1. Srdačno pozdravljam sve sudionike ovoga znanstvenog skupa crkvenih pravnika. Rado pozdravljam nazočne biskupe… Posebno pozdravljam vas, crkvene pravnike, djelatnike crkvenih sudišta, obiteljskih savjetovališta, pastoralne djelatnike, predavače…
Crkva je oduvijek poticala i podupirala razvoj raznih znanstvenih disciplina te u njima prepoznavala put kojim se čovječanstvo može uzdići “do uzvišenijih vidika istine, dobrote i ljepote i do općevažećeg suda te tako bude rasvijetljen onom divnom Mudrošću koja je oduvijek bila kod Boga” (GS, 57).
Naslov ovogodišnjeg simpozija: Ništavost ženidbe: procesne i supstantivne teme, potiče na razmišljanje i postavljanje pitanja vezanih uz specifično područje ženidbenoga i procesnoga kanonskoga prava.

2. Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života dobiva značenje i snagu od stvaranja, ali za vjernike kršćane uzdiže se na veće dostojanstvo, budući da se pribraja među sakramente novoga saveza. Krist Gospodin uzdigao je ženidbeni savez među krštenima na dostojanstvo sakramenta. “Stoga među krštenima ne može biti valjanoga ženidbenoga ugovora koji samim time ne bi bio sakrament” (kan. 1055, § 2). To može shvatiti samo onaj tko vjeruje. Crkva smatra ženidbenu vezu među krštenima povlaštenim znakom prenošenja milosti, velikom tajnom u kojoj se očituje intimna stvarnost ljubavi koja je Bog.
Ženidba i obitelj nisu neka privatna stvarnost koju svatko za sebe može slobodno oblikovati. Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes živo naglašava da je ženidba po svojoj naravi ustanova koju je utemeljio sam Stvoritelj i uspostavio je po svojim zakonima (GS, 48a) te su njezina bitna svojstva jednost i nerazrješivost, “koja u kršćanskoj ženidbi zbog sakramentalnoga dostojanstva zadobivaju posebnu čvrstoću” (kan. 1056).
Načela o jednosti i nerazrješivosti ženidbe upisana su u ljudsku narav. Nerazdruživo jedinstvo bračnog zajedništva uspostavlja se snagom ugovora, saveza, te muž i žena “više nisu dvoje, nego jedno tijelo” (Mt 19, 6; Post 2, 24). Stvaranjem na sliku Trojstva, čovjek je stvoren kao muškarac i kao žena. U njihovo biće utisnut je zakon darivanja u ljubavi na sliku Boga-Dara, stoga ulaze u uzajamno darivanje. Postajući darom i primajući dar, stvaraju zajedništvo osoba. Prema nauku Crkve, utemeljenom na Božjoj riječi, ženidbu može sklopiti samo jedna muška i jedna ženska osoba.
Uz jednost značajka bračnog života je i njegova nerazrješivost koja se odnosi na trajnost ženidbene veze. Čovjekova ljubav i odgovornost prema drugome, koja se preuzima sklapanjem braka, ne može biti podložna nikakvoj reviziji, mogućnosti otkaza, izvođenju pokusa, probe ili tek potpisivanju “ugovora”. Ženidba je potpuno i bezuvjetno darivanje, a to darivanje čovjeka čovjeku može biti primjereno čovjekovoj biti samo u obliku potpune i bezuvjetne ljubavi.
Da bi pastoralna zauzetost Crkve za obitelj u teškoćama bila uspješna, pastoralni djelatnici moraju poštovati jasna crkvena načela o jednosti i nerazrješivosti, iz kojih proizlazi i bračna vjernost. Brak je prostor vjernosti koja je doista primjerena dostojanstvu ljudskog zajedništva. To podrazumijeva odgovornost prema drugoj osobi, kao i odgovornost prema budućnosti djece koja se rode u toj zajednici. Brak nikad nije samo privatna stvar, nego ima i društveno značenje.

Da bi se ženidba i brak cjelovito sagledali, upoznali i odredili, potrebno ih je promatrati i proučavati s raznih strana i pod različitim vidicima. Budući da je brak već uređen nekim prirodnim i pozitivnim božanskim normama, a Crkva ga uređuje svojim zakonima, te norme i zakone je potrebno poznavati i obdržavati. Odatle proizlazi i potreba za znanošću kanonskoga ženidbenog prava koja promatra ženidbu i brak sa specifičnog stajališta, ali se oslanja, prihvaća i pretpostavlja spoznaje drugih, ne samo svetih znanosti nego i društveno-humanističkih, u svjetlu Pavlovih riječi, prema kojima je brak slika velike tajne – Crkve (Ef 5, 3 2).

3. Nakon donošenja Zakonika kanonskoga prava 1983. pokazala se potreba za donošenjem Instrukcije biskupskim i međubiskupijskim sudovima za postupak u predmetima proglašenja ništavosti ženidbe Dignitas connubii 2005. godine, kako bi bila od pomoći sucima i drugim službenicima sudova u ispravnom tumačenju i primjeni ženidbenoga prava te u donošenju odluka u parnicama proglašenja ništavosti ženidbe.
Stoga, ima li se u vidu specifična narav ovog postupka s jedne strane svakako treba izbjegavati kruti pravni formalizam koji je potpuno stran duhu crkvenih zakona, a s druge strane treba izbjegavati i način postupanja koji vodi pretjeranom subjektivizmu u tumačenju i primjeni kako normi ženidbenoga tako i procesnoga prava.
Kad crkveni sud na zahtjev stranke provodi sudski postupak on ujedno vrši i pastoralnu dimenziju, posebno kad se usredotočuje na ono što predstavlja temeljnu dodirnu točku između prava i pastorala, a to je ljubav prema istini. Crkveni sud utvrđuje istinu, stavlja se u službu istine. Sudski postupak proglašenja ništavosti ženidbe nije po sebi neko sredstvo za ostvarenje bilo čijih interesa, već sredstvo za ispunjenje dužnosti pravednosti da se svakome dadne ono što mu pripada. Istina koja se utvrđuje nije neka apstraktna istina, istrgnuta iz područja dobra osoba. Ta istina je sastavni dio ljudskoga i kršćanskoga puta svakog vjernika.
Razmišljanja na koja potiču teme simpozija pozivaju nas da se, zajedno sa stručnjacima i znanstvenicima, uključimo u promišljanje zbilje pred onim ženidbenim sjedinjenjima za koja se osnovano, na temelju kanonskih razloga, sumnja u njihovu ništavost, nevaljalost. U takvim situacijama potrebno je mirno i točno razlučiti okolnosti, tražiti savjet kompetentnih osoba te pružiti pravnu pomoć. Crkva, vjerna Kristu, uvijek nastoji s ljubavlju prihvatiti svakoga čovjeka tražeći i spašavajući izgubljeno (Lk 19, 10).
Drago mi je što će danas crkveni pravnici i svi nazočni razmišljati i o znanstvenim i stručnim izazovima pred kojima se nalaze. Pravni stručnjaci imaju trajni zadatak komentirati, međusobno povezivati kanonske odredbe i otkrivati nove korisne korake u scientia iuris.
Zahvaljujem Međubiskupijskim Sudovima u Zagrebu, posebno našem sudskom vikaru dr. Josipu Šalkoviću, na organizaciji znanstvenoga skupa i našem Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na suorganizaciji. Želim da zadana tema ovoga simpozija pomogne djelatnicima crkvenih sudišta, obiteljskih savjetovališta, kao i svim pastoralnim djelatnicima koji su svojim radom i poslanjem u službi čovjeka.
Neka dobri Bog blagoslovi naš rad, a svima nazočnima želim plodno sudjelovanje na znanstvenom skupu.