ARGUMENTI "Cilj je doći na Velebit i reći braniteljima veliko hvala!"

U organizaciji Udruge specijalne jedinice policije Grom PU Karlovačke i Hrvatskog planinarskog društva Gora Zagreb, usponom na Sveto brdo i misom 5. lipnja ove godine obilježit će se spomen na sve poginule, ranjene i nestale pripadnike specijalne jedinice policije MUP-a RH, HV-a i HOS-a. Upravo su planinari, alpinisti, speleolozi i gorski spašavatelji kao pripadnici planinarske satnije Velebit prvi zauzeli položaje na južnom Velebitu.

Kao uvod u emisiju vlč. Ivan Blaževac, vojni kapelan u Zapovjedništvu hrvatske kopnene vojske u Karlovcu prvo je progovorio o samom Velebitu. “Interesantno je kakva je to planina. Svi koji se bave planinarstvom i penju se na Velebit znaju da nakon zimskog perioda Velebit nikada nije isti. Uvijek se mijenja. Rekao bih da ta snaga Velebita, s jedne strane, ljepota, a s druge strane – surovost, zaista je jedan trenutak povijesti našega naroda u kojem su se i naši branitelji našli upravo na tom prostoru gore na Velebitu. Svi oni koji su se ikada popeli na Velebit mogu shvatiti koliko je to važna strateška točka. U svim operacijama kontrolirati Velebit značilo je imati pregled na kompletnu Liku. Upravo zbog toga u daljnjim operacijama Velebit je za hrvatsku vojsku i specijalnu policiju bio zaista važan”, istaknuo je.

Don Ivan Blaževac, kapelan u Zapovjedništvu hrvatske kopnene vojske u Karlovcu

“Ono što dečki kao planinari organiziraju je ujedno i sjećanje na Lovinački zbjeg gdje su ljudi koji su se našli u okruženju u mjestu Lovinac, morali bježati pred neprijateljem preko cijelog Velebita. To je sjećanje na poseban način na tu situaciju, ali i na sve poginule u ostalim operacijama jer su se od 1991. do 1995. ovim prostorima kretale različite postrojbe u različitim operacijama. Razne ploče postavljene na mjestima po Velebitu svjedoče o brojnim poginulim hrvatskim braniteljima. Njihovi suborci napravili su te ploče kao uspomenu na kolegu koji je poginuo na tom mjestu. To je simbolika. Povezanost Velebita kao čvrstoće našeg naroda koji je kroz teške trenutke, kroz tu čvrstoću, uspio stvoriti ovo što danas imamo, a to je naša slobodna domovina Hrvatska.”

Inicijator i suorganizator pohoda na Velebit, Josip Lukinić razgovarao je s braniteljima i iz prve ruke čuo njihove priče. “Najinteresantnije je u svemu što su tih ratnih godina planinari postali ratnici, a ratnici planinari. Hrvatski alpinisti, gorski spašavatelji i speleolozi su se organizirali u sportski zdrug iz koje je nastala planinska satnija “Velebit.” Oni su zajedno sa policajcima iz Lovinca, sv. Roka i Starigrada zaposjeli vrh Velebita. S druge strane, 1992.  kada je na Velebit došla specijalna policija, oni su se, barem većina postrojbi, prvi puta susreli s planinama. Životne navike su se pri tom djelovanju promijenile. Ima ljepša priča iz Domovinskog rata. To je ta priča o velikom broju hrvatskih vojnika koji dolaze na Velebit, ne samo odati počast poginulim suborcima, već i dolaze uživati u planini. Jako volim Velebit i otkad sam upoznao Velebit, to mi je poput drugog doma” podijelio je Lukinić.

Josip Lukinić, planinar (HPD Gora – Zagreb), inicijator i suorganizator “Pohoda za hrvatske branitelje poginule na Velebitu”

“Ljudi koji ne odu na Velebit teško to shvaćaju. Jedne godine kada sam hodao Velebitom, u mislima mi je bio jedan dragi obiteljski prijatelj koji je poginuo u proboju u Hrvatskoj Kostajnici. Pomislio sam kako ne postoji neki memorijal planinarski kojim bi se odala počast hrvatskim braniteljima. Mislio sam da bi bila dobra ideja da planinari naprave tako nešto. No, nijedna ideja nije ostvariva pojedincu, pa sam okupio članove najbitnijih postrojbi koje su djelovale na Velebitu i osmislili smo kako bi to trebalo izgledati.” Na upit o tome koliko današnji mladi razumiju i shvaćaju koji je značaj Velebita i što se sve u Domovinskom ratu tamo događalo istaknuo je da “cilj pohoda nije samo uspon na Sveto brdo već zajedništvo i hodanje radi zahvale. Cilj je doći gore i zajednički reći braniteljima: “Hvala!”, ali na jedan način zdravog domoljublja. Jedno zdravo domoljublje bi se trebalo živjeti svakodnevno, a nekad dati i žrtvu. Sve je više mladih koji odlaze na Velebit, pa i Dinaru, ali uopće ne znaju kako su te planine bile branjene i oslobađane, a iz neke opće kulture i povijesti Domovinskog rata to bi trebali poznavati. No, na jedan zdrav i nenametljiv način”, zaključio je Josip Lukinić.

Velečasni Duje Kurtović o pohodu je rekao citirajuću Scotta Hanna “da je sveta misa spuštanje Neba na zemlju, a gore smo na Velebitu jako blizu neba. Euharistija je čin zahvale. Mislim da ne možemo nešto bolje učiniti od euharistije. Sjećam se tih euharistija koje smo imali gdje ljudi nakon tog uspona, truda, promišljanja, razgovora i sjećanja na sve što je bilo, žele zahvaliti i stvarno biti svjestan kada sam prođeš taj dio puta koji nije lagan. Ako mi mlade generacije sigurno povedemo gore i počnemo im govoriti o našem Domovinskom ratu na drugačiji način, i pokažemo im što se i kako dogodilo te pokušamo njih staviti u današnjim uvjetima otići gore, onda imamo priliku učiniti taj čin mise kao najizvrsniju zahvalu.”

Vlč. Duje Kurtović, upravitelj župe Sv. Franjo Ksaverski, Karlovac – Švarča (duhovnik prva dva pohoda)

“Mi ne možemo poginulima više ništa dati, ali barem kroz molitvu i zajedništvo s Gospodinom na misi spustiti među nas zemlju. Možemo reći da ova “obećana zemlja” koju su sanjali i ginuli za nju, da je ovdje i da smo mi s njima. Brojni svećenici bi željeli pristupiti braniteljima, no ne znaju kako i što im reći. “Postoje trenuci kada možeš ponuditi i biti prisutan na nekom druženju gdje su branitelji. Ti vidiš da je dovoljno čovjeka samo poslušati. Nažalost, mi nismo imali kao studenti imali više mogućnosti ući dublje u hagioterapiju. Nekima je dovoljno da se otvori malo, a nekima bolje ne dirati. Jednom je branitelj na PKP-u spavao pokraj mene na podu u vreći. Nije mi bilo lako slušati zvukove u njegovom snu i pokrete koje je činio gledati. Ja sam sretan kada imam priliku susresti te ljude i jedva čekam da ti ljudi dođu. Ponekad ne treba mnogo riječi već biti tu za čovjeka”, zaključio je vlč. Kurtović.