Svjetlo koje se povećava

Danas slavimo blagdan s kojim završavamo božićno vrijeme, ali i s kojim započinjemo niz Nedjelja kroz godinu. Čini se kao da nas ovaj blagdan poziva da od razmatranja o Adventu i Božiću prijeđemo na dugi niz manje značajnih nedjelja crkvene godine, tj. da ono što govorimo svjedočimo u svagdašnjem životu.

S vidik Betlehemskog brežuljka „kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga” (Tit 3,4), uspeli smo se s Bogojavljenjem do ekumenskih vidika, produbljujući otajstvo svjetla „koje se pojavilo svim narodima” i spasenja „navještenog „svim narodima”. Danas se vidik proširuje, mogli bismo ga nazvati „trojstvenim”, jer se pred nama nalazi prvo novozavjetno „Bogojavljenje”.

Tu više nije anđeo, kao na Božić, nije ni zvijezda, kao na blagdan Bogojavljenja, nego glas Oca i pomazanje Duha, to je službeno predstavljanje i posvećenje Mesije rođenog u Betlehemu kojega su priznali ponizni predstavnici ljudske obitelji, pastiri. Presveto Trojstvo potvrđuje remek-djelo stvaranja i uvodi čovjeka u red milosti.

Temeljna poruka današnjeg dana jest: „Ti si Sin moj, Ljubljeni. U Tebi mi sva milina.” Drugi će evanđelist zabilježiti i riječi: „Slušajte ga!” Za vrijeme Kristova krštenja na Jordanu ljubav vječnog Oca prema Sinu koji se utjelovio objavljena je i nama.

No ta objava ljubavi traži odgovor vjere, tj. čovjekovu raspoloživost: „Slušajte ga!”. Bogojavljenje na Jordanu ide za tim da svijet vjeruje u Božjega Sina i da mi postanemo njegova ljubljena djeca… To je „popudbina” što nam daje Božić za naše putovanje kroz crkvenu godinu.

Smisao našega krštenja

Blagdan Kristova krštenja prigoda je da se i mi sjetimo našega krštenja. Zapravo, mi shvaćamo smisao našega krštenja u svjetlu Isusova krštenja. Budući da smo kršteni u ranom djetinjstvu, nismo shvaćali, što se to s nama događa. Zato se s pravom pitamo, što se to s nama dogodilo na krštenju i što se to od nas kršćana očekuje. Na upit : „Što tražite (u krštenju) od Crkve Božje za ovo dijete?” roditelji su odgovorili „Krštenje, Vjeru ili Život vječni”. Zaustavimo se na jednom od odgovora. „Tražimo vjeru!” Oni su htjeli da se krstimo u vjeri Crkve, vjeri koju oni ispovijedaju.

Doista krštenje je sakrament kršćanske vjere. Vjerom vođeni, roditelji i kumovi u času krštenja ispovijedaju i obećavaju da će u njoj odgajati svoje dijete. Moramo priznati, ako je nekad bilo samo po sebi razumljivo vjerovati, danas to nije. Ako je nekad bilo lako govoriti o vjeri, danas je to teško. Ipak moramo do kraja priznati, ako je teško vjerovati, ništa manje teško nije ne vjerovati. Čovjek u sebi posjeduje sklonost vjerovati. I ateist u svojoj dubini „vjeruje” da Bog ne postoji, ali to ne očituje. Živjeti po vjeri znači ponajprije osluškivati pozive na vjeru, a onda ih nesebično pretočiti u stavove, postupke, predanje Bogu.

Što (ni)je vjera

„Pravednik će od svoje vjere živjeti”, veli sv. Pavao. Od koje vjere? Svakako ne od vjere koja je neko životno osiguranje ili banka iz koje bismo povremeno podizali uloženi polog, nego vjere koja je svjetlo što obasjava misli i djela našega života, koja se nikad ne dijeli od našega života. Vjera je otvorenost prema Bogu koji se objavio i koji nam je u Kristu priopćio bogatstvo svoga božanskog života i pozvao nas da na tome bogatstvu sudjelujemo. Ne od vjere koja je puko prihvaćanje neke nauke nego i od vjere kojom prihvaćamo cijelu Kristovu osobu. Takvu vjeru imali su prvi kršćani kojima sv. Petar piše u svojoj poslanici: „da prokušanost naše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista” (1 Pt 1, 8). Vjera ide do krajnjih granica i prihvaćanja teških zahtjeva kršćanskog života, prema onome što smo čuli: „Tko ustraje do kraja taj će se spasiti”.

Bog koji se objavio nije bog lažnih ljudskih sigurnosti. Nije formula koja rješava naše poteškoće i naše probleme: to bi bio bog koji otuđuje, bog surogat, bog zakrpa…

Naša vjera u Boga nije ni bijeg ni nebriga. Trebali bismo imati nepovjerenje u mirnu vjeru, bez poteškoća. Vjera je trajno zalaganje, upravo zato što vjeruje usprkos olujama u kojima se trajno stavlja na kušnju.

Bila bi lažna vjera ona koja bi tražila Boga samo kao osobnog tješitelja i kao direktno rješenje poteškoća u kojima se nalazimo. U temeljima te vjere ne bi bilo potpune raspoloživosti prema Bogu, nego pokušaj da se Bog „upotrijebi” radi naših sigurnosti.

Imati vjere znači prepustiti se Bogu i onda kad nam se čini da on „spava”, koji puta znači „nadati se protiv svake nade”, kao Abraham, jer znamo da nas nikakva poteškoća ne može pobijediti: Bog ju je već pobijedio. Ipak to nas neće odijeliti od svijeta tako da izbjegnemo problem svijeta, jer je Božji plan da svijet oslobodi od zla, i da je u tom procesu oslobođenja kršćanin pozvan na suradnju, boreći se uz njega, ozbiljno shvaćajući probleme svijeta, ne gubeći hrabrost.

Vjera nas drži u teškoćama, vjera nam je nadahnuće pravih božanskih misli, vjera nas otvara prema Bogu i bližnjemu. Ako to nije, onda to nije vjera nego neki njezin nadomjestak.

Vjera prelazi u služenje

Ta vjera ne ostaje besplodna, beskorisna, ona se očituje u služenju onima koji su u potrebi. Onaj koji očima svoje vjere promatra Božja djela u svijetu, koji se u vjeri otvara prema Bogu, što se po milosti nastanjuje u čovjekovoj duši ne može zatvorit svoje oči potrebnima, siromasima. Tako je uvijek bilo u povijesti. Tako se ponašala i prva kršćanska zajednica u cjelini, kao što svjedoči pisac Djela apostolskih (Dj 2, 42-47).

Crkvi, svijetu potrebni su mudri i hrabri kršćani, kršćani-vjernici. Sveti mučenici su blistav primjer kršćana koji doista žive svoje krsno posvećenje, koji rastu u onome životu koji im je dan i koji su u potvrdi osnaženi tako da vjera nije za njih neki rubni čimbenik, nego sama srž cijelog njihovog bića i djelovanja, tako da božanska ljubav za njih postaje snaga življenja koja nadahnjuje i djeluje, sva usmjerena prema jedinstvu ljubavi s Bogom i sa svim ljudima dobre volje, koja će naći svoju puninu u vječnosti.

Crkvi i današnjem svijetu iznimno su potrebni takvi muževi i žene, svih poziva i staleža, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici-laici, jer samo osobe takve vjere, takvog kova i takve svetosti bit će sposobni promijeniti ovaj svijet i ponovno mu dati zajedno s mirom ono duhovno i kršćansko usmjerenje prema kojem svaki čovjek u svojoj nutrini teži – a da koji puta toga nije ni svjestan – i koje nam je svima tako potrebno.

Draga braćo i sestre, vi živite izvan svoje domovine Hrvatske, izvan svoje obitelji i izvan svojih domova. U takvim okolnostima čovjek može lako izgubiti svoj identitet, ali isto tako još lakše može izgubiti vjeru u kojoj je kršten, vjeru svoga djetinjstva i svojih pređa. I u tim prilikama čuvajte svoju vjeru, ali ne kao zakopano blago nego je svjedočite. Današnji blagdan je poziv da se sjetimo onoga što su za nas kod našega krštenja zatražili i obećali naši roditelji, ali i onoga što smo u svojoj mladosti prihvatili: da se sjetimo vjere… Moramo iskreno priznati da naš narod, raspršen po cijeloj Europi, pa i po cijelome svijetu, doista svjedoči svoju vjeru, u prvom redu slaveći euharistiju, pohađajući mise i odgajajući svoju djecu da čuvaju zaklad vjere.

Po krštenju postajemo ljubljena djeca Božja. „Ljubljena” znači i izabrana. Za što? Za poslanje prema drugome tj. za poslanje spasenja i pomoć Isusu da svi ljudi prihvate Božju ljubav i da se spase.

U to ime i s tom porukom želim svima blagoslovljenu i uspješnu novu 2009. godinu.