Nedjelju Caritasa ove godine slavimo u jubilejskoj godini sv. Pavla apostola, koji je usporedio Crkvu s tijelom, koje ima mnoštvo udova i svi su udovi važni. Da bi tijelo funkcioniralo, jedni pomažu druge, kao što i svemogući Bog pomaže slaba čovjeka.

Objavljujući se čovjeku Bog otkriva svoju blizinu. On je Bog s nama, među nama, u ovom svijetu koji smatramo svojim. On je osjetljiv za nas i naše probleme, sućutan Bog. Raduje se svakom našem rastu, osobito napretku u izgradnji njegova Kraljevstva među nama. A njegovo Kraljevstvo označava društvo u kojem svaki pripadnik vodi računa ne samo o vlastitu dobru i vlastitoj koristi, već i o dobru i koristi drugih ljudi. Isusova zapovijed: “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga” izraz je istine da pojedincu može biti dobro jedino ako se trudi da ljudima oko sebe čini dobro i želi im dobro. Izgradnja Kraljevstva Božjeg mjeri se mjerom ljudskosti ili očovječenosti, zapravo mjerom pobožanstvenjenosti, jer čovjek, stvoren na sliku Božju, postajući sličniji Bogu gradi svoju čovječnost.
Željeti dobro drugomu uključuje uvažavanje činjenice da je drugi drugačiji, da ima osobine koje ga razlikuju od ostalih, da ima darove kojima ga je Bog obdario i da ga je upravo time Bog htio učiniti prepoznatljivim.

Osim zadaće prepoznavanja, različitost ima i zadaću nadopunjavanja. Različitim sposobnostima svakog pojedinca čovječanstvo se obogaćuje. Koristeći različitosti zajednički postižemo rezultate koje pojedinačno ne možemo ostvariti. Različitost svakog pojedinca u temeljima je Božje misli o čovjeku. Već u početku, pri stvaranju čovjeka, postavio je različitost muškarca i žene kao jamstvo opstanka i temelj rasta i napretka. Ta je različitost nužna za cjelovitost ili potpunost čovjeka. Objaviteljski je izričaj: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. (Post 1,27) i drugi: Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek. (Post 5,1-2)
I novozavjetna Božja objava prepoznaje različitost kao nužnost u Crkvi. Upravo na temelju slike tijela, koje može skladno funkcionirati jedino usklađenim odnosom svih udova ili svih njegovih organa, sv. Pavao vidi važnost usklađivanja različitosti pojedinih uloga i službi, tj. pojedinaca, u Crkvi. Različiti su dari, a isti Duh (…) Ne može oko reći ruci: “Ne trebam te”, ili pak glava nogama: “Ne trebam vas.” Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji (1 Kor 12,4.21-22).

Vjernik kršćanin je čovjek koji, nastojeći mudro iskoristiti priliku koju mu Bog daje darujući mu život, teži otkriti način življenja kojim će ispuniti smisao vlastita postojanja. Tragajući nailazi na ponude različitih odgovora, ali se izabirući jedan od njih oslanja na činjenicu da jedino Bog može znati istinu i na sigurnost da nas Bog neće iznevjeriti. Stoga izabire njegovu ponudu. U toj sigurnosti prihvaća Božju objavu kao istinu, koju bi – u svojoj slobodi – mogao i odbaciti. Na temelju objavljene istine kršćanin stvara svoje vrijednosne ljestvice i u skladu s njima formira životne stavove. Stavovi koji ne uvažavaju objavljenu istinu, ne mogu se nazvati kršćanskim.

Ne živimo li, međutim, u vremenu kada se i u našoj Domovini, koja se često hvali svojim stoljetnim korijenima, odbacuju kršćanski stavovi u teoriji i praksi? Događanja kojima smo svjedoci (zakoni koji se donose, medijski uradci koji se nude…) pokazuju koliko se obezvrjeđuju evanđeoske vrijednosti i pokušavaju diskreditirati osobe koje se za te vrijednosti zalažu.
U različitosti glede prihvaćanja ili odbijanja objavljene istine susrećemo se s različitošću koju kršćanin uvažava, premda je ne smatra ispravnom. Takvim stavom na tragu je Božjeg pristupa koji uvažava čovjekov slobodni izbor i onda kad je pogrešan. Bog ne sprječava čovjekov slobodni izbor čak ni onda kad je usmjeren protiv Boga samoga. Istim odnosom kršćanin slijedi Božji stav: čovjek ima svoje dostojanstvo jer je čovjek, tj. jer je stvoren na sliku Božju. Ni najokorjeliji zločinac u Božjim očima nije otpisan. Bog mogućnost obraćenja ostavlja otvorenom sve do smrti. Njegov je stav: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.” (Iv 8,11), kako je to rekao Samarijanki na Jakovljevu zdencu, ili kako je svojim “danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23,43) nagradio pokajanje razbojnika na križu. Bog ne prisiljava čovjeka da prihvati istinu, nego uvijek strpljivo čeka, poziva i potiče da to učini.

Ipak, Bog procjenjuje ljudske čine: u tome je izričit i jasan. Zlo je zlo, dobro je dobro! Tu istinu čovjek ne može promijeniti premda to uvijek iznova, od Adama i Eve naovamo, pokušava. Takvi pokušaji čovjeku ne donose boljitak, nego, naprotiv, pogoršanje.
Osudu pojedinog čina kršćanin ne vezuje uz osudu osobe. Ili, jasnije rečeno: krivnja osobe za učinjeno zlo nije mjerljiva instrumentima koji nam stoje na raspolaganju. Stoga je najozbiljnije Božje upozorenje: Ne sudite da ne budete suđeni. Procjenu odgovornosti pojedinca za učinjeno zlo kršćanin prepušta Bogu.

Suprotno tomu, kršćanin se ne miri s događanjem zla. On ga identificira i suprotstavlja mu se svim evanđeoskim sredstvima. Ako to ne čini, iznevjeruje svoje poslanje. Bog to izričito traži od onih koji su njegovi: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.” (Mt 18, 15-17)
Suprotstavljanje zlu zahtjevan je kršćanski poziv. Kad ga ne slijedimo, griješimo propustom.
Još je zahtjevnije ljubiti čovjeka i onda kad se opredjeljuje za zlo. Razlučiti osobu od njezina djela za čovjeka je gotovo nemoguća misija. Ali ne i za Boga. Kad Bog u nama djeluje, i nama to postaje moguće.

Ljubav je jedini način kojim grješniku možemo pomoći. Ona isključuje svako nasilje, mržnju i prisilu. Ona je žudno iščekivanje “povratka”, nenametljivo traženje zalutalih, brižno njegovanje ranjenih. Ljubav strpljivo čezne da u slobodi bude uzvraćena.
Ljubi i čini što hoćeš! (Sv. Augustin)