Liturgijsko pjevanje animirali su ujedinjeni zborovi Župe Marije Majke Crkve – Mostar i Župe sv. Ilije proroka – Stolac pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića. Orguljsku pratnju pružio je Matej Perić.

Program je započeo neposredno prije podne polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, a točno u 12 sati služena je sveta misa kod spomenika na Radimlji. Komemoraciji su nazočili predstavnici hrvatskoga naroda sa svih razina vlasti. Događaj se već tradicionalno održava u organizaciji Grada Stoca, Udruge građana „Vidovo polje“ Stolac i Župe sv. Ilije Proroka Stolac.

Donosimo dio propovijedi fra Joze Grbeša:

„Da bi razumio dušu naroda, trebaš razumjeti zvon njegovih zvona. Taj zvon njegovih zvona u ovome našem hrvatskom puku predugo je tužan. Razumjeti njegove zvukove i tragove znači živjeti. Mi danas ovdje stojimo u šutnji pred tragedijama, pred nevinima. Šutimo i pred šutnjom. Jer ono o čemu se ne govori ne nestaje, nego počinje šaptati u dubini svakoga bića. Znamo mi to iz osobne i obiteljske povijesti, a onda i iz narodne. Život kao da se nalazi u stankama između velikih sukoba, između istine i laži, između patnje i nade, između tamnica i slobode. Od ovih stećaka do danas stalno smo među grobovima. Grobovi u svakom mjestu, ispod svakoga humka, uz svaki put. I svako stoljeće stvaralo je nove sukobe. Zemlja na raskrižju svjetova, u stalnoj prijetnji otimanja, ostavila nam je zauvijek i tamnu povijest patnika. Ne smijemo ih zaboraviti! Ako ih zaboravimo, ništa nećemo naučiti; ako ih ne zaboravimo, ni mi ne ćemo biti zaboravljeni. Jedna od najvećih čežnji ljudskoga bića upravo je ta – ne biti zaboravljen. Zato se i onome koji ne vjeruje previše sviđa vječnost, zbog nezaborava. Ta je mudrost jasna: patnja je čovjekova najmudrija učiteljica. Ako od nje ne naučimo i danas, onda smo uzalud ovdje. Ovdje u Vidovu polju i okolici Stoca, ovdje u istočnoj Hercegovini koja nije na Istoku, ostale su tisuće mučki pogubljenih žrtava: neotkopanih, neobilježenih, neimenovanih, neznanih, bez prava na identitet i bez prava na istinu. Ostali su grobovi nepoznatih imena na čija mjesta nije moguće napisati ni datum smrti. Tako su ova groblja tek napola mrtva. I pitam se: Bože, koliko tajni krije Bregava, njezina korita, jame i škrape; koliko imena i patnje kriju Vidovo polje, Bleiburško polje, Krbavsko polje i mnoga druga polja, a bojim se da ih je previše. I danas je tako.

O, taj mučni Križni put Hrvata! O, Bože, koliko je patnje na tim putovima! Koliko koraka od Slovenije do Hercegovine na tom putu jada, poniženja i udaranja! Kao uz onu cestu, tako se i uz naše današnje ceste i putove, stadione i dječja igrališta, stambene zgrade i kulturne ustanove nalaze masovne grobnice ubijene vojske, civila i nevinih ljudi. Ljudi današnjice bezbrižno pokraj njih prolaze.

Masovne grobnice – tko će ih otkopati!? Nikakve konvencije, zakoni ni institucije ove istrošene civilizacije nisu bili primjenjivi kada su oni ostali bez života. Ljudi na putu prema Zapadu, nadajući se slobodi, doživjeli su izdaju Zapada. Po koji put u povijesti – previše ih je za nabrojiti, previše ih je za spominjati.

Dragi prijatelji, da, istina je: kada izbacite Boga iz jednadžbe ljudskoga postojanja, onda je sve dopušteno. Onda možete ubiti koga hoćete, kada hoćete i uime čega god hoćete. Koncept dobra i zla bez Boga nema nikakvo racionalno jamstvo. Zato je lakše razumjeti toliko iracionalnoga, toliko nemoralnoga, toliko neshvatljivoga – kako u onima koji počiniše zločin, tako i danas, u ovome stoljeću, u onima koji ga opravdavaju.

Izbacivanjem božanskoga iz čovjeka, izbačeno je racionalno iz života. Tako čovjek postaje ono što nije, ono što ne bi smio biti. Tako ubojstva postaju samo statistika bez odgovornosti. Pa tako Hrvati do danas ne znaju što im se poimence dogodilo ni prije gotovo osamdeset godina. Tek kada su svjedoci skupili snagu govoriti, doznalo se za mjesta ubojstava i masovne grobnice. O, ta šutnja koja prešućuje istinu najveći je neprijatelj istine.

I sam naziv Križni put Hrvata nastao je u hrvatskome iseljeništvu, tamo gdje je bilo slobode, jer se ovdje uz muku i silu šutjelo. A oni koji su imali dovoljno hrabrosti i ljubavi prema istini bili su zbog nje kažnjavani.

Ovih uskrsnih dana slušamo riječi koje odzvanjaju stoljećima: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Dat ću vam Branitelja da bude s vama zauvijek, Duha istine kojega svijet ne može primiti. Ne može ga primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Duh istine moćan je zaštitnik čovjeku na putu koji želi ispravno živjeti. Kada to ljudi shvate, tada postaju hrabri, postaju svjedoci vremena i samo tada im je budućnost jasna. Mi, nažalost, još uvijek živimo u vremenu pitanja. Kada bih pisao pismo svome narodu, to bi pismo sadržavalo samo pitanja. A pitati je važno. Tražiti je važno. Jer bolje je imati mnogo pitanja koja nas vode traženju, a traženje nas vodi istini, nego šutjeti i prihvaćati službene narative ovih država.

Pitam se zašto se još uvijek bojimo. Zašto je i danas teško čuti da je partizanski pokret završio u zločinu, a njega se još uvijek slavi? Zašto je tako? U 21. stoljeću, kada hodamo po drugim svemirskim tijelima, zašto je teško čuti da su upravo ti takozvani osloboditelji pobili više ljudi nego bilo tko drugi? Zašto se skrivaju pod imenom antifašizma? Zašto sudbina ovih u jamama i škrapama nije bila ista kao sudbina onih u zemljama zapadno odavde? Nije mogla biti, jer je nakon ’45. njima došla sloboda, a nama komunizam, progoni i osude, laži i krivotvorine, mučni zatvori – Zenica, Foča, Tuzla, Sarajevo, Goli otok, Sveti Grgur, Gradiška, Lepoglava, Zagreb, Požega… Trebalo bi mi mnogo vremena da sve nabrojim. Stoga ne čudi što se čestitim ljudima ovih prostora gadi ime fašizam koji je postao antihumanizam. Pa se pitam: zašto ponovno moramo slušati Po šumama i gorama, zločinačke pjesme, kada su mnoge šume, brežuljci i uzvisine upravo bili mjesta najvećih zločina? (…)

Još uvijek živimo u prošlosti upravo zbog laži, jer s njom još uvijek nismo raščistili. Zašto i danas ulice i trgovi nose ime glavnog komunističkog diktatora i zločinca te njegovih glavnih čuvara sustava, osobito u ovoj zemlji prepunoj njegovih zločina? O, Bože, kako opet kasnimo! (…)

Istina uvijek oslobađa. Ona nije ni naša ni vaša – ona je jedna! Pa se pitam zašto ne bismo birali njezin put. Ona je božanska! Zašto protivniku ne bismo pružili barem uho da ga saslušamo? Ta znamo da je istina u nama i u vama, da istina putuje s nama ako to želimo priznati“, zaključio je fra Jozo Grbeš te pozvao da s tom istinom uvijek surađujemo jer će nas samo ona osloboditi.

Na kraju misnoga slavlja nazočne je pozdravio domaći župnik don Gordan Božić, zahvalivši na organizaciji ovoga događaja i dolasku svih sudionika.

Organizatori ističu kako Radimlja već desetljećima predstavlja mjesto molitve i sjećanja na tisuće nevino stradalih u poraću Drugoga svjetskog rata te naglašavaju važnost očuvanja kulture sjećanja, istine i dostojanstva žrtava. Ujedno podsjećaju kako i druga mjesta stradanja na području Hercegovine, među kojima su korito rijeke Bregave, Bišina kod Nevesinja, Trebinjska šuma i brojne jame u okolici Stoca, svjedoče o teškim zločinima i potrebi trajnoga pamćenja kako se slična stradanja nikada ne bi ponovila.