosti“ (Batelja, 2009: 54), navodi na kraju homilije.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije