Uvod
Braćo i sestre, obasjani svjetlom Duha Svetoga!
Poštovana gospodo Prorektori, dekani i prodekani,
nastavnici i djelatnici Sveučilišta u Zagrebu!
Drage studentice i studenti, draga sveučilišna obitelji!
Srdačno vas u radosti vjere pozdravljam u ovome slavlju, na početku 340. akademske godine na Sveučilištu u Zagrebu, i ujedno prenosim pozdrave nadbiskupa zagrebačkoga, kardinala Josipa Bozanića, koji se nalazi u Rimu kao sudionik XII. redovite biskupske sinode, ali koji je molitvom združen s ovim našim lijepim sveučilišnim početkom.
Ponovno se ovom prvostolnicom prolomio zaziv Božjemu Duhu – “Dođi!” – praćen svečanim zvucima orgulja i našom molitvom koja obuhvaća očekivanja, tihe titraje nesigurnosti, svijest o ljudskoj slabosti te pouzdanje da nam Bog povjerava posebno poslanje, nudeći nam prostor sveučilišnoga rada. Tijekom ovih 340 godina nije se uvijek čuo tako snažan zvuk pjesme Crkve, ali je tu, u Zagrebu, na početku akademskih godina uvijek bio prisutan; gušen, ali ne ugušen, zatiran, ali ne zatrt. Ostao je živjeti kao radostan dar neba zemlji, kao nadahnuće i oduševljenje svima koji traže Istinu; svima koji se raduju kada ju pronađu i svoj život usklađuju s njom.
Ta molitva – Veni Sancte Spiritus! – bit će tijekom godine ponavljana često u tišini naših srdaca, pred raznim zadaćama i pitanjima, u traganju za znanjem, u neuspjesima, razočaranjima i radostima, u nastavnim dvoranama, u studentskim domovima, bibliotekama i laboratorijima, na sjednicama i ispitima… Dođi, Stvorče; dođi, Obnovitelju; dođi, Radosti!
To ponovno žarko molimo priznajući svoj grijeh, odbacivanje Duha spoznaje i mudrosti, istine koja oslobađa i preporađa. Uronimo u otajstvo Božje ljubavi i u poniznosti se pokajmo.

Homilija

Liturgijska čitanja: Ef 1,1-10; Ps 98, 1-6; Lk 11, 47-54

I. Blagoslovljen Bog koji nas blagoslovi svakim blagoslovom u Kristu! Braćo i sestre u istome blagoslovu! Rebrasti lukovi gotičkoga stupovlja u ovoj katedrali spajaju se u zaglavni kamen. Ovdje nam je lakše doživjeti istinu slike koju na početku svoga obraćanja vjerničkoj zajednici u Efezu iznosi apostol Pavao, govoreći o milosti koju je Bog ulio u nas zajedno “sa svom mudrošću i razumijevanjem” (evn pa,sh| sofi,a| kai. fronh,sei).
Obznanio nam je otajstvo svoje volje; objavio nam je svoj naum i puninu vremenā: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji. Krist kao zaglavlje svijeta, Krist kao punina života i postojanja.
Ali, braćo i sestre, ne smijemo zaboraviti da je to odbačen kamen, da je to kamen spoticanja i stijena posrtanja; da je to kamen koji je pretvoren u drvo sramote, ludosti i sablazni; u drvo križa, u znak osporavan.

II. U tome nas dohvaća Isusova riječ koju je, nakon oštrih opomena farizejima, uputio zakonoznancima, učenim ljudima, ispunjenima znanjem, ali bez zaglavnoga kamena Božje mudrosti.
Dok je Isus farizeje upozorio na bezumnost pretjerivanja u brizi za izvanjsko poštivanje propisa, a nutrina je “puna grabeža i pakosti” (Lk 11, 39); dok im je predbacivao nemar za “pravednost i Božju ljubav” (Lk 11, 42) te ih zbog častohleplja nazvao nezamjetljivim grobovima (usp. Lk 11, 44), zakonoznancima pokazuje pogubnost dvostrukih mjerila: “Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.” (Lk 11,46)
Gledajući na to s drugoga motrišta, primjećujemo da se Isusov govor može promatrati pod svjetlom načelnoga znanstvenog govora. Naime, vidimo da su i jedni i drugi, i farizeji i pismoznanci, upućeni u vrela spoznaje; polazišta su im jasna, ali ne poštuju metodologiju; ne primjenjuju dosljedno zacrtani put, te postaju promicateljima lažne kriteriologije. A što ima gore u sveučilišnom poslu, ako se ne poštuje metoda i ako su nejasni kriteriji? Tada i izvori istraživanja i spoznaje brzo gube svoju vrijednost.
“Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše […] Jao vama, uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.” Teško je reći postoji li u Svetome pismu izravnija opomena svima koji se bave poučavanjem; svima koji svoje znanje trebaju primijeniti na životne okolnosti. Svima koji su pozvani biti prorocima.

III. Neću pretjerati – štoviše, čini mi se da to dodiruje srž današnjega slavlja – neću pretjerati, ako kažem da je rad u znanstveno-nastavnome ozračju proročki poziv, zahtjevan i ujedno opasan. I njegova se najveća devijacija događa onda kada postane nešto drugo. To vrijedi za sva znanstvena područja, polja, grane i discipline!
Istinski intelektualci na stanovit su način uvijek proroci. Istinsko znanje je mudrost i razboritost; to je fronesis, sapientia. Ta latinska riječ u sebi sadrži isti korijen koji ima riječ sapor, a znači okus. Mudrost u životu daje okus, smisao, ljepotu… No, okusi su različiti, a ukusi još različitiji: od divljenja i radosti do mržnje i ubojstva. Proroci su uvijek smetnja za dobar tek na gozbama na kojima ne treba istine, na kojima se širi okus gorčine i na kojima je jedini stvarni začin laž.
To predbacuje Isus suvremenicima, onima koji drže ključeve znanja: širite laž, jer nastavljate djelo ubojica proroka, iako to želite prikriti spomenicima koji nisu spomenici, nego pokušaji mijenjanja spomena.

IV. Ovdje, u apsidi prvostolnice počivaju zemni ostatci jednoga ubijenog proroka, blaženika Alojzija Stepinca koji je prije deset godina proglašen blaženim, u listopadu, u mjesecu u kojemu je bio osuđen lažnom metodom i lažnim kriterijima. Pa ipak, do dana današnjega, uz sve očitosti i dokaze, uz sve znanstvene uvide i sredstva, laž se o njemu i dalje nameće kao metodološki put. No, prorok i dalje svojim življenjem i smrću unosi okus istine i postaje paradigmom; štoviše ključem spoznaje jednoga vremena. I zato smeta. I dalje smeta.
Nedosljednost u metodologiji i kriteriologiji dovodi do pogubnih posljedica u kojima se ne vidi istina, u kojima se ne vide vrijednosti. Često čujemo govoriti da u našemu društvu ne funkcioniraju pojedini segmenti: pravna država, ova ili ona institucija… Zar se treba tomu čuditi? U društvu u kojemu nisu definirane niti utvrđene vrijednosti; u kojemu se od definiranih vrijednosti ne stvaraju kulturološki modeli niti se njima gradi dotična kultura, nemoguće je izgraditi institucije koje mogu funkcionirati.

V. Vama je, osobito profesorima, dobro poznato – iskusili ste na svome životnom hodu – da istraživanje, pripremanje predavanja; stvaranje studentskih radova, ispiti i poučavanje, polaze poglavito od privlačnosti i privučenosti, od zaljubljenosti, od atrakcije. No, sve to istodobno polazi i iz prostora tišine, samoće, mirnoga razmatranja, darovanoga vremena, trenutaka boli i nerazumijevanja; iz posebne vrste apstrakcije.
U znanstvenome se radu atrakcija i apstrakcija – privlačnost i odijeljenost, susreću na plodonosan način. Atrakcija Bogom koji se objavljuje, koji nam dopušta da dođemo do otkrića; i apstrakcija koja nas odvaja od površnosti i očitosti, od sebičnosti i neposrednih zemaljskih uvida, kao samodostatnoj svrsi. Tu vrstu odvojenosti i odmaka znanost treba uvijek, kako ne bi – kao što se u povijesti više puta ponovilo – postala ideološkim znanjem, zarobljena i zaokupljena izvanjskim ciljevima, do mjere da postane sluškinjom političkim ili gospodarskim vladarima.
Ozbiljan znanstveno-nastavni rad najbolji je put da u životu društva, u odgajanju djece, ne prevlada površnost, tako često promicana u medijskome prostoru nasiljem nad istinom; da ne prevlada bešćutnost i nesavjesnost.
Jer: prijevara, ponižavanje čovjeka, ucjene, neodgovornost i bezobzirnost nisu izdanci sveučilišnoga stabla niti proviru iz korijena istinskoga obrazovanja, ali se sveučilišni život i takvim plodovima laži ima dužnost proročki suprotstaviti.

VI. Znamo dobro i to da postoji opasnost da se znanstveni svijet uputi u toliko radikalnu apstrakciju, u odvojenost od povijesnih događanja i potreba čovjeka, da postane izoliranom. Svjesni smo da ponekad sveučilišni rad živi dinamiku u kojoj istraživanja, radovi, napredovanja odišu okusom ‘zatvorenih mjesta’. O tome nerijetko govori i hermetičnost metoda i uporaba zasebnih znanstvenih jezika do nemogućnosti komunikacije između pojedinih disciplina.
Zato je dragocjeno ovo večerašnje slavlje i slika gotičkih lukova sa zaglavnim kamenom. U našemu sveučilišnom životu ne postoji dvorana koja bi na sličan način okupila interdisciplinarnost i promatrala njezin odraz u Otajstvu. Ovdje smo ne radi opravdavanja, nego radi slavljenja i očitovanja vjere; ovdje smo da bismo se divili, slavili okus darovane vječnosti, privučeni Božjom ljubavlju koja govori: “U Kristu sam vas izabrao prije postanka svijeta.”
I dok se sveučilišta i znanstvene institucije nerijetko nazivaju ‘hramovima znanosti’, mi ih kršćani više doživljavamo i željeli bismo da budu “domovi mudrosti – domus sapientiae”, jer kako stoji zapisano u konstituciji Gaudium et spes: “Našemu je dobu takva mudrost potrebnija, negoli proteklim stoljećima, kako bi sve novo što čovjek otkriva postalo čovječnijim. U pogibelji je, naime, buduća sudbina svijeta, ako ne bude mudrijih ljudi.” (GS, 15)
Vi ste, kao prvi, braćo i sestre, pozvani biti ti “mudriji ljudi” koje ne će pokolebati poteškoće.

VII. I na kraju, večerašnje je slavlje prigoda da se na poseban način obratim vama, studentice i studenti. Mnogi su od vas došli u Zagreb iz raznih krajeva Domovine i svijeta. Ovdje živi ista Crkva kojoj pripadate. Ne zaboravite da u njoj možete naći svoj dom i graditi zajedništvo kršćanske kulture, osobito u župnim zajednicama, ali i u raznim oblicima vjerničke zauzetosti i okupljanja koja će vašemu studiju dati okus kršćanske radosti. Bilo bi pogubno da dolaskom u Zagreb ne nastavite živjeti svoju vjeru u živome tkivu Crkve.
Rado dolazite u ovu prvostolnicu; zastanite na grobovima blaženih pastira i proroka ove Zagrebačke Crkve, Augustina i Alojzija, i ne zaboravite spomen velikana hrvatskoga naroda; upoznajte njihove živote, ne prepuštajući se jednostavno zavodljivosti površnih dojmova i neprovjerenih izrijeka. Ovdje, u skrovitosti osobne molitve i uključenosti u liturgijska slavlja, crpite sada snagu za vrijeme koje vam je Bog povjerio i koje još do kraja ne poznajete. I nosite u srcu misao da je studij vaš prvi prostor duhovnosti i odgovornosti.
Blaženi je Alojzije u ožujku 1939. (24. ožujka) akademskoj mladeži rekao: “I na vas dolazi često puta kušnja kao nekoć na Krista – manifesta teipsum mundo – objavi se svijetu! Zagrabi u akciju! U akciju, makar te odvodila od Tvoje dužnosti, od Tvoga studija, u akciju za koju nemaš možda niti približne spreme… Narod uvijek skuplje plaća onaj studij kojim se njegova inteligencija bavi naknadno, kad je već stupila u javni život, nego li onaj u doba, koje je bilo određeno za studij. To vrijedi za sve situacije, pa bila i najkritičnija, jer baš onda domovina očekuje, da će svaki izvršiti svoju dužnost. A vaša dužnost, najsvetija dužnost jest, temeljito se baviti studijem, da steknete solidnu spremu za kasniji rad.”
Bog po svome Duhu potpomaže našu nemoć i na dobro surađuje sa svima koji ga ljube. Čuvajmo okus vječnosti koja nam se ovdje daruje. Amen.

Ivan Šaško