„Od Domovinskoga rata život nam se svima promijenio, a uvjerena sam da ga možemo, i kako bi ga većina podijelila, na prije i poslije. Upravo smo iz toga razloga ovdje okupljeni u Nacionalnom svetištu, da svjedočimo, ne zaboravimo i opraštamo. Kako se nositi s tim oprostom naučit će nas majke i očevi, protagonisti ovog dokumentarca. Film tematizira pogibiju djece u obrambenom Domovinskom ratu, a temelji se na iskazima roditelja koji svojim potresnim svjedočenjima opisuju život svoje djece dok su bila živa te svoje živote od dana njihove pogibije“, rekla je uvodno dopredsjednica Dokumentacijsko memorijalnog centra hrvatskih branitelja „Damir Pintar“ Ivanka Vukas Grdić.

Film sadrži snažnu poruku kako živjeti dalje od toga dana gubitka djeteta s posebnim naglaskom  na oprost čemu nas uči vjera i pouzdanje u Boga.

Mons. Antun Sente, snažno ganut sadržajem filma, pozvao na molitvu za roditelje poginule djece

Nakon filmske premijere prigodnim se riječima nazočnima obratio i rektor Nacionalnog svetišta svetoga Josipa, mons. Antun Sente, snažno ganut sadržajem filma sve prisutno je pozvao na molitvu za roditelje poginule djece da ih njihova ubijena nevina djeca svojom djetinjom nevinošću dovedu pred trpećeg i uskrslog Krista.

Producent 60-minutnog dokumentarnog filma je Stipo Majić, a scenaristica je Slavica Šnur.

U neformalnom druženju nakon prezentacije Slavici Šnur je ispričala kako se odlučila baviti temom ubijene djece u Domovinskom ratu.
“Kao i većina ljudi u Hrvatskoj, na žalost nisam baš mnogo znala o sudbini stradale djece u Domovinskom ratu, iako sam morala napustiti svoj dom zbog ratnih razaranja u Vukovaru. Ali, budući da mene motivi i ideje za moj rad same nađu, tako je bilo i s filmom koji tematizira najveću ljudsku traumu, gubitak djeteta. Za mene je to Božja providnost”.

“To se dogodilo nakon slučajnog susreta u crkvi svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci s majkom koja je ostala bez svojega djeteta. Upravo sam taj dan bila vrlo loše volje, jednostavno sam osjećala da moram poći u crkvu. Došla sam da se požalim Isusu, da mi on pomogne. U crkvi se događao obred krštenja djeteta, a jedna je žena izašla iz crkve i sjela na klupu. Mislila sam da joj nije dobro, pitala sam je treba li vode. A ona je bila u suzama. Priupitala sam je zašto plače. Odgovorila mi je da je došla na krštenje kolegičina djeteta, a da je njezina kći ubijena u Domovinskom ratu kao dijete”.
“Razmišljala sam taj dan: meni je kao jako teško, a majka s kojom sam razgovarala nosila je bol i tugu. Bila sam ozbiljno posramljena ponajprije zbog neznanja za ta silna stradavanja djece u Domovinskom ratu, a i zbog svojega poimanja »teškoće« u životu. Nakon toga susreta počela sam razmišljati o svemu tome, zatim sam počela tražiti preko interneta informacije o ubijenoj i ranjenoj djeci, a onda kada sam se malo bolje informirala i otkrila neke detalje, sve me je to poprilično šokiralo”.

Scenaristica Slavica Šnur: Vuklo me je nešto, guralo, morala sam učiniti nešto za nevine žrtve

“Nemir koji me je obuzeo nakon spoznaje te ljudske patnje i boli natjerao me na dublje promišljanje o životu. Jednostavno mi to nije dalo mira. Pa kakvim bih se čovjekom zvala ako bih se oglušila na ljudsku patnju? Tu je sve krenulo. Prva stvar koja mi se nametnula bilo je pitanje tko su ta djeca, kako su se zvala, kako su izgledala, koja im je bila najdraža igra, o čemu su maštala. Sljedeće pitanje koje me je mučilo jest kako roditelj živi nakon takve tragedije i kako uopće preživi taj gubitak”.

“Kada sam pokušala razgovarati sa svojim prijateljima i poznanicima, shvatila sam da ni oni ne znaju ništa o tim stradanjima pa me to na neki način još dodatno motiviralo da se upustim u tu priču i istraživanje. Jednostavno, vuklo me je nešto, netko me je gurao da moram učiniti nešto za nevine žrtve, a to su najnevinije žrtve – ubijena djeca”, kazala je tom prigodom scenaristica Slavica Šnur.